Toliko priča o neupitmosti nafake je već ispričano, i ne treba čuditi što ljudi ljudima ipak ne vjeruju; niti vjeruju svojim iskustvima, osvjedočenju očima, ni vlastitom opstajanju (i zrak je nafaka), ako znamo da ljudi ne vjeruju ni Gospodaru nafake, kada kaže da je ona osigurana za svako živo biiće, i da je nemoguće izbjeći ju čak ni kada bismo to htjeli. Nemoguće joj je pobjeći, i nemoguće je da ona pobjegne.

Koliko je samo robova Milostivog, koji su se dobrovoljno predali u ropstvo nemilosnim ljudima samo zbog straha za nafakom… Najmanji vid ropstva čovjeka drugom čovjeku je fizičko zarobljavanje. A kad ti dusu zarobi, kad mu srce predaš, vec te nema, iako misliš da postojiš. Nemoj se predati onima koji ni svoje duše i srca nisu stvorili, niti im mogu produžiti vijek trajanja!

Dvije priče… samo ove dvije ću ispričati, iako sam svjedok mnogih sličnih. Tako mi Gospodara u Čijim je Rukama moja duša, ovo je istina!

priča 1.

Dječak je završio osnovno obrazovanje, i poželio da upiše jednu vrlo kvalitetnu  školu internatskog tipa. Skup je to “sport”, iako nijedan nije besplatan… Majka ga je bodrila unatoč protivljenju okoline, jer… nisu imali novac za to. Rekla mu je:
“Sine, Allah u Kur'anu kaže da ćemo htjeti samo ono što Allah bude htio. Zna On Uzvišeni kakve su nam duše. Zna on boju naših srca. Sigurna sam, ali SIGURNA, nije ti dao da želiš to što želiš, a da ti nije pripremio “cipele za to putovanje”. Sabur, bit će…”
Prošlo je svega mjesec dana otkako se upisao, i nafaka mu je došla pred vrata. Iako žive u malom mjestu, njihovu kuću nije lahko naći. Ali, nafaka je našla. Ne treba njoj GPS. Zvono na vratima, osmijeh brata muslimana i njegove hanume, i donacija za nekog učenika u koverti. Nisu znali za situaciju ove porodice. Nisu mogli ni načuti, jer ne žive ni u bližoj državi, a kamoli bližoj mahali ili gradu. Ova porodica nije o tome pričala, nije o tome pisala po fejsbuku i portalima.
“…onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti,imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima.” Ovako Kur'an časni opisuje takve ljude. A ovako one koje je On Uzvišeni počastio da budu među ljudima sebeb Njegove raspodjele: „Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i molitvu obvaljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu da se nadaju nagradi koja neće nestati, da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da, jer On mnogo prašta i blagodaran je.” (Prijevod značenja Fatir, 29-30)

Ko se u Allaha uzda, ne treba mu garant (jamac, jemac, ili žirant, nema kako ne zovu te paćenike).
Taj se već zaposlio u prestižnoj firmi, koja sigurno nikada neće zloupotrebiti položaj, izigrati prava uposlenika, i… sigurno, sigurno nikad neće propasti! Zato, bez garanta i nekog pokrića, udovoljava se svim potraživanjima onih koji svoju vjeru, nadu, i potpuno povjerenje polože u Vrhovnu Vlast.

Priča 2.

Jučer sam bila u posjeti  porodici troje jetima. Naime, postoje ljudi koji se organizirano brinu o njima, danas i ovdje, vjerovali ili ne 🙂 Jer, Allah je Skrbnik jetima, On ih neće prepustiti same sebi, i posebnom čašću časti ljude koje usmjeri na brigu o njima. Tako je sa ovim insanima koji su me poslali da ih obiđem, Allah ih nagradio. Blago njima!
Uglavnom…
Jedna djevojčica će sad krenuti u školu. Ima starijeg  brata i sestru. Svi su rođeni u tri i po’ godine. Pitala sam je šta bi željela, a ona je rekla da ne zna. Niko od njih troje nije znao. Znate, nekoj djeci su i želje nedostižne u svoj sili tako neprirodne dječije svijesti da je džaba… Ali, Allah zna i čuje šapat srca. Rekla mi je da je sretna što će ići u školu. Bože, Jedini, Svemoćni… kako će ona odatle u školu?!?
Naime…
Kuća (dvije prostorije) se nalazi usred ničega. Allah mi je Svjedok, da nije dedo ovih jetima išao ispred auta, odustala bih čim sam vidjela put. Šuma. Nema tamo ništa. Put zarastao u travu i korov. Strava. Kao da čujem da međed pjeva iza ćoška. Iii – kuća. Čovječe! Tu neko živi! Troje male djece. Mali školarci.
Kad sam se vratila kući, gledala sam svoju dobro uhranjenu omladinu kao da su krivi za nešto. A nisu. Nekom nešto, nekom nešto…
Nije prošlo 24 sahata od posjete, zovu nadležni da pitaju znam li neku malu jetimku da će sad krenuti u školu. Darovala neka donatorka stipendiju za godinu dana, baš za takav slučaj…
Znam samo nju. Malu šumsku srnu. Oči koje ne žele, kao da znaju da su baš one u insana nezasite. Ali blistaju kad se obraduju. Hmm… Znam je od sinoć, kad joj je iz ruke dobrotvorke, Allahovom Voljom, davanjem i određenjem, provrila nafaka. Sutra ću joj odnijeti inšallah to što je njeno već odavno… otkad je u utrobi svoje majke još bila samo fleka na monitoru ultrazvuka, a melek donio dušu iz ezela namijenjenu baš tome što će postati tijelo stvaranjem Stvoritelja. Bilo je njeno prije nje. I s tim baš niko ništa nema. Blago onima koje je Allah počastio da dijele od onoga što im je On dao, kako bi se ispunilo ono što je On već raspodijelio.

 

„A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!“ (prijevod značenja,Ez-Zarijat, 22-23) Sumnjaš li u riječ koju izgovaraš dok je izgovaraš? A sumnjaš li u nafaku koju konzumiraš dok je konzumiraš? I zrak, i treptaj oka, i san, i ljubav, i hrana, i voda, i osjećaj, i ono što čuješ pa ti koristi, i ono što ti se nađe “na putu” makar to bili korisni ljudi, i znanje koje tražiš, i ono za čim potajno  žudiš pa to nađeš “slučajno” kad se najmanje nadaš. Sve je to nafaka. Sumnjaš li?

Rekao je Hasan el-Basri, rahimehullah: “Ne traži od ljudi! Neće ti se umanjiti, a ostat ćeš čovjek.”

Ammara