Džabe pričam, al' neka me

Poželjela sam ono što ona ima

 

snovi

“Ko me vidi u snu, vidjet će me i na javi ili kao da me je vidio na javi, jer šejtan se ne može pretvoriti u moj lik.” (Muttefekun alejhi)

Danas sam, nakon mnogo godina,  srela jednu prevrijednu sestru u islamu. Ona me uvijek podsjeti na Poslanika alejhisselam. Sjećam se, netremice sam gledala u nju dok je kroz plač, ne znam reći je li bio radostan ili tužan, prepričavala svoj san. Ne jednom. Malo ljudi zna za te njene snove. A snovi su… radosni nagovještaji vjernicima.

Poslanik, alejhis-selam: ”Od poslanstva nije ostalo ništa osim radosnih vijesti”, a ashabi upitaše: ”A šta su to radosne vijesti?” Poslanik, alejhis-selam, reče: ”Istiniti snovi.”

U jednom od tih snova, prepričavajući,  u potpunosti ga je opisala, alejhisselam. Opisala ga je onako kako je opisan u vjerodostojnim predajama. Između ostalog,  njegov osmijeh, njegov hod, njegov glas… Imala je čast da tako usnula nazove selam Muhammedu alejhisselam. I da joj on, alejhisselam, odvrati. Uz osmijeh. Uz išaret rukom. Allahu ekber!

Još mi je nešto rekla za njegov pogled, ali to ću čuvati kao slatku tajnu, i doviti Allahu da je i to  istina.

Nego, ovim tekstom sam htjela prenijeti jednu poruku. Za pouku. Inšallah.

Promatrala sam setru, želeći na neki način dokučiti, šta je to kod nje posebno toliko da često ima istinite snove (koji se ostvaruju), a pogotovo snove u kojima vidi Poslanika alejhisselam. Kao usput je rekla, kroz opušten razgovor: “Meni je važno samo da mi Allah Uzvišeni primi dovu da budem najbolja upravo onda kada me samo On vidi i čuje.” Na njoj se vidi da je tako. TO se ne može lagati. A i zašto bi? Ja mislim da je to to. A Allah najbolje zna.”U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna…” (El-An'am, 59.)

Ammara

Tražimo ono od čega bježimo

ruke magla

 

Ljudi žele biti voljeni, jer im to što ih neko voli znači potvrdu vrijednosti. Nerijetko se žene sa kompleksima niže vrijednosti pitaju šta nije u redu sa “njim”, kad baš nju, “takvu”, voli i želi. Zato pristaju na ponudu bez kriterija za prihvatanje. “Bolje išta, nego ništa”, ili kod vjernica, “da sačuva vjeru i moral”. Ili, i kod jednih, i kod drugih, hvatanje magle nastale isparavanjem filmskih sapunica.

Nekada se vrijednost žene mjerila prema onome šta i koliko je spremna da doprinese kvaliteti života; od ugleda, materijalnih dobara, fizičke spretnosti i snage… Danas se mjeri “reckama”. Koliko njih je zabalilo za njom.  I cuke bale, ali to je danas tako proeuropsko i procivilizacijsko  baljenje, na koje se ne smijemo ljutiti. I samo zato je “pozitivno” i kod ljudi.  Ekvivalencija između hajvana i insana danas je poželjna. Biva, “prirodna”. Otišli smo i korak dalje, pa se suosjećanju učimo kroz zazivanje suosjećanja prema životinjama. Nije loše saosjećati s njima, jer onaj ko nema milosti prema stvorenjima, neće mu se ukazati milost. Problem je što se pre-potencira to saživljavanje sa nesvojom vrstom, dok se sa vlastitom odbija kao nepotrebna slabost… NemREmo spasit svet, ne?

Najprije ulažemo  u “ljubav” ulažući “na sebe” ne bi li našli “njega” ili “nju”. Pri tome nemamo vremena da ulažemo u sebe, zato što… ko smo mi? Vanjski obris trenda u društvu, i kod sretnih silueta ličnosti koja nije oblikovana nametnutim “normama”.

Ako ne nađemo to što tražimo, aman, tužni li smo i patetika nam je  nerazdvojna prijateljica.

Ako nađemo, odmah počne briga oko toga, kako zadržati. Duša zna da je sve osim Allaha prolazno. I onoga što se za Njega veže, i zbog Njega se pihvati ili ostavi.

Ima jedan jedini preduslov za ljubav koja ljude nikad ne bi izdala. Nikad!  “Reci (Muhammede)! Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti, i grijehe vam oprostiti…”  (Ali Imran, 31.)

Preduslov da bismo dobili ljubav je da volimo. Da volimo Gospodara ljubavi. I ona je stvorenje. Lahko je reći da Ga volimo. Stepen našeg voljenja se ogleda kroz stepen sljeđenja Poslanika alejhisselam. Kad pokažemo tu ljubav, kroz to sljeđenje, nikako nas ne može promašiti to da budemo voljeni. Od svih vrijednih ljubavi. I zaštićeni od ljubavi onih koji nisu sposobni da vole ljubavlju koja ne boli. Ljubav s Imenom Allaha NIKAD ne boli! A ako kažemo da volimo s Njegovim Imenom, pa opet zaboli, onda nismo tu ljubav dobro razumjeli. Imamo još neku lekciju koju moramo naučiti. S Njegovim se Imenom voli onako kako On voli da volimo.

“One koji su vjerovali i dobra djela činili, Svemilosni će sigurno voljenim učiniti.” (Merjem, 96.)

Kad volimo ljude, umiljavamo im se. Tražimo način. Nije nam teško da se žrtvujemo. Recimo, majke za djecu. Kad je ljubav prema Gospodaru u pitanju, ona ista koju kažemo da ju osjećamo, teško nam je da žrtvujemo čak i ono što je svakako Njegovo. Na primjer, “naše” vrijeme. Ili imetak koji nam je On dao. Ili san koji nam On spušta.  Ili “ljubav” koju On ne voli, jer zavarava Njegove robove. Ma prema čemu, ili prema kome bila usmjerena. Očekujemo ljubav zauzvrat. To je trgovina. Ljubav je kad poštuješ tuđe osjećaje. Pa i kad te ne voli ona/j za čijom ljubavi žudiš. Zato što poštuješ raspodjelu ljubavi od Gospodara ljubavi. To je vrhunac spoznaje. Zadovoljstvo je osjećaj  Džennetlija. Za-do-volj-stvo! Trebalo bi ono biti cilj i ovosvjetskih putnika ka Džennetu. Onih koji znaju da je samo jedan Pravi put do njega.  Ima zaljubljenika koji su sve, samo ne zadovoljni. To nije ljubav, nego patnja. Do takve “ljubavi” se dolazi putem suprotnim od Pravog puta do mjesta gdje je sve suprotno zadovoljstvu potpuna nepoznanica. Nema Dženneta na Dunjaluku, osim u prsima onih koji mu teže na Ahiretu.

Kad uhvatimo sebe, možda ćemo i druge. Kad zavolimo sebe zbog poštovanja Allahove upute kojom nas je počastio, i zahvalnošću uzvratimo činjenjem dobra, naći ćemo sve što tražimo. Sve! A ne trebamo ni maknuti od sebe.

 

Ammara

Biraj dok možeš!

čuvaj se

 

Zanimljivo je to da svi govorimo da vjerujemo u Džennet, i da svi želimo neprolazna uživanja kao stanovnici Dženneta. Istovremeno, malo je ljudi koji su spremni da se oplemene osobinama Džennetlija još na Dunjaluku. To samo pokazuje koliko smo navikli očekivati plodove bez truda.

Na primjer, jedna od osobina Džennetlija je ta, da se ne ljute na one koji su uskraćeni za te osobine. Prije osjećaju tugu zbog njih. I da!  Spremni su da ono malo dobra stave ispred gomile zla. Zato će, kada već uđu u Džennet, pa  se sjete nekog druga sa Dunjaluka, upitati za njega, jer ga neće vidjeti u Džennetu. Oni će  istaknuti njegov namaz kojemu su nekad svjedočili. Neko dobro djelo koje je nekad uradio. Reći će da njihov užitak u Džennetu nije potpun, ukoliko im se ne pridruži još i taj drug. A znamo da za Džennetlije nema nepotpunog užitka. Zato će im Gospodar upotpuniti ono što im nedostaje 🙂

Uporedimo to sa našim nastojanjem na Dunjaluku da požurimo napomenuti da određena osoba, uz dobro koje pokazuje, “i nije baš takva kako se čini onima koji ju ne poznaju dobro.”

U Tefsiru sure El'A'raf prikazano je stanje onih koji će stajati na bedemima. Na pregradi između Dženneta i Džehennema. Neće ući u Džennet, jer imaju grijehe koji su prepreka tome. Neće ući u Džehennem, jer imaju djela koja su prepreka tome. Tražit će šefaat od nekih poslanika, alejhimusselam (navodi se Ibrahim alejhisselam, te Isa alejhisselam), koji će biti “zabavljeni sobom”. Onda će između svih izaći Muhammed alejhisselam, staviti ruku na prsa, i reći: “Ja ću!” Uzvišeni će primiti njegov šefaat, i otvorit će im se vrata Dženneta. Nazvat će im se selam, dok još ne uđu u njega. “A jedva će čekati”. Dat će im se radostan nagovještaj, smirujuća poruka u neizvjesnosti. Oni će se u Džennetu raspoznavati po bijelom biljegu koji će ostati na njihovim prsima, čak i nakon što prođu kroz “vodu života”. Zvat će ih “džennetski siromasi” 🙂 Ipak, Poslanik alejhisselam, odabrao je da dadne prednost njihovom dobru nad lošim. I to je njegov Sunnet!

E, haj’ sad nemoj osaburit! “U Džennet će ući svi, osim onih koji to odbiju.” Hadis. Dunjalučko ponašanje je prihvatanje, ili odbijanje pozivnice za Džennet. Onaj, u koji kažemo da vjerujemo.

POGLEDAJTE VIDEO

‘Ajd ne lažite!

Stvarno ne znam ko me više nervira! Ovi što pužu pod jarmom nametnutih i samonataknutih kompleksa, ili ovi što dotične kritikuju. Mislim, ipak, ovi drugi.

Kao, smeta im što se odjednom ljudi koji sebe zovu muslimanima solidarišu sa žrtvama na Zapadu.

Nije li islamski solidarisati se sa svakom nedužnom žrtvom? Ili sam ja pogrešno shvatila to da je islam vjera pravde i dobrobiti za sve ljude?

Nego, gdje ste vi, vrli kritičari, proveli vrijeme od jednog “terorističkog napada” do drugog? Gdje? U čemu? Otkud to da odjednom podsjećate na milionske žrtve svakodnevnog terorizma na Istoku? Šta radite ostalim danima u godini? Niste li sukrivci za zaborav i nehajnost onih koje sad prozivate i nad kojima se zgražate? Koliko ih podsjećate na realnost u kojoj žive? Koliko informacija o broju svakodnevnih  nedužnih žrtava histerije svjetskih sila imate? Znate li broj jučer ubijenih u Turskoj, Siriji, iraku… nebitno… Znate li, molim vas lijepo, broj poginulih u Gazzi prošlog mjeseca?

Prestanite lagati! Jer, lažemo. Svi lažemo. Da smo prikoliko dobri muslimani, ništa na svijetu ne bi bilo kako jeste.

Gdje si parkirala razum?

Allahova Vlast

 

Čiju dozvolu i odobravanje čekaš da se pokoriš Allahu? Ljudi će ti uvijek odobriti ono što njima godi. Rijetko ko će ti odobriti ono što tebi godi i koristi, ukoliko se njima ne sviđa.

Da ti ispričam nešto za pouku. Slučaj nije takav samo po ovom pitanju, i sigurno može poslužiti kao primjer u svim situacijama kada ljudi nameću i poturaju svoja mjerila iznad Allahovih:

Srela sam jednu sestru muslimanku u Švicarskoj. Imala je mahramu na glavi. Lijepa, mlada žena. Prišla mi je i rekla da želi nositi hidžab, ali ne može zbog posla. Začudila sam se, jer sam u prvi mah pomislila da je već pod hidžabom. Rekoh da samo ostane sa mahramom, bismillah, i to je to. Nije teško. A posao je nafaka, ako ode taj koji je smetnja, neće drugi koji je suđen. Ili ono što joj je određeno kao sebeb opskrbe.  Rekla je da ona, sad- za sad, svakako ne skida mahramu ni na poslu, ali “to je druga priča”…

Naime, ona ima rak, ide na kemoterapije. Rekli su joj na poslu da nema problema da nosi mahramu dok nema kose, ali da je poslije treba skinuti. Čudno mi je bilo to, jer poznajem velik broj sestara koje rade u istoj državi pod hidžabom. Ali, nisam sumnjala u njene riječi. Ipak, čudnije od svega mi je bilo to da je pristala na takvu ucjenu, i da nije uviđala da je ljudima OK da nosi mahramu ako umire, ili joj je neko umro. Ako je nesretna i jadna. Ali, ako je odlučna, svoja, principijelna, sretna, ispunjena… onda ne može. I ona to ne vidi.

Pogledaj! Ljudi ne vide ono što ne žele da vide. A Allah daje da srca koja žele vidjeti progledaju vidom kojemu nisu potrebne oči.

Molim Allaha da nam izliječi srca, duše, i tijela.

Ammara

Ne kloni dušom!

 

acover

Zašto si ikad posumnjala u to da će ti Allah odgovoriti na dove? Sigurno će odgovoriti! Ili će ti dati šta tražiš, ili će ti umanjiti nevolju od koje strahuješ, ili će ti je ostaviti za Sudnji dan, kada ti bude najpotrebnije. Sigurno.

Gospodar je Milostiv! Zašto dopuštaš da ti iskustvo sa ljudima pomuti vjeru i svijest o Milosti? Ljudi nisu mjerilo ni za šta. Ni sami za sebe. Kur'an je mjerilo. Za sve.

Gospodar prašta, i pun je ljubavi. Gdje tražiš ljubav i razumijevanje? Od koga očekuješ opravdavanje za sve tvoje mahane i propuste? Od ljudi?? Pa, i sama si čovjek… ZNAŠ koliko ti treba da kažeš: “Nikad neću halalit’!” A Gospodar nam poručuje da će sve grijehe oprostiti. Sve. Onima koji se pokaju i poprave.

Kome se u zagrljaj sklanjaš od straha? Kome? Onome koji i sam od nekih drugih strahova bježi? Gospodar je Najbolji Zaštitnik i Pomagač. Neovisan i Vječan. Ne treba najava, ni “štela” da te uzme u zaštitu. dovoljno je da ti odlučiš da Njega, Uzvišenog, uzimaš za Zaštitnika i Pomagača. I da budeš svjesna da je Dovoljan, zaista Dovoljan.

Bojiš se zbog svojih grijeha?

A šta su tvoji grijesi naspram Allahove Milosti?

Bojiš se svoje slabosti?

A šta je tvoja slabost spram Allahove Snage?

Bojiš se svoje manjkavosti?

A šta je tvoja manjkavost naspram Allahovog Savršenstva bez ikakva nedostatka?

Otkači srce od Dunjaluka! Doslovno. Otkači! I prodiši. Zaista je Allah Dovoljan. Sve mimo Njega je ionako prolazno, i ma koliko hrlila da bilo šta, i bilo koga zadržiš – proći će. Sigurno. Veži se za vječno. Tako ćeš imati oboje, inšallah.

 

Ammara

 

PODSJETI SE onoga što zaboravljaš!

 

Kad umreš živ u prolaznosti, da bi se živjelo u vječnosti, znaj – Allah te voli!

raskid_1352460711_672x0

Neki dunjalučki rastanci su, ustvari, vjesnici sastanka na Ahiretu. Na boljem mjestu. Onda, kada će nam biti drago da se ne zastidimo ustrajavanja na nečemu što u datim okolnostima postaje štetno.

U hadisi kudsijju, Gospodar je zagarantirao Svoju ljubav onima koji se s Njegovim Imenom vole, na tome se sastanu, i na tome se rastanu.

Vjernici se povezuju Allahovim Nurom. On nas pronađe jedne za druge. Sastanemo se da bismo i tom vezom, kao i svojim srcima, posvjedočili šehadet.

Svakako je šejtanu najprimamljiviji plijen upravo ono što se rađa, gradi, razvija, i održava na takvom temelju. Upravo zato su takvi odnosi najviše pogođeni udarima raznih šejtana u obliku kakav mi ne možemo vidjeti, ili u liku ljudi.

Olujama se odolijeva bereketom Allahovog Sveznanja zbog čega smo, uopće, povezani. Šta je to što nas drži zajedno čak i u trenucima kada smo jedni drugima kamen spoticanja, ili bar tako mislimo. Rekoh, šejtan ne miruje u ovom ringu.

Nekad se desi da veze započete i proživljavane s Imenom Allaha dožive svoj maksimum, i ne znaju kako dalje da budu mostovi. Pretvore se u okove. Tada počinjemo rušiti sve što je u dobru izgrađeno. Riječima, postupcima, šutnjom, pogledima bez imalo svijesti da je nasuprot nas insan koji je Allahov dar iz vremena kada nam je bilo potrebno da letimo prema Džennetu sa još jednim parom krila koja bi nas podupirala pri umoru.

To je trenutak kada treba da zapečatimo iskrenost u tvrdnji da smo se povezali i držali jedni uz druge zbog svijesti da to Allah voli. I zbog zajedničke ljubavi prema istom Voljenom. Zapečatiti treba zadnjim dijelom hadisa. Da i rastanak bude kao i sastanak – iz želje da učinimo dobro makar time što nećemo činiti zlo.

Ja ne znam nikoga na svijetu kome bih mogla reći da ZNAM da nemam boljeg prijatelja od njega. Osim jednog insana. Dvadeset godina života u kojemu smo puhali na hladno, pa grijali vrelo, smijali se, svađali se, razumjeli ili ne, složili se ili ne, a sve uz svijest da to činimo na temelju želje da budemo bolji ljudi. Iako to može svima, pa i nama, izgledati jako čudno i poremećeno, zbog sile sudara svih naših halova. Oboje jesmo, ali i nismo krivci. Bilo je tu toliko dušmana, vidljivih i nevidljivih, otvorenih i licemjernih, da ih stotinu naših mora na čijem smo kamenu stasali, ne bi progutalo. Nikad se nisu umarali. Ali smo se mi umorili. Od ljubavi. Ona najbolje umori. I neka, i to je ibadet! Kad se boriš da pobijediš svoj nagon da na prvu skočiš kroz iglene uši, samo da dokažeš da je tvoja trpnja veća i teža na vagi. A nije. Sve su trpnje iste. Mučne.

Rađamo se onakvi kakvi jesmo. Po mom mišljenju, ljubav na najvišem stepenu je kad prihvatiš da je trpnja drugih veća, jer nije tvoja. Ti ne znaš kako je biti iskušan slabošću koju neko bismillom pretvara u pobjede nad sobom. Blagom insanu ne treba trud da bude blag. I on ne zna kako je grubom karakteru da pokaže fleksibilnost. Ali, sigurno to čini iz ljubavi! Ljudske. Insanske. Bratske.  I ne zna snažno tijelo kako je malehnom i slabom da ne bude umorno od vlastitog propinjanja da vidi preko zida svoje nemoći…Ali osjeća, kad god srcem dokuči titraje damara koji kazuju: “Da, to sam ja. Ona ista osoba… iz dana koji života vrijede.”

Trenutak kad nema ljutnje. Nema ni gorčine, ni žaljenja, ni bilo čega što ukazuje na to da ne bismo opet, ponovo, rodili divnih četvero djece, kakvu samo Allah Milosni daje. A On zna kome. Ali, život se ne odvija unazad. Zato, unaprijed šaljemo budućnosti nas dvoje ujedinjene u četiri duše koje svjedoče da samo zahvalnošću Allahu možemo oslikati divljenje zbog Sveznanja kojim nas je spojio. I onog kojim nas je razdvojio u trenu kad smo dobili na zadatak da ponesemo svako u sebi, na svoju stranu, sve što nije lijepo i dobro. Ili jeste, ali ne kad je jedno uz drugo. Zato što smo mi već posijali najbolje iz oboje, pa ono sada ne smije biti skrnavljeno.  Naše najbolje, zauvijek ujedinjeno dvoje, razdijeljeno na četiri cvijeta naše životne bašče, cvjetat će mirisom korijena iz kojeg su nikli. Ljubav s Imenom Allaha. Ona, koju nismo htjeli uprljati svojim slabostima, i zato smo je pustili da leti, nesputana okovima naših slabosti. Hvala Allahu. Voljela sam, i zauvijek ću voljeti ljudinu čiji mi je prijekor bio i ostao slađi od svih dunjalučkih komplimenata. Jer, Dunjaluk me ne zna. Ne kao on. A i on me znao samo koliko je trebalo da me može prestati prepoznavati onda kad je tako za nas iskrenije i bolje. Baš kao i ja njega. Kao nikom na svijetu, njemu želim orost grijeha, osmijeh, sreću, i Džennet Firdews. Sigurna sam, i on to želi meni, kao niko na svijetu.

Hvala Allahu na rastanku, kao i na sastanku iz ljubavi koja se ne smije narušiti biologijom, matematikom,  i kemijom. Duša je nemjerljiva. Ona nadvladava, da bi svjedočila da je živjela ono što je govorila da voli.

 

Ammara

Šta da joj poklonim za 18. rođendan?

 

auto torta

Kao roditelji muslimani, često nailazimo na taj blesavi “problem” sa rođendanima. Nije od islama i islamske tradicije da se takvo što obilježava. “Slavljenje” se, tim povodom, upućuje… kome? Slavimo što smo živi? Tome služi, kod muslimana, zahvalnost Allahu. Tako se “slavi” život. Zahvalnost nije sadržana u riječima, nego u postupanju prema “El-hamdu li-llah”. Veselimo li se to rođenju kojim smo kvalificirani za smrt? Jer to jeste to. Ono između rođenja i smrti postaje potpuno drugačije pojmljivo, ukoliko smo svjesni ove činjenice. Zato kažu, kada se neko pati umirući od teške bolesti, recimo, da mu je došla “lijepa smrt”. A ako je život koji pojedinac živi lijep, on sviješću o tome da je sve dunjalučko trajno koliko i sam Dunjaluk za svakog pojedinačno, balansira tu svoju sreću i radost, i ne dozvoljava da ga zanese i “ponese” dalje od optimalnog poimanja i postupanja. Za svakog od nas, Dunjaluk i sve dunjalučko traje do smrti.

Datumi služe za omeđavanje vremena prema našim dimenzijama. Ta dimenzija je vrlo relativna, baš kao i prostor. Bolesnom i zdravom dan ne traje jednako dugo, kao ni mladom i starom. Imamo 24 sata da omeđimo ono što smatramo “realnim” trajanjem.

Vratimo se rođendanu. Pomodni li smo, aman! Ali, neka djeca su rođena i odrasla u Europi ili Americi.  Tamo je to bitno. Druga kultura, drugi svjetonazor. Rekla bih, “životonazor”. Sad ta djeca vide da njihovi vršnjaci imaju jedan dan u godini, kada su najbitniji, imaju privilegiju da se rahat kofrče, dobijaju poklone, imaju torte i svijeće… I oni požele doživjeti to i tako. To nam je prvi znak putem kojega  možemo vidjeti kuda nam se djeca usmjeravaju. Naravno da žele biti kao drugi vršnjaci. To je svojstveno djeci i omladini svugdje u svijetu. A mi, kao roditelji, NIŠTA nismo poduzeli da im organiziramo sadržaje za kvalitetan društveni život u kojemu se poštuju ograde Allahovih zabrana. Nemaju ništa takvo… Ima li? Na primjer, u Sarajevu jednom ili dva puta godišnje održavaju se svojevrsni kampovi za djevojke u trajanju od nekoliko dana. Jaaaako lijepo organizirani, i kvalitetno se realiziraju već nekoliko godina zaredom u organizaciji Škole Kur'ana “Bistri izvor”, ili Edukativnog centra za žene i djevojke “Tesnim”. Aferim, drage radnice na putu dobra, blago vama zbog ovakvih djela! Edukativni seminari, kreativne radionice, poučna predavanja, psihološke tribine, izleti u prirodu sa osmišljenim programom, uključivanje u humanitarne volonterske akcije… Prelijepo! Ali, jednom ili dva puta godišnje. Znate li koliko je vremena između dva takva susreta ako gledate tinejdžerskim očima? Čitava “vječnost”…

Za dječake i momke nema takvih sadržaja. Toliko o tome ko više radi na implementaciji teorije u životnu praksu po pitanju omladine i alternativa svakom zlu koje im se nudi na svakom koraku. Žene su definitivni šampioni. Pardon, šampionke.

Moramo se vježbati da zaboravimo na ponuđene gluposti koje nam nanose neki zapadni vjetrovi. Tek kad istreniramo sebe, moći ćemo i djecu učiti ispravnim navikama. Ispravno je da je dijete svaki dan svog djetinjstva najvažnije, da je prema islamskom učenju i tradiciji osoba za sebe, vrijedna poštovanja i ulaganja vremena i sredstava. Poklone bi trebali dobiti svaki put kad nauče novu suru, trebali bi im napraviti kolač, dozvoliti da pozovu prijatelje, da im serviramo neki ukusan obrok koji nije ni skup ni zahmetli, ali je njima drag samim tim što je neko za njih izdvojio vrijeme. To se zove pažnja, koja mladima doslovno znači – “zaslužujem da postojim”. Trebali bi dobiti poklone, trebali bismo im organizirati izlet sa prijateljima, odvesti ih u prirodu, pustiti im na volju da se igraju, nekoliko dana prije ih okupiti da osmisle program kakav bi htjeli imati… da ONI budu bitni. Trebali bi ih slušati, a ne preslušavati. Trebali bi ih čuti, a ne prečuti. Svaki dan. Svaki čas. Trebali bismo ih voljeti dovoljno da ih naučimo da u životu postoji “ne”. Da im ukažemo na to da nekim stvarima zaista nisu vični, ali da zato imaju neke druge talente koje smo kod njih prepoznali. Trebamo ih usmjeravati, a to iziskuje ljubav. Nedavno mi priča jedna prijateljica kako je vidjela u jednom džematu da su majke nakon predavanja po svom izboru sjele piti kahvu i jesti kolače, uz neizbježno opuštanje kroz razgovor. Djeci su “uvalile” mobitele, tablete, ajfone, i tako to u ruke, “da se djeca zabave”. Kada ih je upitala zašto to rade, čemu to vodi, rekle su: “Da ne smetaju.” Aferim! Misle li da djeca ne osjećaju da smetaju, umjesto što su najvažniji resurs ummeta?  Ipak, na drugoj strani sam čula pozitivan primjer. Kaže mi druga prijateljica da je vidjela u jednom Islamskom centru usred Europe kako uvijek imaju posebno određenu odgajateljicu, koja osmisli igre za manju djecu, i neki program za stariju dob. Tako su i mame “na odmoru”, jer im zaista treba. A i djeca su kvalitetno zbrinuta i upošljena. Kaže ta moja prijateljica: “Često sam svjedočila čudnim situacijama; dovedu djecu na predavanja, i onda ona  “skaču svima po glavi”. Jašta će, djeca su! Neko odvojio dragocjeno vrijeme i jedva uspije doći da čuje nešto korisno, da pita šta je potrebno, a djeca ne daju mira. Normalno da neće dati, to su djeca, nisu penzioneri! Starijim ljudima je dovoljno da sjede i slušaju, da ponešto ispričaju, i tako upotpune svoje vrijeme. A ne djeci, tobe yaa Rabbi!”

Djeca su najvažnija! To su sutrašnji ljudi, i kako reče neko pametan, “žive poruke koje šaljemo u budućnost”. O čemu će svjedočiti naše poruke? U ovakvoj našoj situaciji i realnosti, naravno da ćemo im popuštati u rođendanskim šarenim lažama, jer nečim se mora uveseliti dijete. A i saprati griža savjesti. Da nam Allah oprosti. Vjerujem da ćemo već sutra nastojati postupiti drugačije, jer dok mi ne promijenimo sebe, neće se promijeniti ni stanje koje nas nervira, zbog kojega prigovaramo i na koju adresu kačimo svoja opravdavanja vlastitog nemara. Nemoć je jedno, a nemar je drugo. Mi smo to strpali pod jedno.

“Svako se okreće prema svojoj Kibli, a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati – Allah, zaista, sve može.
I iz svakog mjesta u kome budeš, ti lice svoje Časnom hramu okreni, istina doista od Gospodara tvoga dolazi – Allah motri na no što radite.
I iz svakoga mjesta u koje dođeš, ti lice svoje Svetom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim inadžija između njih – njih se ne bojte, Mene se bojte! – A da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na Pravome putu bili.” (El-Beqare, 148-150.)

Sad će neko reći da ovaj citat nema veze s temom… IMA! Pročitaj ponovo! U namazu, i mimo namaza… okreni se svojoj Kibli, jer ona je putokaz! Ona te podsjeća na tvoje vrijednosti, pa neka se svako okreće svojim vrijednostima!

Tako, pošto je u islamu bitno:

-činiti dobro (“Pa ko uradi koliko trun dobra, vidjet će ga…” – Kur'an, El-Zilzal) ,

-bitno je koristiti društvu („Ko bude dobra djela činio, bio on muško ili žensko, a vjernik je – daćemo mu da proživi dobar (lijep,sretan) život!“, Kur'an, En-Nahl) ,

-bitno je olakšati ljudima (“Allah je na pomoći Svome robu, sve dok je on na pomoći svome bratu u vjeri.” – hadis, Muslim)

-i poslije smrti nam teku djela koja smo uvakufili u trajnu sadaku, to jest, od koje ljudi nakon nas imaju koristi…

Predlažem svim roditeljima da sakupljaju novac za vozački ispit svoga djeteta. Nemojte reći da se nema, jer toliko nemanje ne “slavi rođendane”. One poklončiće i zabave, kad preračunate, ostavite novac sastrane za hajr.  I recite djetetu da vi njemu sakupljate za najbolji poklon, kada bude najviše želio da dobije takvo nešto. Da ne misli da mu ne date od huje ili ćeifa. Vozački ispit…  Čim postane punoljetno, može ga polagati. Dok god koristi i olakšava svoj život, imat ćemo olakšicu i sevap. Posebno ženskom djetetu! Sad imamo i ženske instruktorice gotovo u svakom gradu!  Ona je sutra, inša-Allah, upravo aktivna članica zajednice. Ona će voziti djecu u školu, ići na informacije, u nabavku za domaćinstvo, voziti djecu doktoru na kontrole… Sve će to ona raditi i bit će joj puno lakše Allahovom Voljom. Plus, neće se gurati sa strancima u javnom prijevozu, jer muž ne može ostaviti svoj posao i dužnost da traži opskrbu. Ona je pastirica u kući svoga muža. Zamislite koliko bi olakšali i njoj, a bome i zetu  da mu ne “ronda” s punim pravom  jer jedva na sve stiže, pogotovo sa malom djecom. Muškom djetetu ne moram ni govoriti koliko će mu značiti. Od posla  nadalje. Ako Allah da. I eto, sigurno će biti svjesniji da za njih počinje etapa života u kojoj se u ovom svijetu računaju kao punoljetni. Uostalom, dobra je motivacija za poštošta. Jer, osamnaesti rođendan, kao i svi drugi, nije ništa osim datuma. Lijepim djelima, korisnim aktivnostima, izgradnjom svoje ličnosti… zahvaljujemo Allahu na blagodatima. E, TO je “slavlje”! Sve ostalo su samo svjetlucavi papirići ispod kojih se počesto krije razočarenje (jer se uvijek očekuje mnogo i drugo), i koji su poslije jedne upotrebe dobri samo za potpalu.

 

p.s./ Rodbina i prijatelji kojima ne možete objasniti da vaša djeca ne “slave” rođendane, i da to nije zato jer je vama mrsko da ih počastite, prihvatili bi da je dijete vanbračno, neuzubillah, da se sa 11 godina šminka, da se muški oblači kao balerina u helanke, i tome slično. Ovakvo nešto pokazuje svakodnevna praksa. Šejtan prilazi sa raznih strana. Često se djevojke ne odlučuju na hidžab iz opreza prema tome “šta će roditelji reći”, dok se istovremeno mnogi nesretni omladinci nikad ne ustručavaju početi pušiti, ili drogirati, zbog straha od toga šta će im roditelji reći! Nije li ovo očita podvala? Ne treba biti grub, ali ni vi njima niste određivali način odgoja. Lijepo, ali dosljedno – ostanite svoji! U svemu. Bismillah. “Ko ostavi nešto radi Allaha, Allah će mu nadoknaditi bolje od onoga što je ostavio” (Ahmed, sahih)

Ammara

 

Haj'te, bujrum!

avlija

Kad nekom odete u goste, u posjetu… Je li vam važno kakav imaju namještaj? Kakve ukrase su poredali po vitrini? Ili vam je važan izraz lica kad vas ugledaju, osmijeh, vedrina? E, tako je i onima koji dolaze vama. Važno je KAKO ih primite, a ne U KAKVO ih primate.

Dakako, čistoća je vrlo bitna, jer: “Čistoća je dio imana.” (hadis, Muslim)

A ja ne znam muslimana, praktikanta vjere, da je prljav. Ne bi takav mogao na namaz, ili u takvom obaviti namaz, a namaz je stub vjere. Ipak, ima muslimana koji ne podređuju svo svoje vrijeme glancanju. Imaju preča posla. Zar da ih to odvrati od uzimanja nagrade za ugošćavanje gosta, posebno musafira? Znamo li da se to veže uz iman?

“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili šuti; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka bude pažljiv prema svom komšiji; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta.” (Buhari, 10/445. i Muslim, 47.)

“Nema se” se prije odnosi na prestiž koji se vidi na soframa, nego na stvarnu mogućnost. Šta fali onome što i sami taj dan jedemo? Ako možete vi, mogu i gosti. “Ali, šta će reći ljudi?” LJUDI neće ništa reći. Onim drugima, nije se rodio ko je ugodio. A Allahu je poznato koliko možemo i hoćemo, koliko nećemo, a koliko zaista ne možemo. Zato što ima istinskih “ne mogu”, nam je i ostavljeno pravo da kažemo “ne mogu”. I niko nema pravo da se ljuti. Pitajmo se šta će reći Allah. Kod njega broj i težina djela imaju različite vrijednosti nego kod nas, jer On zna, a mi ne znamo. Nečija kifla je možda teža na vagi dobrih djela, nego nečije tele s ražnja. On zna.

A da, znala sam sresti i ljude koji su nametljivi, koji nemaju obzira prema domaćinima. Na primjer, ne računaju na to da neko ima obaveze, iako oni sami nemaju. Nije svakome isti teret “za vratom”. Takvi bi se trebali sjetiti jedne izreke, koja je meni baš u mnogome opisala stanje ovakvih pojava: “Haram je ono što je oteto sabljom stida!” Ne bismo smjeli ljude dovoditi u situacije da ih opsjedamo pažnjom i ljubavlju, jer to onda nije pažnja i ljubav. To je svojevrsno nasilje. Benigno, ali – nasilje. Treba se sjetiti  ajeta sure El-Hudžurat, gdje se opisuju oni koji su (najbenignije na svijetu) od želje za druženjem sa Poslanikom alejhisselam, zaboravili da i on ima pravo na odmor i intimu. Na privatnost, ma kako malo ju je imao. Pogledajte kako su opisani: “Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli dok im ti sam iziđeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i samilostan je.”

Znala sam doći u kuću ljudi kojima je to bio istinski dom. Ponekad oskudan namještajem i prostirkama, pa i sa skromnim soframa, ali sam takav njihov dom osjetila kao svoj. Pripadamo tamo gdje nam je lijepo, gdje ne moramo biti usiljeni. Nekad sam došla ljudima kod kojih je stanje kuće bilo takvo da me bilo strah disati da šta ne poremetim. I to sam osjetila kao dom, jer su ukućani bili jako ljubazni i susretljivi. Ali, bilo je i onih u kojima zaista nisam mogla punim plućima disati od nekakvog pritiska nevoljkosti i namrgođenosti… Što je jednom jedna nene rekla: “Neću ti ja, sinko, duvarove izist! A neću ih ni poniit.”

Jedna vrijedna domaćica sa Vlašića, iz porodice koja je tradicionalno usmjerena na stočarstvo kao “zanat”, rekla je jednom prilikom, kada je sjedila sa ženama koje se jako žale da imaju puno posla: “Bom’ se ‘ćeri uvas nikad nema šta dobro pojest’. Haman nemate ni potrebe, jer hrana treba onima koji se troše. Vidim, šporeti vam uglancani. Nema tu dobre čorbe… Rerne blistaju… Nema tu dobrog pečenja… Eto, čiste ste. I ja sam, ali mi nemere zapast da nema poprskanog. Vidi se kad je svježe, a kad je naslagana prljavština. Umene je ovo svježe. Mora insan jist! Osim ako samo ribači, to i nije neki zahmet za koji treba snaga.” Možda se neko od nas ne bi složio. Svaki je posao – posao. I iziskuje snagu i trud. I vrijeme. Ali, kad neko ima rak, onda zna da je gripa – ništa. O tome se radi.

Priča jedna žena, koja je imala mnogo djece (ako djece može biti mnogo):

“Jednom komšinica naiđe pored moje djece dok su radili u avliji. Nešto čupkali, malo kopkali… Veli ona, tako treba, neka se vidi da ima neko živ… Bome, kod nas se vidi! Vazda trava slegnuta od dječijih igara, što moje djece, što od musafira. Vidi se, svugdje neke lopte i igračke. Vidi se, avlijska vrata se razvalila od ulazaka i izlazaka. A bome kod nje sve k'o u muzeju. Nit’ ko dolazi, nit’ ko prolazi. Nema djece, nema unučadi, nema rodbine, nema prijatelja. Ali ima lijepu avliju. Bar nešto.”

O ukusima se, vele, ne raspravlja. Ni o vrijednostima. Svak svoje ima.

 

Ammara

Oni samo uzvraćaju posjetu!

a1

 

Znate ono bosansko: “Dođ'te!” “Doćemo, dođ'te vi!” “Doćemo, mi smo zadnji bili, de dođ'te vi sad nama!” “Hoćemo, vala red je, mada ne treba na red čekat’!”

Čujem jednog šup…ljaka… Grk neki, pogleda crnog od zla:
“Ne damo im da ovuda prolaze! Pogotovo da budu ovdje! Oni dišu naš zrak, jedu našu hranu, hodaju našim zemljištem…”

Vid'ćeš jado kad ti zraka ponestane, makar sto boca kisika im'o!

Koja je frka s tim da su sad istočnjački narodi nagrnuli na Zapad? Nego šta će? Mislim, njih su poharali ratovi i katastrofe koje ste im vi, dragi Zapadnjaci, priuštili. Rado su živjeli u svojim zemljama, i bavili se svojim problemima. Nisu vam dolazili na vrata. Ali ste vi otišli njima. Uzurpirali ste im pravo na mirne dane i noći, na vlastite resurse i pravo da biraju način života. Došli ste u njihove zemlje da im držite krvave prodike o tome kako je ono što vi imate i nudite – bolje. I kako je to ono čemu trebaju težiti. Evo sad, bježeći ispod noža kojekakvih alijansi i združenih zločinaca koji svi imaju isti obraz, ma kako se zvali… oni su vam samo uzvratili posjetu. Kako god ste vi došli njima, tako su sad, ali ne kao vi – iz pohlepe i bezdušja, već iz nužde i potrebe – oni došli vama.

Kolonizirali ste sve što ste mogli. Rekli im da je njihova zemlja – vaša, bar koliko iznosi  pravo da o njima i njihovim danima i noćima odlučujete vi, a ne oni. Pa, otkad to, onda, oni na vašem Zapadu ne bi trebali da žive svoj Istok, kad ste vi naturili ideju da je njihov Istok vaš Zapad?

Ovih dana gledamo pravo lice “humanog svijeta”, koji se sakrio iza zločinačkog ISILA i ostalih prisila kao opravdanja da ne pruže makar privremeno gostoprimstvo onima koji su od tih krvoloka najugroženiji. Ne žele oni muslimane u Europi… Stvarno se pitam, kad je umro razum? Europa je puna muslimana. Svakim danom punija. Muslimana rođenih, odraslih, pa i trećih, i petih generacija poniklih u Europi. Ima li smisla bježati od neizbježnog?

Neka pomodna lola iz Sarajeva se oglasila o tome kako nama “oni” ne trebaju. Na nosu joj piše da je odrasla na “njihovoj” humanitarnoj pomoći. Tako to ide u Bosni, a manje u Hercegovini – najviše se pljuje na ruku koja najviše pruža.

Navodno su se digle čitave vojske policije Francuske i Engleske, da (k'o biva) hapse i ganjaju krijumčare ljudima ….cccc…. Koliko neko mora biti bezobrazan da misli kako bilo ko sa atomom pameti ovo pije? Da nisu uveli takve mjere na granicama, da djecu i sakate starce ne maltretiraju danima, ne bi trebali ganjati krijumčare. Ne bi ih bilo, ne bi bilo isplatno. Ljudi bi pokušali legalno proći, i čekali bi na normalne sigurnosne provjere. I treba da se provjeri! Mogao bi neki ISILovac koji jeste već ovdje, na ovim prostorima, pod nosom sa IP i zemaljskom adresom svim službama kojima ni na pamet ne pada da ih malko restriKTUJU makar dok virtuelno žare i pale, ući u zemlju u kojoj već stanuje! Naravno da njega nikada neće privesti. Privest će one čijem privođenju isilovac služi. Zato je i skrojen.

Nego, kako god vi lijepo živite na Istoku, naoružani i bahati, pohlepom ohrabreni da pustošite, kradete, ubijate  i palite, “kolateralnoštetovske” svatove i ostale, tako pustite sad narod kojemu ste tamo život učinili nemogućim da makar osrednje, nenaoružan kakav jeste, skroman, ubijen u pojam, potraži za sebe neko sklonište. Oni će i raditi ono što je vašoj finoći iz poniženja. Obrazovat će se, ako im dopustite, mada su većina njih obrazovani toliko koliko vi stepena akademskih gradacija ni nemate. Dovoljno je da pogledate statistike koliko su i na kojem stupnju školovani u svom tom neimanju prilike. U svim tim diktaturama i siromaštvu. 81% Iračana je visokoobrazovano, a Palestinci su najobrazovanija nacija na svijetu, ako podijelimo po glavi stanovnika. Sirijci su narod o kojemu i ne treba puno pričati. Kolijevka civilizacije je i vama dala ono čime se sada kao svojim dičite, dok njima otimate pravo da makar progovore. Naravno da ćete tako raditi, jer istina i iskrenost iz usta tog nenasilnog i potlačenog naroda odjekuje daleko bistrije od svih vaših uglađenih  floskula i fraza (vele, sada se  kaže “diplomatski” za ono što je  hinjavo).

Svaki vaš stanovnik je pokazatelj da ste vi obrazovali ISIL, namjerno ili ne (ne da mi se zavjerski teoretisati). Dovoljno je vidjeti karakter “civiliziranog stanovnika Europe”, na primjer, OVDJE:

Što ne znači da nema i OVAKVIH primjera. Nažalost, građani na ovakve primjere reagiraju onako kako možete pročitati u komentaru na članak (ispod teksta). A zdravije vam je da ne gledate fejsbučke komentare na “đezirinim” linkovima o ovoj temi, koje pišu takozvani BeHa stanovnici. Nisu oni loši.  Njima je ustvari samo stalo da ne naruše ugled koji nemaju u svijetu.

Koliko je svijet normalan, pokazuje “obraz” genocidnih okupatora Australije, koji su većinom potomci (ako su korijenima vezani za prve bijele stanovnike) najtežih kriminalaca, nemoralnika i prijestupnika u svakom smislu. Australiju su nekoć, u prvim danima okupacije kojom je uzvraćeno na Aboridžinov bujrum , gospoda Ameri i Ingliši  odredili kao kažnjenički “otok”. Tamo su iseljavali ono što je i Zemlji teško. Ipak, OVAKO kaže čika “ne dam zemlju, jedva sam je ot'o!”

Bujrum, sve izbjeglice svijeta! Moj komad hljeba je i vaš! I neću vam tražiti rodni list da vidim kako se zovete. Poslanik alejhisselam je i prije Poslanstva sudjelovao u svemu što je pravedno, sa narodom u kojem je živio. Kako li je tek pravdu provodio među SVIM ljudima nakon poslanstva?! Jer baš SVIM ljudima je poslan… Dovoljno ste uznemireni time što vam je svijet sve oteo, a sad vas pretvara u krivca što je taj isti svijet, jadan, k'o biva, žrtva.

Čujte, Zapadnjaci, i oni koji se ufuravate da to jeste! Zemlja je Allahova. Vi ste spletke pleli, ali je On Gospodar svih spletki. Toliko je muslimana dovilo da se vaše spletke spram nedužnim narodom protiv spletkaroša okrenu… I beli, evo se odvija film; sami sebi ste nož u leđa, da izvinete, zabili.

Ammara

 

a5

An Iranian migrant cries next to his son and wife moments after a small group of exhausted migrants from Iran arrive by paddling an engineless dinghy from the Turkish coast (seen in the background) at a beach on the Greek island of Kos August 15, 2015. United Nations refugee agency (UNHCR) called on Greece to take control of the "total chaos" on Mediterranean islands, where thousands of migrants have landed. About 124,000 have arrived this year by sea, many via Turkey, according to Vincent Cochetel, UNHCR director for Europe.   REUTERS/Yannis Behrakis  TPX IMAGES OF THE DAY

epa04851090 Migrants climb through the windows of a train bound for Serbia at the train station in Gevgelija, The Former Yugoslav Republic of Macedonia, 17 July 2015. Thousands of migrants who crossed Greece are on their way through Macedonia towards Serbia in order to access other European countries. Hungary in mid-July started to put up a fence on its border with Serbia, which makes the situation with the migrants in the transit countries even more complicated. The European countries on 20 July will discuss the quota of how many migrants each country should accept.  EPA/GEORGI LICOVSKI

a4

 

a7

 

 

a8

a9

 

 

a11