Džabe pričam, al' neka me

Utopljena sreća

blog1

Ustaješ ujutro nasmiješena. Zahvaljuješ Gospodaru, jer imaš novu šansu. Za sve. Podsjetiš sebe da si putnica, koja će se vratiti Onome Koji šalje putnike na ovaj svijet. Djecu budiš na sabah. Osmijehom ih umiješ prije nego vodom. I oni znaju da je cijeli svijet blistav. Baš kao i tvoj pogled. Jer… ti ne gledaš u zlo. Niti želiš vidjeti zlo. I kada ti se nametne samo, trudiš se da ga poput snijega razgrneš sa staze do ljudskih srca. Tvoja misija nije da primaš na znanje, niti da vodiš popis tuđih grešaka i mahana. Tvoja misija je da putem razgrnutih mahana dođeš do vrlina, da ih malo izglancaš, da shvatiš šta vole kako bi baš to stavila kao mamac na udicu dobra. I da onda dobaciš do srca.  Svakom srcu treba uže, jer srca su maratonci koji se umaraju na svom putu do cilja. Pri tome ponekad izgube dah. Nekad im ponestane snage. Treba im odmor od ubrzanog kucanja kakvo diktira  tempo dunjalučkog maratona.

Uže je Kur'an. Sigurno sredstvo  za spas svakog utopljenika.  Nikada neće biti upotrebljeno  za izranjanje iz dubokih tmina i uskomešanih  vodenih struja, a da istovremeno neće ponuditi  toplu i suhu odjeću, lijek protiv nahlade,  lociranje pozicije, navigaciju za dalje…  Nije to riječ agenta osiguravajućeg  društava  koji ti nudi „full program“ bez da napomene da je njemu „full“ ono što tebi nije ni osnovno. Ostavi te na po’ puta, baš kad (a i to AKO) napokon dođeš do dijagnoze, jer… Nisu predviđeni  da brinu o tebi, nego o tvojim uplatama. Zato, na primjer, pokrivaju  troškove rentgenskog snimanja, ali samo šake. Nigdje ne piše da moraš slomit’ nogu. Kažu ti da ti je terapija „to i to“,  ali oni je neće platiti. Općenito, šta ti sebi umišljaš,  ne pokrivaju taj vid liječenja. Pij sirotku, kakvi te citostatici spopali!  Riječ Gospodara nije nedorečena. I nije komercijalna. Njemu od tebe ništa ne treba. Ipak te SIGURNO neće ostaviti poluispunjenih potreba na pola puta do „možda nečega“.

Ali, i samo jedno ali, mijenja cijelu sliku

Tebe JESTE briga za Fatimin „ništa ni sa čim“ obješen veš. Da makar  to zna čestito (kao na primjer ti) uraditi, ne bi tebi bilo žao onog njenog ‘nakog čoJka. I otkud baš njoj zapade on, onakav dobar insan, pored toliko predivnih (naprimjer tebe) žena!? I briga te je što Đemila kupuje u „Konzumu“, a sve nešto kao „kupujmo domaće“ po fejsbuku… KOME ona maže oči? TI nećeš biti njena ovca za šišanje. Zehra je, doduše, fina žena. Sigurno jeste. Kad nam TI kažeš, jeste. Iako je ponekad dosadna. Ono, kao da je samo ona „fasovala“ štitnu žljiezdu. A šta je s tvojom? Jeste da nemaš problema, ali imaš štitnu. Od tebe dosta. Lejla nosi čarape od Kineza. A kad uđe u prostoriju, sva sretna, zadovoljna i nasmijana, tačno hoće da pomisliš da se odijeva u „Pradi“. Ili tako nečem bitnom. Ona Mustafina žena stalno kupuje na sniženjima, a sve ko fol  daje sadaku za izbjeglice. Znaš ti, ima se, može se, ali se glumi.  Uostalom, i Marić je sinoć na „Paralelama“  rekao da je Hilary  hinja. Munafik. Zar da pored ovakvih činjenica ti budeš sretna i nasmijana kad ustaneš živa i zdrava, sigurna i opskrbljena, na još jedan sabah? Pa da djeca pomisle da je dovoljno hrliti svome Gospodaru i voditi brigu da to činiš na najljepši način kako nam je Muhammed alejhisselam pokazao, i biti sretna. Zar da pomisle da je potpun život jedne vjernice sazdan u zahvalnosti, saburu i trudu ZA SEBE? Zar da spašavaš sebe i svoj emanet – djecu od vatre, a Dunjaluk iza sedam gora, mora, kapija, prozora… gori? Zar da odrastu u ljude koji neće trčati kao prosjaci za odobravanjem stvorenja kroz negiranje onoga što odobrava Stvoritelj? Zamisli! To bi bilo tako sebično. A ti nisi takva. Zato, i samo zato si potpuno sebe zaboravila istog trena kad si zaboravila Allaha. Toliko si skromna, da čak ni toga ne želiš biti svjesna. Pa ja! Nisi ti evlija. Ako ćeš ti ostati bez hrane na udici dobra i lipsati trčeći nigdje ni zbog čeg bez da se prihvatiš za uže spasa, neka ćeš… je l’ de? Žrtvovat ćeš se da spasiš dunjaluk. Iako si mogla samo živjeti nahranjene duše, i sigurno (nasmiješena) putovati u pravcu kojim se proteže najčvršća veza putnika i cilja.  Tako bi spasila dunjaluk bez stresa. Sebe, djecu, čitavo društvo, jer svi bi oko tebe poželjeli ići putem pobjednika. Tako je to. Niko ne želi biti „luzer“. Gubitnik. Tvoj islam služi tebi, tvoj islam je odijelo i djelo pobjednika. Tvoj islam je štit od svih rasipanja resursa koje ti je Gospodar stavio na raspolaganje. Ako zanemariš svrhu i smisao, uskratit ćeš svijetu jedno istinsko postojanje potpune sebe, i šansu da budeš  ljudsko biiće kakvo ljudi oko tebe žele biti. Sreća je  težnja i želja svakog  insana. Donesi sreću svijetu tako što ćeš biti sretna u svom islamu. Nije teško. A taman i da zapne, imaš  uže. Nejčešće se nalazi u nekoj vitrini.

Ammara

Ako misliš da si u pravu…

uspjeh

Sigurna si da nisi imala lošu namjeru. Nisi ni pomislila na ono za šta te optužuju. Planovi i igre koje ti pripisuju nikad ti nisu (i misliš da ne bi) pali na pamet. Ipak, pred navalom njihovih “argumenata” se povlačiš u sebe, kao neka nesigurna djevojčica u ćošak sobe, i pitaš se – zašto tako misle?

Počinje tvoje preispitivanje; možda si nečim nenamjerno dala povoda za takve sumnje? Možda si nesvjesno napravila pogrešan potez? Možda zbog nečega prije 100 godina sumnjaju da je tebi neka luda ambicija u glavi?… I sve tako do momenta kada počneš i sama vjerovati da nešto s tobom nije u redu. Kao, sigurna si da nisi ni željela, a ni uradila ništa pogrešno. Ipak, sumnjaš, jer “valjda oni ne bi džaba tolike optužbe iznosili”… “Valjda me ne bi džabe ne voljeli”… Kao da na svijetu nema zla, pa ti je čudno da se nastanjuje u ljudima!

“Ali, nisam im ništa skrivila, trudila sam se da učinim bolje od najboljeg što mogu!” Pa, zašto onda budalešeš?

“Ja prvo zbog Allaha i stida pred Njim ne bih to sebi dozvolila, a onda ni zbog tuđeg prava!” Pa, zašto sebi pokušavaš prisvojiti nešto što ti ne pripada, samo zato jer neko misli da pripada?

“Ne mogu im dokazati da ja osjećam sasvim suprotno od onoga što mi pripisuju!” Zašto im dokazuješ, kad ih nije briga za tvoje osjećaje?

“Mislim da ću, ako objasnim dovoljno detaljno, ipak uspjeti od nepravednih ljudi postići pravdu.” Zašto bi oni bili pravedni prema tebi, kad ni ti nisi pravedna prema sebi? Nije ih briga, bona, nije ih briga! Da ih zanimaš, pitali bi, a ne tvrdili šta misliš i osjećaš.

Uostalom, ko su “oni”? Idu u “halu” baš kao i ti.

Reci ti meni, šta je sa tvojim srcem, kada si svoj opstanak vezala za njihovo prihvatanje i uvažavanje? Haman pumpa njihov ćeif umjesto krvi koju ti je Allah dao? OSVIJESTI SE!

Sve što u takvim prilikama trebaš učiniti je:
1.) Preispitati svoje namjere.
2.) Preispitati svoje postupke.
3.) Preispitati se šta ti je cilj.
Ako zaključiš da si u nečemu pogriješila, pokaj se i traži halal. I idi dalje. I Adem alejhisselam je tako učinio, to nam je u genima.
Ako u svemu ovome nema ništa što je islamom zabranjeno ili pokuđeno, onda se strpi i prepusti ih Allahu. On ti je Dovoljan. I svakome, baš svakome će dodijeliti šta mu pripada. Vidjet ćeš kako im se dunjaluk odvija, a vidjet ćeš i svoj. Sačekaj. Ne raspravljaj se.  Ne plači. Nasmij se uživajući u ibadetu prepuštanja Allahovoj Pravdi. Vidjet ćeš, a vidjet će i oni. Vjeruj Allahu.

Ako ipak nastaviš sa dokazivanjem da si u pravu – nisi u pravu. Onaj ko je siguran u istinu, nema potrebu da njome maše pred nosom stvorenja. Jednostavno je rahat. I to je dovoljno za sreću. Tvoje srce, duša, život, zdravlje, opskrba, smrt… sve je u Allahovoj Vlasti. I pravda je u Njegovoj Vlasti. On je Sebi nasilje (zulum) zabranio, i učinio ga nama zabranjenim. Bitno da nisi zulumćarka. Bitke se nižu jedna za drugom, i tek na kraju, kad se zbroje pobjede i porazi,  zna se  ko je dobio rat. Kraj  dunjaluka je smrt. Svako će pokuusati ono što je skuhao SEBI, misleći da kuha drugima. Život će se poslije smrti  nastaviti, i tek tada… tek tada, znat će se ko su bili junaci, ko hrabri borci, ko varalice, ko kukavice… Sačekaj. Dunjaluk nije Džennet. Wallahi, vrijedi.

Ammara

 

Ako misliš da nemaš šta ni mislit’

zelje1

Kažeš, ne sumnjaš  u Allahovu Milost, ali sumnjaš u sebe. Plašiš se da ne znaš dovoljno ispravno, ili dovoljno kvalitetno, dovoljno lijepo uputiti dovu. Osjećaš  da su tvoji grijesi toliki, da ti se kao najveći tovar svale na u dovi podignute dlanove, zlurado se smijući direkt u lice, pa ih otežaju dok ih  očajne ne sruše prema zemlji. Zar imaš pravo pored toliko zla koje si uprtila  za “onaj svijet” tražiti još nešto? Bilo šta?

Ono, kad si trebala zrak, a nisi znala ni šta je zrak, ni šta je dah…
Ono, kad si trebala hranu, a nisi znala šta je hrana, ni šta je glad…
Onda kad si dobila život, a nisi ga tražila. Niti si ga zaslužila. Zar si mogla zaslužiti bilo šta svojim nepostojanjem? E, tada, kad si sve dobila. Sve. Od tog trena si sama sebi svjedok da nema pretplate na blagodati. Nema rezervacije. Ne trebaš posebnu kvalifikaciju. Svi smo mi Allahovi robovi. Ali, svjedok si i tome da možeš postići još bolje i više, ako samo shvatiš da nije do tebe nijedan uspjeh. Do tebe je samo da činiš dobro koliko možeš. Sebi i drugima. Možeš iskoristiti život da živiš, ili da nestaneš u trci za nečim što te konstantno uznemirava, ali misliš da će ti u konačnici donijeti rahatluk u prsa. Neće. Do mira se ne dolazi nemirom.

Traži od Gospodara. Ako si se nasekirala, traži “apaurin” bez kemije. Smiraj će ti doći. Ako ne znaš kuda da “upraviš”, traži mapu, naći ćeš put. Smeta ti nečiji bezobrazluk? Traži od Gospodara oprosta i zaštitu. Vidjet ćeš kako se zrak raščišćava. Nemaš novca? Traži od Onoga Koji bez računa opskrbljuje koga hoće, kako hoće, i čime hoće. Dat će ti. Kako god ne možeš nikad biti dovoljno dobra da zaslužiš život i sve u njemu, tako isto ne možeš biti dovoljno loša da ne zaslužuješ priliku. Jer, ne daju je stvorenja. Stvorenja imaju granice. Stvoritelj nema. On čini šta hoće i kako hoće sa onim što je stvorio. A sve je stvorio. Sve!

Traži…

Ammara

 

Ako je “došlo dooovde”

svrha

Sjedim ja tako jednog hladnog dana pred šporetom. Pomalo ubacim drva, i gledam, sve se pretvara u plamen. Pa u dim. Pa u pepeo. Džaba je, koliko je kojem drvetu bilo nafake da žilama crpi zemlju, toliko je i živjelo. Koliko je trebalo da bude balvan – bilo je. Koliko je trebalo da bude cjepanica – čekalo je na svoj red. I evo ga sad, šta god ono osjećalo i mislilo prije, ili u trenutku dok postaje toplina, ono služi onome čemu je namijenjeno. Kao mladica je možda mislilo da će disati punim zelenilom – vazda. Da će eventualno biti stanište pticama ili vjevericama. I to je to. Ali… njegova konačna uloga je da obraduje neko dječije lice kad pukne u ložištu i najavi ugodnu atmosferu doma.

Plakala sam dok sam promatrala taj prizor. Kćerka me pogledala onako… “ma daaajjjj”- pogledom. Veli, nisi ti taj tip. Veli, šta je bilo – bilo je. Pusti. Zahvali Allahu na svakom stanju.
“Ne ometaj me. Ne prekidaj me. Vidiš da sam na dženazi. Pusti me da odcvilim, da mogu nastaviti svoj put.”

Tako je i bilo. Sve što je umrlo – umrlo je. Ako si jednom odlučila da si učinila baš sve što si mogla. Dala najbolje od sebe. Prešla sve granice snage i sabura, iscrpila svaki smisao i svrhu do zadnjih damara postojanja ijednog od to dvoje… prihvati smrt određene situacije. Ili odnosa. Dostojanstveno pokopaj svaki trag. Jer, mejjit nije osim za pod zemlju. Duboko. Da ne smrdi. Što je mrtvo – mrtvo je. Ne pokušavaj oživljavati ono što više ne postoji nekakvim uspomenama koje su nekad bile stvarnost. I njih pokopaj. Ne vraćaj se albumima fotografija, porukama, sitnicama koje su nekad bile krupan osmijeh, ne vraćaj se sjećanjima, jer ona su samo šejtanova udica kojom bi te držao na uzdi, ili te povukao u prostor u kojem ne možeš disati.

Da može – bilo bi.

Da treba – postojalo bi.

Da je živo – trajalo bi.

Našao bi se način. Jer mora. Dok je čemu života, i nafake mu je. A nafaka je i način, i znanje, i pomoć, i put, i cipele za taj put…

Ne možeš voziti  naprijed gledajući u retrovizor. Bar ne zadugo. Stradat ćeš i ti, i oni koji ti se nađu na putu.

Ne zapinji za “da sam…” Nisi. Jer su sva tvoja jesam i sva tvoja nisam – u službi Kadera. Ono o čemu treba da vodiš temeljitog računa je jedno i jedino – šta ti je u srcu. Šta si nečim htjela, zašto si nešto željela, zašto nešto nisi željela… Samo to. Ostalo se odvija. Nešto će izlistati da ukrasi šumu. Nešto će se sasušiti da bude hrana crvima. Nešto će grijati nečiji dom. Sve ima svoju svrhu. Sve ima smisao. Umire i nestaje samo ono čemu ovo dvoje, ili jedno od toga – nestane. I neka. I treba. Da napravi mjesto za ono što ima i smisao i svrhu. Zato, pokopaj umrle situacije, odnose, prilike, neprilike, riječi, šutnje… I time im odaj počast.

Ammara

Ako se pitaš dokle više…

zivot-nije-lak

Dosadilo ti je da se stalno natežeš sa životom? Pa, popusti! Pametniji popušta. Kažu.

Nemaš više snage da vučeš probleme za sobom? Otkači ih! Ti biraš šta šlepaš. Ne'š ih ubit, samo ćeš odahnut’.

Ne znaš kako dalje? Sjedi, popij kahvu. Otpuši ono što te guši. Klanjaj istiharu. Ako ne znaš ti, ima Ko zna.

Kako da se ophodiš prema onima koji su prema tebi ovakvi, ili onakvi? Ophodi se kao TI. Svako dijeli od onoga što nosi.

Nisi više sigurna šta je halal a šta haram? Islam je jednostavan. Od Abdullaha en-Nu'mana ibn Bešira, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kako kaže: “Halal i haram su jasni…”
JASNI! Sve što je nejasno je sumnjivo. Ako ostaviš to sumnjivo, ostavljaš rizik da upadneš u haram. Ok? Ti nosiš svoju dušu. S tobom će u kabur. Samo ona. Niko više.

Ne znaš više kojeg daiju da slušaš? Jedan kaže ovo, drugi ono? Slušaj islam. On ima uvijek, baš uvijek, ili ajet ili hadis. I svaki glas koji time govori, govori istinu. Ali… različita  tumačenja istih ajeta i hadisa te smoriše? Imaš Tefsire. Imaš zbirke autentičnih hadisa. Nemaš izgovor. Islam je jasan i jednostavan.

Ne znaš je li bolje nastaviti sa dobrotama zbog kojih te drugi ljudi  “koriste”, ili se pobrinuti za sebe? Činjenje dobra je briga za sebe. Ako je s tim nijjetom, naći ćeš je na oba svijeta, sigurno! I ovce i novce, bejb!

Nije ti jasno zašto te niko ne razumije? Mislim, zašto te ne doživljava u potpunosti? Čekaj malo… boli li tebe tuđa glava kao nju / njega? Bi li se svijet promijenio iznenada, kada bi te samo malo bolje razumjeli? Šta te briga, bona!

Trebaš li na uvrede uzvraćati? Ako ti se ostaje bez društva meleka, uzvrati. Ili –  jednostavno napusti društvo te osobe. Vezana si pupčanom vrpcom? Ah, oprosti. Nisam znala.

Od posla ne znaš “kud udaraš”? Nemoj udarat. Sjedi. Posao neće pobjeći. Ali, izgleda bolje kad malo “otahiri”.

Djeca ne slušaju. Pa, oni su samo iskušenje. Samo emanet. Da, volimo ih. Ali smo bile žive i prije njih. Nije život u njima, nego su oni u životu.

Ne možeš biti kakva bi htjela biti, ne daju ti ljudi? Ne daj ni ti njima da ti ne daju. Nije njihova vlast nad tobom veća od tvoje.

MOŽEŠ se reorganizirati. Iznutra. To će rezultirati vanjskom organizacijom. Probaj. Ili bar ne kukaj više. Wallahi, sve naše je do nas.

Ammara

 

 

Ako se pitaš gdje si nestala

nasmiješi se

Žensko biiće  u najboljim godinama sjedi u čekaonici ispred ordinacije. Voljela bi pobjeći, ali nema kud… Mislim, može otići. Još uvijek. Ali, šta da radi sa istinom? Mora li baš uvijek ići uz nju? Sad se pita, je li oduvijek samo to i bila – transportno sredstvo svoje istine…

Kaže joj doktorica da joj je žao. NIJE joj žao! Ona ne zna šta znači “žao” u njenom slučaju! Čega joj je žao? Svih haljina koje još nije obukla? Svakog filma koji nije pogledala? Svake odložene šetnje sa voljenim ljudima, ili svake igre sa djecom koja čekaju da dođu na red? ČEGA?  Ne zna ona sa koliko još treptaja bi oko zagrlilo zemlju i nebo. Ne zna. Ne može znati. Kao što ni sama nije znala do ovog trena mučnog suočenja. Kaže, žao joj je, ali ima još otprilike mjesec dana života. Tako to obično biva kod ovakvih dijagnoza. Može biti manje. Možda se desi i koji dan više. Ali, to je to.

Šta sad da radi? Gdje da ode? Koju golemu sekiraciju da prvu išamara što joj je ukrala život? Ccccc… sekiracija. Kako glupo! Koji veliki problem prvi da zagrli od zahvalnosti što ju je prizvao svijesti da je živa, i da ni problem ne bi bio to što jeste da ne postoji mogućnost da ona odživi njegovo rješenje? Koje dijete da prvo zagrli? Čije oko da prvo poljubi u znak izvinjenja zbog izazvanih suza? Kojoj starici da se prvo nasmiješi? Kojom ulicom da prošeta i oda joj počast zbog strpljenja na  zanemarenoj vrijednosti šetnje sa voljenima? Koji list sa grane da privije na grudi  od sreće nakon svjedočenja njegovom rađanju i smrti do sljedećeg proljeća? Eh, sljedeće proljeće… Da je barem znala da je prošlo bilo njeno zadnje… Nema vremena da promatra ptice. A voljela bi. Toliko je poruka koje su joj slale svojim letom u neovisnost o stvorenjima. Zašto ih tako nije ranije  vidjela pogledom grozničavo ukočenim nad datumom probijenog termina isplate plaća i penzija? Čekaj… zbog čega se ono sinoć iznervirala? Aha! Zaboljelo je što neko misli da ona misli da ne misli ozbiljno ono što je rekla da misli! I to je promijenilo putanju zvijezda… O, Bože! Čekaj, sad će… ali… nema vremena. Sve bi uradila drugačije da nije brinula o budućnosti, već uljepšavala sadašnjost. Eh,  da je znala da budućnosti nema…

Traži savjet. Šta da radi?

Šta bi joj ti rekla da radi? E, baš to ti sad uradi! Odmah!  Jer, ti si žena u najboljim godinama. Najbolje su godine – tvoje godine. I neka te ne brine sve što bi joj rekla da ju ne brine. I neka te ne boli sve što bi joj rekla da nije bitno. Da, i ti si ona. Mjesec, dan, dvije godine, pet… Pedeset. Kad god. Doživjet ćeš ovaj trenutak osvještenja. Uvijek je iznenada. I uvijek je “nema vremena”. Uvijek je – nemaš više osim ovog trena koji na ispruženom dlanu nosiš kao pero kroz oluje i misliš da ga neće otpuhati. Stegni šaku! Tvoje pero je tvoje pero, i nije bitno vidi li ga više iko kao vrijedno. Ti tuđu dušu ne možeš odjenuti svojiom kožom, pa da osjeti vjetar i sunčeve zrake baš onako kako ih ti osjećaš. A i da možeš, šta imaš od toga? ŠTA TE BRIGA, ženo u najboljim godinama?!

Šta god i ko god ti krade energiju i svijest o bitnom – otkači ga. Nisi rođena kao lokomotiva koja nema svrhu bez vagona!

Zamisli koliki je Svemir. U tom  ogromnom Svemiru sve maleno je neprimjetno. A opet, Allah je stvorio i crva i leptira. I nijedno biiće nije bez ogromnog značaja. Svakom  stvorenju koje vapi za pažnjom, Stvoritelj je samim stvaranjem poklonio  pažnju. Ima li većeg dokaza vrijednosti? Nikoga ne obezvrjeđuj. U to spadaš i ti. Nisi ni precijenjena, da se razumijemo. Samo Gospodar je Jedan i Jedinstven. Ali, ako si podcijenjena, ne krivi druge. Gospodar te nije stavio na “sniženje”.  Sama si sebi to odlučila učiniti. Ukoliko su ljudi oholi i  bezobrazni, nisu dušmani tebi, nego sebi. Niko insana ne može poniziti, osim on sam. Poniženje je da obezvrijediš vrijedno, i da precijeniš prolazno.

Idi sad zagrli djecu! Zagrli majku. Smij se sa prijateljicama. Pripremi neku radost voljenom. I neka te ne brine to što te neko ne voli. Brini za onoga ko te voli. A baš uvijek upravo te – važne duše, i ono što je važno,  zaboravimo u trčanju za onim što bježi.

Ona bi tebi rekla da nema  te  budućnosti zbog koje nam sadašnjost zaslužuje  umrijeti   u mukama. Rekla bi ti da je život samo ono što je rahatluk, a on nikad nije izvan nas. Ne može preživjeti nigdje, osim u vlastitim prsima. Sjeti je se kad sljedeći put pomisliš tuđi i svoj rahatluk staviti na čekanje zbog “jako važnih” poslova.

Ammara

 

Ako se pitaš jesi li glupa…

ljuljaćka

Ponekad te ljudi ostave u neizvjesnosti. Nije ti jasno vole li te ili ne. Ne znaš da li te poštuju, jer ponekad pokažu da je dobro što si “tu”, a ponekad se osjećaš krivom što se ne makneš i time olakšaš zrak koji dišu. Ne moraju ništa reći, dovoljan je pogled kojim govore da… ne gledaju tebe. Možda u tvom smjeru, ali kroz tebe.

Ponekad te prijateljica smatra dostojnom povjerenja dok ti uručuje maramicu kojom joj možeš obrisati suze. Ipak, radost ne dijeli sa tobom, jer “misli da će te povrijediti”. Otkud toliko nesuglasje u stavu prema tvom iskrenom suosjećanju? Je li to ona misli da te njena sreća povrjeđuje? Zašto onda vjeruje da te njena tuga rastužuje?

Možda nešto s tobom nije u redu? Možda ti ne razumiješ? Možda preuveličavaš? Možda si krivo shvatila? Možda si teška osoba, a to ne shvataš? Hvala im što te trpe… Neko bi te davno “otres'o” na njihovom mjestu. On te voli, iako si naporna. One te vole, iako si dosadna. Čekaj malo… Ma šta teška, dosadna, naporna, ko ih moli da ti od sadake pružaju priliku da im budeš na usluzi? Ipak, nisi ti blesava, jasno ti je da te poludoživljavaju, i pri tome tebi tovare osjećaj krivice zbog svog nekarakternog poluodnosa. Mislim, nije im farz da te obmanjuju, pa je l’ tako? Mislim, mogu ti jednostavno reći da si im “plan B”. Mogu, ali ne poštuju te dovoljno da ti ne vrijeđaju pamet. Ne poštuju ni sebe, jer time vrijeđaju svoj obraz, a to je još gore. Zašto se onda ti – ipak – osjećaš na neki način krivom? Zašto si u nedoumici, iako ti je sve jasno?

Srce ti se svađa sa mozgom. Duša ti “ne govori” sa tijelom. Rasula si se, a izgledaš kao da si cijela. Jesi li? Mislim, cijela? ŠTA TI JE?

Kad sljedeći put dođeš u stanje da ne znaš jesi li pametna ili glupa, dobra ili ljigava,  jadna ili puna razumijevanja… znaj da si samo neodgovorna prema sebi. A neka “samo” su golema! Života koštaju. Neizvjesnost u izvjesnim situacijama nije sabur, nego trpnja. Trpnja rađa bolesti srca, duše, i tijela. Nije nimalo konstruktivna. Sabur je svjestan duhovni čin, a trpnja je samonametnuti teret samoobmane. Ne obmanjuju te drugi, već ti sama sebe. Zato  jer srcem vidiš, a  NEĆEŠ da uvidiš: čim neko važe između tebe i nekoga, ili  tebe i nečega, i neodlučan je pri tome… Čim te tretira kao rezervnu gumu (točak), već je izabrao/la. Izaberi i ti. Da ne budeš u gepeku.

p.s., glupi ljudi se ne pitaju jesu li glupi.

Ammara

I da bježiš, stigla bi te

Hasan el-Basri

Toliko priča o neupitmosti nafake je već ispričano, i ne treba čuditi što ljudi ljudima ipak ne vjeruju; niti vjeruju svojim iskustvima, osvjedočenju očima, ni vlastitom opstajanju (i zrak je nafaka), ako znamo da ljudi ne vjeruju ni Gospodaru nafake, kada kaže da je ona osigurana za svako živo biiće, i da je nemoguće izbjeći ju čak ni kada bismo to htjeli. Nemoguće joj je pobjeći, i nemoguće je da ona pobjegne.

Koliko je samo robova Milostivog, koji su se dobrovoljno predali u ropstvo nemilosnim ljudima samo zbog straha za nafakom… Najmanji vid ropstva čovjeka drugom čovjeku je fizičko zarobljavanje. A kad ti dusu zarobi, kad mu srce predaš, vec te nema, iako misliš da postojiš. Nemoj se predati onima koji ni svoje duše i srca nisu stvorili, niti im mogu produžiti vijek trajanja!

Dvije priče… samo ove dvije ću ispričati, iako sam svjedok mnogih sličnih. Tako mi Gospodara u Čijim je Rukama moja duša, ovo je istina!

priča 1.

Dječak je završio osnovno obrazovanje, i poželio da upiše jednu vrlo kvalitetnu  školu internatskog tipa. Skup je to “sport”, iako nijedan nije besplatan… Majka ga je bodrila unatoč protivljenju okoline, jer… nisu imali novac za to. Rekla mu je:
“Sine, Allah u Kur'anu kaže da ćemo htjeti samo ono što Allah bude htio. Zna On Uzvišeni kakve su nam duše. Zna on boju naših srca. Sigurna sam, ali SIGURNA, nije ti dao da želiš to što želiš, a da ti nije pripremio “cipele za to putovanje”. Sabur, bit će…”
Prošlo je svega mjesec dana otkako se upisao, i nafaka mu je došla pred vrata. Iako žive u malom mjestu, njihovu kuću nije lahko naći. Ali, nafaka je našla. Ne treba njoj GPS. Zvono na vratima, osmijeh brata muslimana i njegove hanume, i donacija za nekog učenika u koverti. Nisu znali za situaciju ove porodice. Nisu mogli ni načuti, jer ne žive ni u bližoj državi, a kamoli bližoj mahali ili gradu. Ova porodica nije o tome pričala, nije o tome pisala po fejsbuku i portalima.
“…onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti,imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima.” Ovako Kur'an časni opisuje takve ljude. A ovako one koje je On Uzvišeni počastio da budu među ljudima sebeb Njegove raspodjele: „Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i molitvu obvaljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu da se nadaju nagradi koja neće nestati, da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da, jer On mnogo prašta i blagodaran je.” (Prijevod značenja Fatir, 29-30)

Ko se u Allaha uzda, ne treba mu garant (jamac, jemac, ili žirant, nema kako ne zovu te paćenike).
Taj se već zaposlio u prestižnoj firmi, koja sigurno nikada neće zloupotrebiti položaj, izigrati prava uposlenika, i… sigurno, sigurno nikad neće propasti! Zato, bez garanta i nekog pokrića, udovoljava se svim potraživanjima onih koji svoju vjeru, nadu, i potpuno povjerenje polože u Vrhovnu Vlast.

Priča 2.

Jučer sam bila u posjeti  porodici troje jetima. Naime, postoje ljudi koji se organizirano brinu o njima, danas i ovdje, vjerovali ili ne 🙂 Jer, Allah je Skrbnik jetima, On ih neće prepustiti same sebi, i posebnom čašću časti ljude koje usmjeri na brigu o njima. Tako je sa ovim insanima koji su me poslali da ih obiđem, Allah ih nagradio. Blago njima!
Uglavnom…
Jedna djevojčica će sad krenuti u školu. Ima starijeg  brata i sestru. Svi su rođeni u tri i po’ godine. Pitala sam je šta bi željela, a ona je rekla da ne zna. Niko od njih troje nije znao. Znate, nekoj djeci su i želje nedostižne u svoj sili tako neprirodne dječije svijesti da je džaba… Ali, Allah zna i čuje šapat srca. Rekla mi je da je sretna što će ići u školu. Bože, Jedini, Svemoćni… kako će ona odatle u školu?!?
Naime…
Kuća (dvije prostorije) se nalazi usred ničega. Allah mi je Svjedok, da nije dedo ovih jetima išao ispred auta, odustala bih čim sam vidjela put. Šuma. Nema tamo ništa. Put zarastao u travu i korov. Strava. Kao da čujem da međed pjeva iza ćoška. Iii – kuća. Čovječe! Tu neko živi! Troje male djece. Mali školarci.
Kad sam se vratila kući, gledala sam svoju dobro uhranjenu omladinu kao da su krivi za nešto. A nisu. Nekom nešto, nekom nešto…
Nije prošlo 24 sahata od posjete, zovu nadležni da pitaju znam li neku malu jetimku da će sad krenuti u školu. Darovala neka donatorka stipendiju za godinu dana, baš za takav slučaj…
Znam samo nju. Malu šumsku srnu. Oči koje ne žele, kao da znaju da su baš one u insana nezasite. Ali blistaju kad se obraduju. Hmm… Znam je od sinoć, kad joj je iz ruke dobrotvorke, Allahovom Voljom, davanjem i određenjem, provrila nafaka. Sutra ću joj odnijeti inšallah to što je njeno već odavno… otkad je u utrobi svoje majke još bila samo fleka na monitoru ultrazvuka, a melek donio dušu iz ezela namijenjenu baš tome što će postati tijelo stvaranjem Stvoritelja. Bilo je njeno prije nje. I s tim baš niko ništa nema. Blago onima koje je Allah počastio da dijele od onoga što im je On dao, kako bi se ispunilo ono što je On već raspodijelio.

 

„A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!“ (prijevod značenja,Ez-Zarijat, 22-23) Sumnjaš li u riječ koju izgovaraš dok je izgovaraš? A sumnjaš li u nafaku koju konzumiraš dok je konzumiraš? I zrak, i treptaj oka, i san, i ljubav, i hrana, i voda, i osjećaj, i ono što čuješ pa ti koristi, i ono što ti se nađe “na putu” makar to bili korisni ljudi, i znanje koje tražiš, i ono za čim potajno  žudiš pa to nađeš “slučajno” kad se najmanje nadaš. Sve je to nafaka. Sumnjaš li?

Rekao je Hasan el-Basri, rahimehullah: “Ne traži od ljudi! Neće ti se umanjiti, a ostat ćeš čovjek.”

Ammara

 

 

Nisu izmišljene

majke jetima

 

Kaže, bujrum. Nigdje na svijetu ta riječ nije tako totalno baš toliko vjerna značenju kao u Bosni.

“Došla sam da vidim kako ste.”

“Hvala ti, živa i zdrava bila. Dobro smo elhamdulillah.”

Ima ih sedmero u kući, ne toliko prostranoj. Koliko njih, toliko i generacija razlike. Jedno radno mjesto. Na određeno. Ono, tek toliko da se ne osjete sigurni u primanja.

Ostala je sama sa tri sina (u dobi od 3, 9, i 12 godina). Umro je u potrazi za zaradom na dnevnicu. Srce, kažu doktori.

“Živjela sam s njim 13 godina. Sad živim sa njegovom majkom, nepokretnom, gluhom, gotovo slijepom, koja ima kateter… 14 godina. Duže nego u braku. Elhamdulillah. Ima ona još sinova, ali neće je…”

Nene ne čuje, ali osjeća. Dotakne me rukom da bih obratila pažnju na nju, i reče: “Što i živim ikako…”

Snaha se pomaknu s mjesta i “zagalami”: “Tobe yaa Rabbi… Da mi te Allah poživi, nene!”

“Izvede ti djecu na selamet, mašallah.”

“Hvala Allahu. Nije On ništa uzeo, da nije namirio. On daje kuwet i sabur, i razum, i nafaku… ja izgubila glavu, ali sam dobila ruke i leđa  i noge jače nego drugi. I ostalo mi je srce. Nije puklo. Nije umrlo. Zadovoljno onim što sam proživjela…”

“I nije ti teška nene?”

“Đe će mi bit’ teška! Pita l’ nju iko jesmo li mi njoj teški? A ako sam ja prodever'la, ona je duplo. Njoj je dijete umrlo, meni muž…”

“I, šta ima kod vas? Sluša li te sin? Jaštaradi, ionako imate samo jedno drugo…”

“Imamo i tetku. Moja zaova, njemu je tetka. Živi s nama. Elhamdulillah.”

Pitam tetku kako je ona. Pokušava mi išaretom objasniti da je gluha i nijema. I da je sretna sa sinom i ženom rahmetli brata.”

“Izborila se ti sama sa djetetom, mašallah.”

“Uz vjeru u Allaha, niko nije sam, pa ni ja. Hairli mi je. Elhamdulillah. Nije isto kao kad se ima otac; neku djecu odgaja babo, a kome Allah uzme babu, dadne mu odgoj. Ne bih ja to znala tako…”

“Nije ti teško sa zaovom, s obzirom da nemate nikakva primanja? Mislim, treba i lijekova, u godinama je…”

“Nije mi teško. Možda mi jedemo nafaku s kojom je ona došla na ovaj svijet, šta ja znam. Uglavnom, đe je više ruku nad sinijom, i bereketa je više. Nemamo mi problema hvala Allahu. Zar može insan insanu biti težak, a nit je kiša naša, nit je zemlja naša, nit je nebo naše… Sve je Allahovo, ništa nam ne duguje, a sve nam daje. Čudni su ljudi, bona…”

Majke jetima. Heroji kojih nema u udžbenicima. A trebalo bi da ima. Iz pedagogije, psihologije, morala, etike, kulture… Iz života. Ali da, život se ne uči u školama. A trebalo bi da se uči.

Ammara

 

Mini-“kijamet”

život leti

 

Kur'an se, u prvom redu, tumači Kur'anom. Hadis se istinski i  potpuno razumijeva tek primjenom. Život se uči životom.

Istinski život ima smisla samo ukoliko je sve što u njega ulažemo, i što u njemu ubiremo – trajno. Inače, čemu sve? Kroz život se nižu slike onoga što nas uistinu čeka kad budemo počeli živjeti  ostvarenje u koje investiramo dunjaluk . Ono što je trajno. Vječno.
***

Ono, kad insan dođe na Sudnji dan, pa upita oca i majku da mu poklone makar jedno dobro djelo, a oni se okrenu, zabrinuti za sebe. Džaba, valja svakom u njegovoj koži opstat. Baš kao i ovdje. Život se MORA živjeti.

Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali! (El-Ankebut, 65.)

Kada upitaš, sestro, svoje dijete, da ti podari samo trun dobroga djela. A ono ti kaže da i njemu treba. Podsjetiš ga da si za njega živjela, sebe se odrekla, ne spavala, ne jela, ostavila planove i snove, zaboravila želje i potrebe, podredila mu svoj dunjaluk… i da ti ništa nije bilo teško. A plod srca tvoga, mnogima i smisao života, odgovori: “Znam, ali…”

Ne podsjeća li te ovo na nešto? Nije li tako već ovdje, samo odbijamo da vidimo? Ma koliko nam djeca bila dobri insani, ma koliko rekli “znam” za sve naše žrtve, to znanje i svijest iščezava pred najsitnijim njihovim životnim željama i potrebama. Možda je neki sin (ili kćer) probdio noć kraj umirućeg roditelja. Možda i kraj bolesnog. Nekad, kad su već i sami postali roditelji… (ukoliko se u isto vrijeme ne potrefi da trebaju bdjeti kraj bolesnog djeteta, jer… ono ima srčanu prednost, zar ne? (Iskreno? Ono, nekako srce više boli?) Možda. Ne znam za takve slučajeve. Iako su iste majke bdjele nad njima dok su odrastali. Noćima. Zna dijete žrtvu roditelja, pogotovo kad je i samo već roditelj. Aliiii… Ali!

U trenu, svedoci smo, raspadne se naš svijet ljubavi, malih beba, prvačića, utegnute kože, blistavog tena, prijateljstva koje blijedi od vremena, ili jednostavno biva rastavljeno daljinom, smrću, hatorima… Već se raspao čitav naš svijet od jučer. Nema ga. I nikad se vratit’ neće. Tihi, gotovo neprimjetan “kijamet”, koji ponekad… samo ponekad u sjećanjima odjekne kroz emocije. Kao, bilo je, postojalo je… i nestalo. Baz tragova onih istih osjećaja za koje smo nekad mislili da su bit života u našim venama. Pogonsko gorivo. Iscuri, a mi nastavljamo. Bez da sami sebi kažemo “vid’, možeš disati bez svega, sem’ bez zraka, a on nije u tvojim rukama!”

Život nas uči, pripremajući nas za život,  ali mi ga ne slušamo. Baš kao ni starije dok savjetuju, niti mlađe dok vape za našim pogledom prikovanim za displeje mobitela i monitora. Uvijek ima “preče”. I, naravno, “slađe”. Tako mi Allaha, džehennemska vatra se ne gasi ćejfovima. Žeđ duše se ne gasi prohtjevima. Ali… Ali! Ko će nama dokazat, kad nas ni život ne može životu podučiti, iako je (još uvijek) naš najbliži i nerazdvojni pratilac. Do smrti.

Ammara