Džabe pričam, al' neka me

Ustaješ ujutro nasmiješena. Zahvaljuješ Gospodaru, jer imaš novu šansu. Za sve. Podsjetiš sebe da si putnica, koja će se vratiti Onome Koji šalje putnike na ovaj svijet. Djecu budiš na sabah. Osmijehom ih umiješ prije nego vodom. I oni znaju da je cijeli svijet blistav. Baš kao i tvoj pogled. Jer… ti ne gledaš u…

Sigurna si da nisi imala lošu namjeru. Nisi ni pomislila na ono za šta te optužuju. Planovi i igre koje ti pripisuju nikad ti nisu (i misliš da ne bi) pali na pamet. Ipak, pred navalom njihovih “argumenata” se povlačiš u sebe, kao neka nesigurna djevojčica u ćošak sobe, i pitaš se – zašto tako…

Kažeš, ne sumnjaš  u Allahovu Milost, ali sumnjaš u sebe. Plašiš se da ne znaš dovoljno ispravno, ili dovoljno kvalitetno, dovoljno lijepo uputiti dovu. Osjećaš  da su tvoji grijesi toliki, da ti se kao najveći tovar svale na u dovi podignute dlanove, zlurado se smijući direkt u lice, pa ih otežaju dok ih  očajne ne…

Sjedim ja tako jednog hladnog dana pred šporetom. Pomalo ubacim drva, i gledam, sve se pretvara u plamen. Pa u dim. Pa u pepeo. Džaba je, koliko je kojem drvetu bilo nafake da žilama crpi zemlju, toliko je i živjelo. Koliko je trebalo da bude balvan – bilo je. Koliko je trebalo da bude cjepanica…

Dosadilo ti je da se stalno natežeš sa životom? Pa, popusti! Pametniji popušta. Kažu. Nemaš više snage da vučeš probleme za sobom? Otkači ih! Ti biraš šta šlepaš. Ne'š ih ubit, samo ćeš odahnut’. Ne znaš kako dalje? Sjedi, popij kahvu. Otpuši ono što te guši. Klanjaj istiharu. Ako ne znaš ti, ima Ko zna.…

Žensko biiće  u najboljim godinama sjedi u čekaonici ispred ordinacije. Voljela bi pobjeći, ali nema kud… Mislim, može otići. Još uvijek. Ali, šta da radi sa istinom? Mora li baš uvijek ići uz nju? Sad se pita, je li oduvijek samo to i bila – transportno sredstvo svoje istine… Kaže joj doktorica da joj je…

Ponekad te ljudi ostave u neizvjesnosti. Nije ti jasno vole li te ili ne. Ne znaš da li te poštuju, jer ponekad pokažu da je dobro što si “tu”, a ponekad se osjećaš krivom što se ne makneš i time olakšaš zrak koji dišu. Ne moraju ništa reći, dovoljan je pogled kojim govore da… ne…

Toliko priča o neupitmosti nafake je već ispričano, i ne treba čuditi što ljudi ljudima ipak ne vjeruju; niti vjeruju svojim iskustvima, osvjedočenju očima, ni vlastitom opstajanju (i zrak je nafaka), ako znamo da ljudi ne vjeruju ni Gospodaru nafake, kada kaže da je ona osigurana za svako živo biiće, i da je nemoguće izbjeći…

  Kaže, bujrum. Nigdje na svijetu ta riječ nije tako totalno baš toliko vjerna značenju kao u Bosni. “Došla sam da vidim kako ste.” “Hvala ti, živa i zdrava bila. Dobro smo elhamdulillah.” Ima ih sedmero u kući, ne toliko prostranoj. Koliko njih, toliko i generacija razlike. Jedno radno mjesto. Na određeno. Ono, tek toliko…

  Kur'an se, u prvom redu, tumači Kur'anom. Hadis se istinski i  potpuno razumijeva tek primjenom. Život se uči životom. Istinski život ima smisla samo ukoliko je sve što u njega ulažemo, i što u njemu ubiremo – trajno. Inače, čemu sve? Kroz život se nižu slike onoga što nas uistinu čeka kad budemo počeli…