Ako se pitaš gdje si nestala

nasmiješi se

Žensko biiće  u najboljim godinama sjedi u čekaonici ispred ordinacije. Voljela bi pobjeći, ali nema kud… Mislim, može otići. Još uvijek. Ali, šta da radi sa istinom? Mora li baš uvijek ići uz nju? Sad se pita, je li oduvijek samo to i bila – transportno sredstvo svoje istine…

Kaže joj doktorica da joj je žao. NIJE joj žao! Ona ne zna šta znači “žao” u njenom slučaju! Čega joj je žao? Svih haljina koje još nije obukla? Svakog filma koji nije pogledala? Svake odložene šetnje sa voljenim ljudima, ili svake igre sa djecom koja čekaju da dođu na red? ČEGA?  Ne zna ona sa koliko još treptaja bi oko zagrlilo zemlju i nebo. Ne zna. Ne može znati. Kao što ni sama nije znala do ovog trena mučnog suočenja. Kaže, žao joj je, ali ima još otprilike mjesec dana života. Tako to obično biva kod ovakvih dijagnoza. Može biti manje. Možda se desi i koji dan više. Ali, to je to.

Šta sad da radi? Gdje da ode? Koju golemu sekiraciju da prvu išamara što joj je ukrala život? Ccccc… sekiracija. Kako glupo! Koji veliki problem prvi da zagrli od zahvalnosti što ju je prizvao svijesti da je živa, i da ni problem ne bi bio to što jeste da ne postoji mogućnost da ona odživi njegovo rješenje? Koje dijete da prvo zagrli? Čije oko da prvo poljubi u znak izvinjenja zbog izazvanih suza? Kojoj starici da se prvo nasmiješi? Kojom ulicom da prošeta i oda joj počast zbog strpljenja na  zanemarenoj vrijednosti šetnje sa voljenima? Koji list sa grane da privije na grudi  od sreće nakon svjedočenja njegovom rađanju i smrti do sljedećeg proljeća? Eh, sljedeće proljeće… Da je barem znala da je prošlo bilo njeno zadnje… Nema vremena da promatra ptice. A voljela bi. Toliko je poruka koje su joj slale svojim letom u neovisnost o stvorenjima. Zašto ih tako nije ranije  vidjela pogledom grozničavo ukočenim nad datumom probijenog termina isplate plaća i penzija? Čekaj… zbog čega se ono sinoć iznervirala? Aha! Zaboljelo je što neko misli da ona misli da ne misli ozbiljno ono što je rekla da misli! I to je promijenilo putanju zvijezda… O, Bože! Čekaj, sad će… ali… nema vremena. Sve bi uradila drugačije da nije brinula o budućnosti, već uljepšavala sadašnjost. Eh,  da je znala da budućnosti nema…

Traži savjet. Šta da radi?

Šta bi joj ti rekla da radi? E, baš to ti sad uradi! Odmah!  Jer, ti si žena u najboljim godinama. Najbolje su godine – tvoje godine. I neka te ne brine sve što bi joj rekla da ju ne brine. I neka te ne boli sve što bi joj rekla da nije bitno. Da, i ti si ona. Mjesec, dan, dvije godine, pet… Pedeset. Kad god. Doživjet ćeš ovaj trenutak osvještenja. Uvijek je iznenada. I uvijek je “nema vremena”. Uvijek je – nemaš više osim ovog trena koji na ispruženom dlanu nosiš kao pero kroz oluje i misliš da ga neće otpuhati. Stegni šaku! Tvoje pero je tvoje pero, i nije bitno vidi li ga više iko kao vrijedno. Ti tuđu dušu ne možeš odjenuti svojiom kožom, pa da osjeti vjetar i sunčeve zrake baš onako kako ih ti osjećaš. A i da možeš, šta imaš od toga? ŠTA TE BRIGA, ženo u najboljim godinama?!

Šta god i ko god ti krade energiju i svijest o bitnom – otkači ga. Nisi rođena kao lokomotiva koja nema svrhu bez vagona!

Zamisli koliki je Svemir. U tom  ogromnom Svemiru sve maleno je neprimjetno. A opet, Allah je stvorio i crva i leptira. I nijedno biiće nije bez ogromnog značaja. Svakom  stvorenju koje vapi za pažnjom, Stvoritelj je samim stvaranjem poklonio  pažnju. Ima li većeg dokaza vrijednosti? Nikoga ne obezvrjeđuj. U to spadaš i ti. Nisi ni precijenjena, da se razumijemo. Samo Gospodar je Jedan i Jedinstven. Ali, ako si podcijenjena, ne krivi druge. Gospodar te nije stavio na “sniženje”.  Sama si sebi to odlučila učiniti. Ukoliko su ljudi oholi i  bezobrazni, nisu dušmani tebi, nego sebi. Niko insana ne može poniziti, osim on sam. Poniženje je da obezvrijediš vrijedno, i da precijeniš prolazno.

Idi sad zagrli djecu! Zagrli majku. Smij se sa prijateljicama. Pripremi neku radost voljenom. I neka te ne brine to što te neko ne voli. Brini za onoga ko te voli. A baš uvijek upravo te – važne duše, i ono što je važno,  zaboravimo u trčanju za onim što bježi.

Ona bi tebi rekla da nema  te  budućnosti zbog koje nam sadašnjost zaslužuje  umrijeti   u mukama. Rekla bi ti da je život samo ono što je rahatluk, a on nikad nije izvan nas. Ne može preživjeti nigdje, osim u vlastitim prsima. Sjeti je se kad sljedeći put pomisliš tuđi i svoj rahatluk staviti na čekanje zbog “jako važnih” poslova.

Ammara

 

6 Responses to Ako se pitaš gdje si nestala

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *