Ako misliš da si u pravu…

uspjeh

Sigurna si da nisi imala lošu namjeru. Nisi ni pomislila na ono za šta te optužuju. Planovi i igre koje ti pripisuju nikad ti nisu (i misliš da ne bi) pali na pamet. Ipak, pred navalom njihovih “argumenata” se povlačiš u sebe, kao neka nesigurna djevojčica u ćošak sobe, i pitaš se – zašto tako misle?

Počinje tvoje preispitivanje; možda si nečim nenamjerno dala povoda za takve sumnje? Možda si nesvjesno napravila pogrešan potez? Možda zbog nečega prije 100 godina sumnjaju da je tebi neka luda ambicija u glavi?… I sve tako do momenta kada počneš i sama vjerovati da nešto s tobom nije u redu. Kao, sigurna si da nisi ni željela, a ni uradila ništa pogrešno. Ipak, sumnjaš, jer “valjda oni ne bi džaba tolike optužbe iznosili”… “Valjda me ne bi džabe ne voljeli”… Kao da na svijetu nema zla, pa ti je čudno da se nastanjuje u ljudima!

“Ali, nisam im ništa skrivila, trudila sam se da učinim bolje od najboljeg što mogu!” Pa, zašto onda budalešeš?

“Ja prvo zbog Allaha i stida pred Njim ne bih to sebi dozvolila, a onda ni zbog tuđeg prava!” Pa, zašto sebi pokušavaš prisvojiti nešto što ti ne pripada, samo zato jer neko misli da pripada?

“Ne mogu im dokazati da ja osjećam sasvim suprotno od onoga što mi pripisuju!” Zašto im dokazuješ, kad ih nije briga za tvoje osjećaje?

“Mislim da ću, ako objasnim dovoljno detaljno, ipak uspjeti od nepravednih ljudi postići pravdu.” Zašto bi oni bili pravedni prema tebi, kad ni ti nisi pravedna prema sebi? Nije ih briga, bona, nije ih briga! Da ih zanimaš, pitali bi, a ne tvrdili šta misliš i osjećaš.

Uostalom, ko su “oni”? Idu u “halu” baš kao i ti.

Reci ti meni, šta je sa tvojim srcem, kada si svoj opstanak vezala za njihovo prihvatanje i uvažavanje? Haman pumpa njihov ćeif umjesto krvi koju ti je Allah dao? OSVIJESTI SE!

Sve što u takvim prilikama trebaš učiniti je:
1.) Preispitati svoje namjere.
2.) Preispitati svoje postupke.
3.) Preispitati se šta ti je cilj.
Ako zaključiš da si u nečemu pogriješila, pokaj se i traži halal. I idi dalje. I Adem alejhisselam je tako učinio, to nam je u genima.
Ako u svemu ovome nema ništa što je islamom zabranjeno ili pokuđeno, onda se strpi i prepusti ih Allahu. On ti je Dovoljan. I svakome, baš svakome će dodijeliti šta mu pripada. Vidjet ćeš kako im se dunjaluk odvija, a vidjet ćeš i svoj. Sačekaj. Ne raspravljaj se.  Ne plači. Nasmij se uživajući u ibadetu prepuštanja Allahovoj Pravdi. Vidjet ćeš, a vidjet će i oni. Vjeruj Allahu.

Ako ipak nastaviš sa dokazivanjem da si u pravu – nisi u pravu. Onaj ko je siguran u istinu, nema potrebu da njome maše pred nosom stvorenja. Jednostavno je rahat. I to je dovoljno za sreću. Tvoje srce, duša, život, zdravlje, opskrba, smrt… sve je u Allahovoj Vlasti. I pravda je u Njegovoj Vlasti. On je Sebi nasilje (zulum) zabranio, i učinio ga nama zabranjenim. Bitno da nisi zulumćarka. Bitke se nižu jedna za drugom, i tek na kraju, kad se zbroje pobjede i porazi,  zna se  ko je dobio rat. Kraj  dunjaluka je smrt. Svako će pokuusati ono što je skuhao SEBI, misleći da kuha drugima. Život će se poslije smrti  nastaviti, i tek tada… tek tada, znat će se ko su bili junaci, ko hrabri borci, ko varalice, ko kukavice… Sačekaj. Dunjaluk nije Džennet. Wallahi, vrijedi.

Ammara

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *