Džabe pričam, al' neka me

Šta ti znače oči, ako srca nemaš?

Srela sam ja, kroz ovih 40 i kusur godina životnog  putovanja, zaista impresivne duše. Hvala Allahu. Neke su me impresionirale snagom i tovarom vrijednosti koje neumorno nose, ma koliko u određenim okolnostima bile otežane.
Neke su me impresionirale “umijećem” da se ponašaju kao da ne znaju da su – duše. Bezdušno.
Neke su samo prošle kao vihor; ni koristi, ni štete, ni traga.
Ne znam u kojoj skupini sam ja. Neki ljudi će kazati jedno, neki drugo, neki treće, a istina me čeka tek na kraju puta. Jedina istina. Gospodar zna i ono što je  vidljivo, i nevidljivo ljudima. Zato, istinu o gore pomenutim dušama ostavljam za Ahiret, jer moje oči i um su ograničeni koliko i moje tijelo. Ne znam kakav je čiji kraj. Mogu pisati samo o onome što su kao pečat utisnuli na moje srce. Eh, srce… Koliko li oznaka može ponijeti, a da se ne raspadne?

Prvo da se sjetimo Zin-Nire. Bila je robinja u robovlasničkom, predislamskom društvu Arapa. Njeni “vlasnici” su, kao i ogromna većina tadašnjih Kurejšija, bili idolopoklonici. A to je nešto kao ovo danas, kada se prodaje ne samo obraz, već i srce, i kičma, i um, i… duša, za “šaku dolara”. Za vizu. Za radno mjesto, koje ne znači nafaku, već je rentgen karaktera. Nafaka je već određena, ne može nas promašiti, kao ni smrt, samo ima puteve koji joj vode, i koji oslikavaju ličnost. Ljudi se prodaju za priznanja ljudi, koja su često u suprotnosti i sa njihovim vlastitim, istinskim vrijednostima. Sve to, da bi nešto dobili. Ne obraćajući pažnju na gubitak sebe.
Zin-Nira…
Svjetlo upute je dotaklo njeno srce Allahovom Milošću. Prihvatila je islam, kada su “oni prvi, uvijek prvi” hrlili da se odazovu pozivu u Istinu o Jednom, Jedinom Bogu – Allahu subhanehu we te'ala. Gospodar iskušava Svoje robove, kako bi im se dodatno razbistrila iskrenost, učvrstilo uvjerenje,  i kako bi im se dodatno povećali stepeni. Tako je i Zin-Niru iskušao gubitkom svjetla očiju. Oslijepila je. Tadašnji “vlasnici” su joj se smijali, i govorili joj da ju je to zadesilo zbog toga što je okrenula leđa njihovim idolima, pristupivši u saffove prvih muslimana. Nagovarali su je da se vrati idolopoklonstvu, kako bi joj “bogovi” pomogli  da ozdravi. Zin-Nira je željela pravo i vječno svjetlo, a ne sliku u očima koja vrlo često vara. Toliko da, čak i pisci i pjesnici opjevaše narodnu izreku kako ne treba ni vlastitim očima vjerovati. Ustrajala je u svom islamu, njegujući svoj iman. Vlasnik svega stvorenoga, Allah subhanehu we te'ala, ne samo da ju je obradovao oslobađanjem iz ropstva nakon što ju je otkupio i oslobodio plemeniti Ebu Bekr, radijallahu anhu, nego joj je On, Jedini Koji to može, vratio vid. Zin-Nira. Tada je dobila ovaj nadimak, koji znači “vlasnica dva svjetla”. Svjetla upute, i svjetla vida. Svjetla srca, i svjetla očiju. Njemu, uistinu, ništa nije nemoguće ili teško.

Dženana… Družile smo se na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Pričale smo o istinama naše svakodnevnice, o tome zašto i po čemu je muslimanka, vjernica, posebna i odabrana. Dženana je plakala. I smijala se. Njeno srce je slalo signale, kao da su bili mapa za navigaciju. Hvala Allahu na tome. Na kraju druženja, poklonila sam tri mahrame koje sestre daruju da bih proslijedila  onima koje žele da stave hidžab, ne bi li imale udio u nagradi. Jednu od mahrama sam dala Dženani. Elhamdulillah. Da Allah nagradi sestre koje su poklonile ove mahrame.

Sutradan sam dobila poruku od Dženane. Bilo je mnogo sličnih događaja proteklih godina, Slavljen neka je Uzvišeni Allah. Nikad nisam objavljivala njihova imena, ili cijeli sadržaj poruka.  Ponekad, samo ponekad, njihove izraze radosti zbog pokornosti, zahvale Gospodaru, i osjećaje nakon što su stavile hidžab. Za ovaj puta, za ovu odluku, imam poseban razlog, i poseban nijjet, ujedinjen sa Dženaninim. Pročitat ćete ga inšallah, na kraju teksta.

džnana1

Nisam joj ja dala snagu, nego Vlasnik Snage. Elhamdulillah. Njegova je odredba da hoćemo ono što hoćemo od hajra. On zna šta nam je u srcima, On raspodjeljuje i časti koga On hoće. Hvala Gospodaru kad me počastio da budem kamenčić na Dženaninom putu pokornosti.

Kasnije, na kraju dana, nova poruka:

Dženana2
A nakon par dana, još jedna:

Dženana3I ja se nadam da ćemo se družiti u Džennetu svijetlome i prostranome. Moja Dženana… Gospodar naša srca okreće kako On hoće, On otvara puteve, On nas pomjera kuda i kako On hoće, a On Svojim Znanjem obuhvata SVE. Hvala Gospodaru Milostivom! Hvala Njemu, što je sva naša stanja kojima smo se udaljavale od Njegovog Zadovoljstva zamijenio boljim.

Zašto baš Dženanina priča?

Dženana je slijepa. Potpuno. I potpuno vidi srcem, hvala Uzvišenom Gospodaru!

Putovala sam ovih dana, družila se sa sestrama u još tri grada,  i kao što nosim mahrame predane u emanet da budu nekome poticaj, tako sam ponijela i Dženaninu priču, jer je i samoj meni velika lekcija. Naime, u jednom periodu sam imala slično iskušenje. U bolesti sam bila izgubila vid, i iako ne potpuno (mogla sam razaznati neke siluete, dan, noć…), to mi je bilo najteže iskušenje, ali iskušenje kojim me Gospodar vratio u istinski život. Elhamdulillah. Svaki put kad bih pomislila da imam neki problem, sjetila bih se sljepoće, i problem bi nestajao kao da ga nije ni bilo. Hvala Svemoćnom Gospodaru. U tom periodu, sjećala sam se ajeta iz Kur'ana:

Reci ‘Kažite vi meni, ako bi vas Allah sluha vašeg i vida vašeg lišio i srca vaša zapečatio, koji bi vam bog, osim Allaha, to vratio?’ Pogledaj kako dokaze iznosimo, a oni opet glavu okreću.” (El-En'am, 46)

Hvala Uzvišenom, Moćnom Vlasniku svih riznica, meni je vratio vid. Samo On to i može! Molim Ga Milošću Njegovom da podari vid očima  naše Dženane, ako je to ono što će je učiniti još sretnijom na ovom svijetu. Jer, ona već vidi daleko više od mnogih koji očima gledaju, elhamdulillah.

Prenijela sam priču svima onima koji čuju i čitaju srcem, a do kojih sam mogla i mogu Allahovom Milošću doprijeti. Oni će znati  šta im sve znak na putu zvani Dženana kazuje.

Baš tako, “pročitala” je govor o Dženani jedna djevojčica iz džemaata  “Nova Maoča” Brčko, kada smo se kroz zikrullah voljele u jednoj od predivnih Allahovih kuća naše Bosne i Hercegovine. Na kraju druženja mi je prišla i darovala jednu mahramu, uz želju da je ponesem i darujem na nekom od druženja, nekoj od sestara,  koja želi da se pokrije. Hvala Allahu na srcima koja ne nose pečat sljepila!

Ammara

Mubarek “blok”

blok

Stvarno ne razumijem, zašto i kako nekoga može ljutiti to što ga poznanik ili nepoznanik blokira na glupom fejsbuku.

Jesmo li mi kao vjernici zaboravili da uopće nemamo pravo bilo kome pristupiti u privatni prostor  bez njegove dozvole? Jesmo li ikad to znali? Je li nam se to (neuzubillah) ne sviđa propis Svemoćnog Gospodara? Ne smiješ ući u kuću svoga brata i sestre bez dozvole. I ako te ne primi nakon što tri puta tražiš dozvolu pristupa, nemaš pravo da se ljutiš, jer on samo koristi svoje pravo! Šta je ovo poklopilo dunjaluk… pitam se, često.

Neko ne želi da ima uvid u ono što pišeš, pa te blokira. Jednostavno, kloni se onoga što ga se ne tiče, ili ne želi da te uznemirava svojim suprotstavljanjem tvom stavu. Ima mnogo toga da napiše na tu temu, ali neće da zalazi u isprazne rasprave koje baš nikuda ne vode. Svjesna/svjestan je da slova počesto lažu, i da se bez prisustva duša, bez direktnih pogleda oči u oči, insan lahko prevari. Preleti. Neće da bude instrument šejtanove igre našim (ne)pametima. Ili šta god, ali baš ŠTA GOD, njen/njegov razlog nije tvoja stvar! Nećeš ti za to biti pitan/a.

Ono što je još gore od besmislene tegobe zbog stavljanja na glupu blok-listu na glupom fejsbuku je to, što nakon ovakvih poteza nekih vlasnika svojih profila pojedinci ospu paljbu po “oholosti i bahatosti” blokatora 😀

A šta si to ti, da te neko nema pravo izbjeći na glupom fejsbuku? Ha? Zašto bi to neko morao da čita tvoje rečenice i razmišlja o tvom mišljenju? Umjesto da osjetiš poštovanje prema osobi koja neće da se nadmeće, svađa, da raspravlja ili te ubjeđuje u svoje viđenje situacije, ti se ljutiš? “Pa, ne mora me blokirati.” A je li? Pitaš li se makar nakratko da li baš ne mora?

Jedna slikovita situacija:

Poznajem ženu (u realnom životu) koju izuzetno poštujem. Zaista je planina inteligencije. Vjernica, čestita osoba, moralna i korisna članica društva. Međutim, uporna je sa svojim stavovima o vakcinaciji. Često (dobronamjerno, i ja to znam) na malo žešći način proziva “neodgovorne roditelje koji neće da vakcinišu djecu”, maltene nazivajući ih ubicama svoje djece. Ja ZNAM da ona to radi dobronamjerno, uvjerena (i na utemeljenim istraživanjima obrazovana) da je to njena borba za zdraviji život naše djece. A ona ne zna koliko mi je noževa zakucala u srce svakom prozivkom, jer… ona ne zna, a ja znam da mi je dijete umalo umrlo od vakcine, i da ima trajne posljedice (hvala Allahu, vrlo neprimjetne okolini). Nisam neodgovorna, nego osvjedočena. Svi njeni “dokazi” i tvrdnje da tome nije uzrok vakcina su meni pljuvanje u lice tuđim životima. A ne kažem da i ona nije u pravu u mnogo slučajeva. Ima svega. E, zato što je volim, i što je poštujem, i što dajem prostor njenoj misiji da bude potpuno opravdana, zato što znam da je totalno pozitivna i dobra, ja se neću s njom uvjeravati. Neću! Niti ću trošiti dane na uvid u ono što me lično poentira kao budalu koja ne shvaća “više ciljeve”. Ona zna za sebe, ja za sebe, fejsbuk je šejtanova mahala, a ja jedva čekam da u stvarnoj bašti s njom popijem kahvu. Izbrisala sam fejsbuk profil,  i  time uštedila  mnogo  mentalnog uznemiravanja.  Nikad nisam komentirala ništa oko te teme u NJENOJ avliji. Nemam pravo. Ona ima – da u svojoj “kući” priča šta hoće. Nije mi rekla da joj moram biti gost. Možda bi me, da sam ikad iznijela svoje iskustvo i tvrdnje – blokirala. Halal bi joj bilo. A i ako ne bi, vjerovatno bih  ja nju.  Time bih se sačuvala uzurpiranja njenog prava na njeno uvjerenje, ukoliko bih “silovala” sa svojim negiranjem i uvjeravanjem u suprotno. Pa, ako imam SVOJE mišljenje, imam i SVOJ “zid”. Mislim, imala sam. Šta ću, ide mi na živce. Ne ONA, nego određena njena aktivnost na  fejsbuku.  A to NIJE ona! Nije. To je samo jedan aspekt ličnosti, koji u svijetu virtuelnog naganjanja nikada nije trodimenzionalan. A volim je, wallahi. I poštujem. I da me u realnu baštu ne primi i zaključa kapiju predamnom, njen je hakk. Gdje je meni viza za šetnju po tuđim životima? Neeemaaa. Nema niko.

A ima jedna koju sam bismillom izblokirala na svih bvuifpajbvnbjcbh profila koje je ikad imala. Bar one na kojima  nije lagala o imenu. Čovječe, tako sam ponosna na to! I mislim da je “blok” prava blagodat. Ne mrzim je, ne želim joj zlo, nikad ne bih dirala njenu čast, a “blok” mi u tome pomaže. Zato ga ja zovem – mubarek blok. Koje olakšanje je ne morati je nikad sresti u životu! Ili ne doći u situaciju da je sretnem, a ne uputim joj osmijeh od srca.

Šta je ljudima?! Kao da nam je farz sresti i prigrliti svih 2 milijarde muslimana svijeta… ncncncncncn… Farz nam je voljeti ih kao vjernike, ne činiti im nasilje, ne uznemiriti ih, ne skrnaviti njihovu čast, imetak, život… a to se sve može dušom. I gle! Ako ih fizički “grliš” a dušom ih prezireš – džaba ti. Bolje da si odmakao/la.

Fejsbuk profil nije duša vjernika. Blokiranjem se distanciraš od sadržaja i nekih djela, a ne od osobe. Ili oni od tebe. Kada bismo samo još to shvatili, bilo bi nam jasno da nas uznemiravanje tuđim klikovima na koje svaki vlasnik profila ima pravo, upozorava na žestok i debelo nahranjen ego. Naš, ne njihov.

“A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” …”

“i oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno;
i oni koji, kada budu opomenuti dokazima Gospodara svoga, ni gluhi ni slijepi ne ostanu;”

 

Šta kažeš na to?

Ukoliko si siguran/sigurna da nije do tebe, onda… šta te briga?? Kloniš se onoga što te se ne tiče, i tako lijepo gradiš svoj ahlak.

Tuđi “teren” nije tvoje pravo. Ako imaš problem s tim, onda je TO tvoj problem, a ne neko ko ti je uskratio “pravo” koje nemaš.

“O vjernici u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite. To vam je bolje, poučite se ! A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne: “Vratite se !” – vi se vratite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite.” (Nur – 27 i 28)

Prenosi se os Sehla b. Sada da je rekao: «Bahnu (neki) čovjek u sobu Božjeg poslanika a.s., dok je on dugim željeznim šiljkom češao svoju glavu. Na to Poslanik a.s. reče: “Da sam znao da gledaš, zabio bih ti ovaj šiljak u oko, pa traženje dopuštenja (za ulazak) je propisano zbog pogleda!”.(Fethul-bari – 28)

Pripovijedao je Seid Mekberija: «Naišao sam, a Abdullah ibn Omer razgovara s nekim čovjekom, i ja sam im pristupio, pa me je dočekao rukom u prsa govoreci: “Kada naideš na dvojicu koji razgovaraju, ne pristupaj im dok ne zatražiš njihovo dopuštenje jer sam slušao kako Poslanik a.s. kaže: `Kada dvojica razgovaraju, ne pristupajte im bez njihova dopuštenja.” (Fethul-bari – 99)

Ammara

Sve žene koje se pokriju, ustvari žele da se – otkriju.

istinska TI

Ok, ne želi svaka žena da se pokrije. Ali, želi da se otkrije, sigurno. Svaka.

Žene tragaju za sobom. Svaka želi da se nađe baš onakvu kakva jeste u svojoj biti. Da se više ne krije kao uplašena djevojčica pred vukovima, samo zato što ima tijelo koje vukovima nije zanimljivo ni za šta, osim da ga momački iskonzumiraju. A ona bi htjela da vuk primijeti da u tom tijelu čući duša koja ima mnogo toga da ponudi. Ona zna voljeti, zna ugoditi, zna darivati, zna tješiti, slušati, razumjeti, zna bome i potegnuti terete kakve “jači spol” ne može ni pomaknuti s mjesta. Jednostavno, takva je. Ima svoje male snove, šarenu maštu u kojoj glavnu ulogu ima jedan dostojanstven muškarac kojemu nije bitnije koliki joj je obim struka, od toga da izmjeri obim njene nesebičnosti. Da uvidi da su njeni strahovi razlog njene nesigurnosti zbog koje je ponekad tako dosadna sa pitanjima. Nije da želi gnjaviti bilo koga, ona samo želi da čuje, ako već ne razazna po djelima, da je zaista vrijedna. Da su i otac, i majka, i sestre, i braća, i ljubav njenog života – sretni što postoji. Baš takva kakva jeste. Želi da ljudi primijete seharu ljepote u njoj, koja je vrijednija od svih mahana na njoj – ako ih ima. Jer, samo tako se osjeća istinski voljenom. Sve drugo proizvodi strahove; kosa će prorijediti, osijediti. Koža će izgubiti sjaj i izborati se. Tijelo će se opustiti i umoriti, ali… to će i dalje biti ista ona djevojčica, čije kosti nose toliko vrijednosti koje ne mogu biti opisane. Mogu samo biti otkrivene i pokazane onima koji tragaju za trajnom NJOM. Pravom njom. Njenom dušom, neprolaznom. Ona se dušom smije kad očima plače. Treba joj samo jedna iskrena ruka da je zagrli. Ili čak ni to; samo jedan iskreni pogled koji kaže da je svaka njena suza neprocjenjivo vrijedna, bez obzira zašto je potekla. Eto, jer je njena. Dovoljno. Jer je i to dio nje, i ne treba da se zbog nje osjeća krivom.

Da bi došla do tog istinskog postojanja bez samookrivljavanja, i bez vaganja okoline da li je dovoljno potaman da bi se uopće zvala ličnošću, ona mora prvo otkriti sama sebe. Suočiti se sa svakim kutkom sebe. A to nikako ne može zarobljenog pogleda, koji se fokusira na formu što svakim danom iznevjerava nametnuta mjerila. Svijest o tome da joj Gospodar kaže da je najljepša, jer svakog čovjeka je u najljepšem liku stvorio, njena je neporeciva istina. Ona ZNA da je stvarno mjerilo njene vrijednosti ono što ona od sebe napravi slobodnom voljom koja joj je darovana. Sve što izgradi dušom, sve što okiti intelektom, sve što upotpuni ponašanjem. ZATO SE ŽENE POKRIVAJU. Da bi se otkrile. Stvarne sebe. A kad one otkriju sebe, i svijet će, zna ona, otkriti svu vrijednost i bogatstvo stvorenja zvanog ŽENA, odlikovanog od Gospodara ljudi nebrojenim počastima. A od stvorenja, nažalost… često samo viđena i brzo sažvakana. Progutana. I dalje znamo kako proces probave završava.

Možda je nekom čudno, ali… wallahi, žena je u svoj svojoj ljepoti i širini ličnosti vidljiva, tek kad je oku  nevidljiva. Jedino to je trajno onoliko koliko traje i ona. Samo takva nema strahove i nesigurnosti koji ponekad čine da je naporna.
Ammara

U raljama manipulatora

sjeti se1

 

 

 

 

 

 

 

 

Dešavat će ti se u životu, kao i u svakom drugom životu, da susretneš ljude bez moralnog i etičkog mjerila. Naizgled su svi gotovo isti. Prvi dojam često prevari. A ćutiš li ti dušu dok te šiba intuicijom? Zašto je ne slušaš? Riječi znaju dobro lagati. Jezik duše ne kupuje te podvale. Slušaj je! Nije duša sa ovoga svijeta da bi joj oči mogle zamazati dunjalučke obmane. Ona zna. Davno je nekad, kad je stvorena, već posvjedočila istinu. Kažem ti, slušaj je!

Naići ćeš na janje koje se smješka, ali pazi dobro; možda mu iza maske vire vučiji očnjaci? Ne možeš reći da ne vidiš. Možeš reći da nećeš da vidiš, ukoliko ti je šejtan preko grijeha zaposjeo srce, pa mu ne paše istina koju duša svjedoči od ezela. To je ono kad srcu treba dioptrija. Ili bijeli štap. Ne vidi.

Vjeruj mi, ma kako odvratno ova tvrdnja zvučala, ima ljudi koji će se zaklinjati Allahom da su iskreni, a najveći su prevaranti. Manipulirat će tvojom nevjericom da je moguće lažno se zaklinjati Imenom Stvoritelja svega stvorenog. Sjeti se tada, sjeti se! Iskrenima ne treba zakletva da su iskreni. To se ne može sakriti. Unatoč tome,  sjeti se, istinski iskreni to nastoje sakriti. Boje se da se istina ne istopi u vatri sujete.

Spremni su oni i na korak dalje; neće im biti dovoljno što su te obmanuli, pa se tobom pokušali poigrati (kao da nisi Allahova, i kao da se nećemo svi Njemu vratiti). Ukoliko se pokušaš trgnuti iz tog kruga umne rastrganosti, počet će te uvjeravati da je “do tebe”. A i ono što se  jasno vidi kao produkt njihovih djela i odluka, opravdavat će tvojim postupcima. Reći će ti da ne bi oni bili odvratni da se ti nisi pokušavala dozvati iz ponora obmane. Tvoju samoodbranu će nazvati napadom. Svoje napade će nazvati strategijom “za bolje svih nas”. Okrivit će te što si se pomakla ustranu kad su bacili kamen na tebe. Reći će ti da te ne bi ni gađali da nisu znali da ćeš se izmaknuti. Svaku tvoju reakciju će označiti kao uzrok, a ono čime su uzrokovali reakcije, proglasit će posljedicom.

Tako ti je to kad insan zaboravi da je čovjek. Jer, sjeti se, čovjeka je Gospodar podučio nazivima svih stvari. Ispravnim nazivima. Zbog tog znanja meleki su naredbom Gospodara učinili sedždu Ademu. Budi kćer Ademova! Uvijek ispravno, uvijek iskreno. I onda očekuj isto zauzvrat. Možda ne od manipulatora razljapljenih ralja, ali  sigurno od dostojnih naziva čovjek.

Samo se sjeti… duša zna.

Ammara

Gdje ti se žuri?

bijeg

Jesi li se ikad zapitala ovo, ali onako prijateljski, otvoreno, bez prekrivanja odgovora velovima prigodnih izgovora?

GDJE žuriš? Znaš da je put na koji si krenula – jednosmjeran. Od rođenja možeš se kretati samo prema smrti. I sigurno ćeš, sigurno, baš tamo stići. Kuda god išla, čime god putovala, ma kako podnosila “vožnju”… zadnja stanica svakog stvorenja na ovom svijetu ima isto ime.

Žuriš da odživiš još jedan dan. I propustiš da ga proživiš. Duša se sklupčala u ćošku prsa, da ne smeta. Da njena glad i žeđ ne stvaraju neugodu prezasićenom tijelu. Pokušava da te dozove, ne bi li ti uspjela dokazati da si ti, ustvari – ona. Da bez nje ni tebe nema. A ti joj rukama punim obmana ovosvjetskih “pravila” zatvaraš usta gušeći avaz istine.

Duši istinski godi samo ono što Gospodar voli. Sve drugo joj se može učiniti privlačnim, ali  prije ili kasnije, uvijek…baš uvijek to preskupo plati.

U izmjeni dana i noći, Gospodar je ljudima dao primjer.

I vidi nešto; kroz život najboljeg stvorenja koje je hodalo Zemljom, Muhammeda alejhisselam, možeš naučiti najbolje lekcije. Njegov život je bio sve, samo ne mirna luka u kojoj se privezan za obalu njihao tek onoliko koliko morska struja diše.  Nakon poslanstva mu se dešavaju valovi straha i prijetnji. Nakon toga, valovi pristiglih šaahida da je samo Jedan istinski Bog – Allah, i da je on istinski Allahov Poslanik. Priznanje. Nakon toga – progoni i mučenja najboljih sinova ummeta. Prvih sinova ummeta. Nakon toga – pristupanje najjačih protivnika Istine – Istini. Nakon toga – izgon. Iza toga – Mi'radž. Poslije njega – Hidžra. Hidžra donosi pobjede i poraze, ali na jakim temeljima pravde uspostavljene na zajedništvu i jednakosti. Gubici pomiješani sa dobicima. Put popraćen smrtima najbližih i najdražih bića. Misliš da je život čekao da se oporavi, pa da tek onda nastavi teći? Trijumf povratka u Mekku nije bio kraj. Bio je početak uspostave poretka na Zemlji. Ne, nije tada odahnuo. Nastavio je put prema konačnom cilju, ni trenutka ne spavajući srcem, iako su oči ponekad usnule.

Baš kao dan i noć.

Baš kao valovi, kao plima i oseka; more nagrne svom silom, da bi se povuklo i umirilo više nego je uobičajeno. Nema konstante. Kroz svaki vihor vjetra se provlače tvoje minute. Živi ih! Ne žuri. Zadnju stanicu ne možeš promašiti.

Ammara

Nema nemoći za robinju Svemoćnog

Robinja Svemoćnog

 

I ne znaš… ne znaš više ni šta bi tražila. Taman da poželiš jedno, sjetiš se da bi drugo. Šapućeš na noćnom namazu, i gubiš koncentraciju, jer bi uz cilj nekako upakovala i sredstvo. Pa opet, i sredstva bi nekako da rasporediš, ali nisi sigurna kako je najbolje. Ne raspoznaješ više ko je pijun, a ko kraljica na tabli tvojih dana.

Šta misliš o tome da jednostavno tražiš ono što je hajr?

Ne prepoznaješ li šejtansko došaptavanje u srcu, dok se bojiš da “ono što je hajr” neće biti to što bi ti voljela da bude?

Ne znaš li da je čistoća srca preduvijet dobrog razumijevanja svake stvari?

Znaš čime se srce čisti? Istigfarom. Kur'anom. Sadakom, kojom nijjetiš oprost grijeha. Ako ne možeš da razaznaš jasno dobro od jasnog zla, ne smaraj mozak. Uzalud je. Čisti srce, jer ako ono ne shvati, razum nikad neće dokučiti.

Predaj srce Gospodaru srca. Na sedždi. Vjeruj Njemu, jer On zna! Za Njega nema nepoznatog jezika. Kristalno jasno pred Njim odzvanja govor suze, drhtaj straha, jecaj brige… bez riječi.

A znaš li  šta je vjera i povjerenje u Onoga Koji obećanje ne iznevjerava?

Sjeti se Musaa, alejhisselam! Sjeti se! Stajao je kao proganjan, pred njim duboko more, a za njim ogromna, naoružana  vojska, konjica, i na čelu svih faraon. Silnik, simbol svih silnika. Narod uplašeno govori Musau alejhisselam da ih je vojska gotovo stigla. A šta on odgovara? Samo što ga nisu dohvatili, a on… šta odgovara?

I oni ih, kad se sunce rađalo, sustigoše.
Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: “Samo što nas nisu stigli!”

“Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.”
(Šu'ara,60-62.)

Neće! Neće, jer vjeruje Onome Kome je predao svoje srce, dove, povjerenje, Čiju zaštitu je tražio, na Koga se oslonio. Nema veze što on ne vidi izlaz. Vidi ga Onaj Koji daje robovima da se more rastavi kako bi se spasili. More je rastavio Gospodar svega stvorenog, da bi spasio one koji kod Njega, i zbog vjere u Njega, traže spas. A šta tebi treba? Treba li ti da se more rastavi? To Allahu nije teško.

Ammara

 

Tvoje dove koračaju s tobom

dova moja

 

Želja i potreba rađaju dove. Želja da nam se srce smiri onim u čemu mislimo da je naš smiraj. Potreba da volimo, budemo voljeni, da rađamo, da gradimo, da postojimo kao nešto više od sjenke koja je nestalna koliko i položaj Sunca  nad stranama Zemlje. Podižemo ruke Gospodaru Koji već zna šta nam duša traži.  Nije dobar osjećaj ne činiti ništa za sebe, iako smo svjesni da i ne možemo ništa puno učiniti, da smo ograničeni i sputani sami sobom i okolnostima u kojima se nalazimo. ZATO dižemo ruke. Bar toliko možemo, iako Gospodar i bez toga zna i čuje. Dlanovima okrenutim prema nebu, svjedočimo bez riječi svoju duboku podsvijest; SVE dolazi “odozgo'”. Znamo to. Znamo, i kad “ne znamo”. Zato i jesmo nesretni zbog čeprkanja po prašini dunjaluka, koju sami sebi nastojimo nekako upakovati u “mora se”.

Gospodar ti je dao ostvarenje mnogih dova koje nisi izgovorila. I onih  koje nisi ni pomislila – još, jer Allah je dao prije nego je tvoja želja postala misao koju raspoznaješ u jasnim granicama. Allah daje. Ljudi uzimaju.

A ti se pitaš zašto ti se “dove ne primaju”…

Istovremeno, svjedočiš vidom svojim da dan presvlači noć  toliko neprimjetno, da trag tame ne ostavi ožiljak na oku;
Zamisli samo da se Sunce odjednom “upali”! Sve što okom gleda  bi oslijepilo.

Svjedočiš da se noć lagano uvlači preko horizonta u  glavnu ulogu, i da bez tame koja te prekriva ni zvijezde ne bi bile vidljive (a kako su samo lijepe!). Sve postepeno. Dok se ne upotpuni – neprimjetno. Ali se dešava. Tako ti je i sa dovama. Samo se odvija. Istina, nekad se “odjednom ostvare”. Kao što se kiša “iznenada”, “niodakle” spusti. Međutim, dok si ti spavala, Allaha, mimo Kojeg drugog Boga nema, ne obzima ni drijemež ni san. U Njegovoj su Ruci duše budnih i usnulih. On zna šta će im trebati i prije nego oni toga postanu svjesni. Isto kao što se nama nevidljivo isparavaju mora i rijeke, da bi “odjednom i niodakle” pala kiša, krv za presahle žile zemlje. Razmisli! Misao tvoja ti je dovoljna kao savjetnik, sve dok teži Istini. Kur'an je Istina. Odgovor na sva pitanja. Samo uči. I razmišljaj. Imat ćeš sevap za ibadet kojim se liječiš i izvana i iznutra.

Ammara

Kad akike utihnu

čoban

 

Bilo je još primjera u povijesti postojanja Islamske zajednice, kada je bila očita nužnost njenog postojanja. Danas vidimo to na primjeru aktuelnog problema oko odluke VSTV-a o zabrani hidžaba u pravosudnim institucijama.

Brojni su kritičari Islamske zajednice ovih dana utihli kao akike. One poslije gozbe. Bez sumnje, pri Islamskoj zajednici ima stvari koje treba uređivati. Ispravljati. Dotjerati. Niko to ne spori. I sigurno je da se na tome radi. Kao i u svakom pogonu, nekad treba remont, nekad podmazivanje zupčanika, nekad zamjena dijelova. Tako je to u svakom sistemu.

Ono što je značajno je, da ovih dana vidimo da su svi koji su urlali o uredbi IZ-e da se tzv. “paradžemati” stave pod okrilje džemata IZ, ili da se jasno očituju kao odvojeni dijelovi, danas šute. Nigdje nijedan glasić. Ili slovo. Iako je na sceni pokušaj  da se ugrozi jedan od propisa Gospodara subhanehu we te'ala. IZ jedina stoji iza svih poduzetih aktivnosti po pitanju protivljenja sramnoj odluci. Jedini su poduzeli konkretne korake. Dali su priliku svima koji su iz opravdanih ili neopravdanih razloga oformili džemate mimo institucije IZ (Pravilnika, Ustava, i dr.), da se stave pod njeno okrilje. Svaka kuća ima svoj kućni red. Da bi domaćin ili starješina serbez mogao stati iza svojih ukućana, oni moraju biti dio domaćinstva. Evo, danas vidimo zašto. Iza ostalih saffova muslimana niko ne stoji! Niko. Nemaju vremena. Zauzeti iznalaženjem “fetwi” za sve što se radi, kako ustvari ne treba. Raditi. Ne treba.

Možda je drugačije, samo ja slabo čujem muk?

 

Ammara

Lijepe moje domovine dvije

bih-1

Malo je sretnika poput mene. Imam dvije domovine. Kolijevku u kojoj sam rođena, i koju svim srcem volim. Miriše mi zrak s Kvarnera, kad god pomislim na dom. I to nije iluzija. Miris djetinjstva nosiš u nozdrvama. Korijen mu je u duši. Miris mladosti, kad god vidim sliku mora. Iako, nije svako more – moje. Samo onaj kutak u kojem sam se gradila od minerala, od soli moje obale. Moja Rijeka. Moja Hrvatska.

Druga moja domovina je Bosna i Hercegovina. Zemlja predaka. U njoj nisam rođena, nisam u njoj rasla, nisam živjela u njoj prvih tridesetak ili malo manje godina. Ali sam ju voljela. Na neki način sam je proživljavala. Odgajana sam s prizvukom njene pjesme, čak i kada se šutilo o svemu što nas za nju veže. Korijen je duboooko u zemlji. Posiječeš li stablo, žile će još dugo crpiti život za sebe – iz korijena. Došla sam u zemlju predaka, ne da bih se vratila korijenju, jer ja nisam stablo. Ja sam insan. Lakše mi je bilo hodati tamo gdje sam to i naučila. I draže… Osim zbog jednog zvuka, koji nas je dozvao Bosni u zagrljaj. Ezan! Njega nismo imali u kolijevci. Zvuk života. I nije mi žao što smo došli, moja djeca i ja smo ovdje sretni. A sretni smo i u Rijeci. U Hrvatskoj smo uvijek lijepo dočekani, lijepo nam je svake minute dok ju udišemo, da je ponesemo, da je imamo, do sljedećeg dolaska. Onda njome dišemo u zemlji gdje ezan odjekuje žilama svih ljudi kojima je on bioritam. Dnevni sahat organizma koji je svjestan da je netrajan. Da sve što ima početak, ima i kraj.

U Hrvatskoj je islam priznata religija, bez problema imamo svoje džamije, imamo dokumente sa slikama pod hidžabima, šerijatski sklopljeni brakovi su uvaženi kao legalni, za naše institucije, udruge i kulturna društva se izdvaja iz proračuna, u bolnicama, vojsci, zatvorima, ljudi imaju pravo na ishranu po vjerskim propisima, i NIKAD NIKO me nije krivo pogledao, a kamoli uvrijedio zbog mog hidžaba. Ako nisu bili ljubazni, nisu bili ni neljubazni. Nikad nisam osjetila da sam građanin drugog reda. Prilikom jednog boravka u bolnici, medicinske sestre su mi, i bez da sam pitala, u sobu donijele “lancune”. Čiste plahte, da imam na čemu klanjati! Ako bi ušli u sobu dok klanjam, tiho su se povlačili “da ne ometaju molitvu”. Napomenut ću još da sam ja hidžab odjenula pred kraj rata, kada su se dešavali sukobi između Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Imala sam 21 godinu, i bila sam “cura iz susjedstva”, koju su svi podržali. Barem prešutno. Prije toga nisam ni znala da je farz da nosim hidžab, ali to zadire u drugu temu.

U Bosni se diše punim plućima. Plućima punim islama. Ili, ako neko diše drugačije, širok mu bio dah. Tako je ovdje. Ima mjesta za sve. Osim, ponegdje, u dijelu države nazvanom po jednom narodu. Kao, njihov je to stan. A wallahi, i moj je! Bosna je. Majka je.Ako nije srce njeno, jesu njedra. Jeste oko, jeste ruka. Hafifna kakva jesam, ili samo razmažena, ne znam, i ovdje sam se zatekla u bolnici. “De, bona!” je bio odgovor na traženje plahte da klanjam. Imala sam postekiju, sreća. A bilo je tu, sa druge strane, i odobravajućih pogleda osoblja, onih koje nije stid što nisu sve osim onoga što jesu. Ostvarila sam svoja prava za  legalno nastanjene strance. Elhamdulillah. I počela redovno ne imati prava koja nemaju ni sami državljani. Ili ih imaju, ali na nekom papiru. Ne žalim se, ko god se u Allaha pouzda, On mu je, sigurno Dovoljan! A pouzdati se mogu samo oni kojima se On smiluje. Hvala Allahu.

Djevojčica mi je mogla u školu ići sa hidžabom. Istina, ni u Hrvatskoj joj ne bi zabranili, ali ne bi bila toliko uobičajena slika kao ovdje. Postala je sve uobičajenija, svakog dana. Hvala svim prosvjetnim radnicima i pedagozima na visokom stupnju uvažavanja različitosti pristupa u odgoju! Nemam zamjerke. Nemam. Laže ko kaže da ne može. Neće se. MI nećemo. Dječaci nisu mogli dobiti dopuštenje da odu klanjati džumu namaz. Kao ni namaze koji ih zateknu i prolaze dok su u školi. Djevojka je to za sebe u srednjoj školi ostvarila. I jedan sin, koji ide u medresu, svakako obavlja namaz u njegovom vremenu. Dvojica sinova to ne mogu. I sad se pitam; ne mogu li, ili nisu ni tražili? Kažu da jesu… a ne znam baš. Život me naučio da vjernik UVIJEK nađe ono što traži, ukoliko je dobro i lijepo. Korisno, a ne štetno. Uvijek.

Sad u zemlji ezana pričaju o zabrani nošenja hidžaba u pravosudnim institucijama. To je početak, osluškivanje damara. Nije problem u narodu, narod je samo umoran. Umoran, toliko da nije u stanju napraviti nekoliko koraka, kako bi izbjegao još jednu giljotinu u nizu. Ako ne fizičku, onda duhovnu. (Ne)moralna je već mnoge glave potkratila za mozak. Šta gledate na TV-u? Srpske i hrvatske programe. Tri kašike američko-židovskih, i prstohvat eurosporta. Niko nam nije zabranio da se aktivnije uključimo u kreiranje medijskog prostora u BiH. Ne može zabraniti. Kao ni nošenje hidžaba. Može pokušavati, i kraj nas, indolentnih, vazda im uspijeva lagahno provući svoje nakane.  U Hrvatskoj ne može proći ćirilica na mjestu klanja ovjerenog tim pismom. Zakon kaže da može. Karakter kaže da ne može. Poneki. Dovoljno. Možda će moći kad dovoljno vode protekne kroz rane presvježe krvave. Valjda se naša krv prebrzo suši.

Svjetski dan hidžaba se obilježava 1. februara. Na taj datum, pozvana sam da govorim o hidžabu, i  iz prve ruke približim nepoznanice stanovnicama Hrvatske, u gradu Sisku. Gradu u kojem se gradi islamski centar. Gradu koji ima svoj medžlis, svoj džemat.

Istovremeno sam trebala biti u Zenici, na mirnoj protestnoj šetnji u znak protivljenja stavljanju na snagu tog bezumnog osporavanja prava muslimankama pod hidžabom na rad i ulazak u  institucije. U zemlji ezana…akademski obrazovanih žena, domaćica, majki, radnica, supruga, djevojaka, starica i djevojčica – pod hidžabima!

Hrvatska je ugovorena prije. Obilježiti dostojanstveno ono što treba da bude upoznato, i integrirano u društvo. Postojanje se ne može negirati. Ignoriranje vodi u sljepilo kojim se korak spotiče.

Bosna je iskrsnula da i ona obilježi taj dan, dajući hidžabu mjesto kakvo je zanegirano u cijelom svijetu. Mjesto “nema te iako te ima, i sigurno biti te neće”.

Ne smeta mi ništa nečije. Smeta mi fašističko svačije. Čupanje hidžaba sa glava kćerki onih koji su za slobodu Bosne poginuli. Slobodu prekrivenu dječijim smijehom. Blagim pogledom starica. Hidžabom naših nana, žena, djevojaka  i djevojčica. Kada biste dirnuli u rubac bake Marije, ja bih vam u lice pljunula. Kada biste dirnuli u hidžab muslimanke, ja bih… ja bih svoje srce uvakufila. Zato, Mir neka je svima koji mirom žive i drugima mir ne uznemiravaju. Bolje nam je.

Ammara