Monthly Archives: Januar 2016

Lijepe moje domovine dvije

bih-1

Malo je sretnika poput mene. Imam dvije domovine. Kolijevku u kojoj sam rođena, i koju svim srcem volim. Miriše mi zrak s Kvarnera, kad god pomislim na dom. I to nije iluzija. Miris djetinjstva nosiš u nozdrvama. Korijen mu je u duši. Miris mladosti, kad god vidim sliku mora. Iako, nije svako more – moje. Samo onaj kutak u kojem sam se gradila od minerala, od soli moje obale. Moja Rijeka. Moja Hrvatska.

Druga moja domovina je Bosna i Hercegovina. Zemlja predaka. U njoj nisam rođena, nisam u njoj rasla, nisam živjela u njoj prvih tridesetak ili malo manje godina. Ali sam ju voljela. Na neki način sam je proživljavala. Odgajana sam s prizvukom njene pjesme, čak i kada se šutilo o svemu što nas za nju veže. Korijen je duboooko u zemlji. Posiječeš li stablo, žile će još dugo crpiti život za sebe – iz korijena. Došla sam u zemlju predaka, ne da bih se vratila korijenju, jer ja nisam stablo. Ja sam insan. Lakše mi je bilo hodati tamo gdje sam to i naučila. I draže… Osim zbog jednog zvuka, koji nas je dozvao Bosni u zagrljaj. Ezan! Njega nismo imali u kolijevci. Zvuk života. I nije mi žao što smo došli, moja djeca i ja smo ovdje sretni. A sretni smo i u Rijeci. U Hrvatskoj smo uvijek lijepo dočekani, lijepo nam je svake minute dok ju udišemo, da je ponesemo, da je imamo, do sljedećeg dolaska. Onda njome dišemo u zemlji gdje ezan odjekuje žilama svih ljudi kojima je on bioritam. Dnevni sahat organizma koji je svjestan da je netrajan. Da sve što ima početak, ima i kraj.

U Hrvatskoj je islam priznata religija, bez problema imamo svoje džamije, imamo dokumente sa slikama pod hidžabima, šerijatski sklopljeni brakovi su uvaženi kao legalni, za naše institucije, udruge i kulturna društva se izdvaja iz proračuna, u bolnicama, vojsci, zatvorima, ljudi imaju pravo na ishranu po vjerskim propisima, i NIKAD NIKO me nije krivo pogledao, a kamoli uvrijedio zbog mog hidžaba. Ako nisu bili ljubazni, nisu bili ni neljubazni. Nikad nisam osjetila da sam građanin drugog reda. Prilikom jednog boravka u bolnici, medicinske sestre su mi, i bez da sam pitala, u sobu donijele “lancune”. Čiste plahte, da imam na čemu klanjati! Ako bi ušli u sobu dok klanjam, tiho su se povlačili “da ne ometaju molitvu”. Napomenut ću još da sam ja hidžab odjenula pred kraj rata, kada su se dešavali sukobi između Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Imala sam 21 godinu, i bila sam “cura iz susjedstva”, koju su svi podržali. Barem prešutno. Prije toga nisam ni znala da je farz da nosim hidžab, ali to zadire u drugu temu.

U Bosni se diše punim plućima. Plućima punim islama. Ili, ako neko diše drugačije, širok mu bio dah. Tako je ovdje. Ima mjesta za sve. Osim, ponegdje, u dijelu države nazvanom po jednom narodu. Kao, njihov je to stan. A wallahi, i moj je! Bosna je. Majka je.Ako nije srce njeno, jesu njedra. Jeste oko, jeste ruka. Hafifna kakva jesam, ili samo razmažena, ne znam, i ovdje sam se zatekla u bolnici. “De, bona!” je bio odgovor na traženje plahte da klanjam. Imala sam postekiju, sreća. A bilo je tu, sa druge strane, i odobravajućih pogleda osoblja, onih koje nije stid što nisu sve osim onoga što jesu. Ostvarila sam svoja prava za  legalno nastanjene strance. Elhamdulillah. I počela redovno ne imati prava koja nemaju ni sami državljani. Ili ih imaju, ali na nekom papiru. Ne žalim se, ko god se u Allaha pouzda, On mu je, sigurno Dovoljan! A pouzdati se mogu samo oni kojima se On smiluje. Hvala Allahu.

Djevojčica mi je mogla u školu ići sa hidžabom. Istina, ni u Hrvatskoj joj ne bi zabranili, ali ne bi bila toliko uobičajena slika kao ovdje. Postala je sve uobičajenija, svakog dana. Hvala svim prosvjetnim radnicima i pedagozima na visokom stupnju uvažavanja različitosti pristupa u odgoju! Nemam zamjerke. Nemam. Laže ko kaže da ne može. Neće se. MI nećemo. Dječaci nisu mogli dobiti dopuštenje da odu klanjati džumu namaz. Kao ni namaze koji ih zateknu i prolaze dok su u školi. Djevojka je to za sebe u srednjoj školi ostvarila. I jedan sin, koji ide u medresu, svakako obavlja namaz u njegovom vremenu. Dvojica sinova to ne mogu. I sad se pitam; ne mogu li, ili nisu ni tražili? Kažu da jesu… a ne znam baš. Život me naučio da vjernik UVIJEK nađe ono što traži, ukoliko je dobro i lijepo. Korisno, a ne štetno. Uvijek.

Sad u zemlji ezana pričaju o zabrani nošenja hidžaba u pravosudnim institucijama. To je početak, osluškivanje damara. Nije problem u narodu, narod je samo umoran. Umoran, toliko da nije u stanju napraviti nekoliko koraka, kako bi izbjegao još jednu giljotinu u nizu. Ako ne fizičku, onda duhovnu. (Ne)moralna je već mnoge glave potkratila za mozak. Šta gledate na TV-u? Srpske i hrvatske programe. Tri kašike američko-židovskih, i prstohvat eurosporta. Niko nam nije zabranio da se aktivnije uključimo u kreiranje medijskog prostora u BiH. Ne može zabraniti. Kao ni nošenje hidžaba. Može pokušavati, i kraj nas, indolentnih, vazda im uspijeva lagahno provući svoje nakane.  U Hrvatskoj ne može proći ćirilica na mjestu klanja ovjerenog tim pismom. Zakon kaže da može. Karakter kaže da ne može. Poneki. Dovoljno. Možda će moći kad dovoljno vode protekne kroz rane presvježe krvave. Valjda se naša krv prebrzo suši.

Svjetski dan hidžaba se obilježava 1. februara. Na taj datum, pozvana sam da govorim o hidžabu, i  iz prve ruke približim nepoznanice stanovnicama Hrvatske, u gradu Sisku. Gradu u kojem se gradi islamski centar. Gradu koji ima svoj medžlis, svoj džemat.

Istovremeno sam trebala biti u Zenici, na mirnoj protestnoj šetnji u znak protivljenja stavljanju na snagu tog bezumnog osporavanja prava muslimankama pod hidžabom na rad i ulazak u  institucije. U zemlji ezana…akademski obrazovanih žena, domaćica, majki, radnica, supruga, djevojaka, starica i djevojčica – pod hidžabima!

Hrvatska je ugovorena prije. Obilježiti dostojanstveno ono što treba da bude upoznato, i integrirano u društvo. Postojanje se ne može negirati. Ignoriranje vodi u sljepilo kojim se korak spotiče.

Bosna je iskrsnula da i ona obilježi taj dan, dajući hidžabu mjesto kakvo je zanegirano u cijelom svijetu. Mjesto “nema te iako te ima, i sigurno biti te neće”.

Ne smeta mi ništa nečije. Smeta mi fašističko svačije. Čupanje hidžaba sa glava kćerki onih koji su za slobodu Bosne poginuli. Slobodu prekrivenu dječijim smijehom. Blagim pogledom starica. Hidžabom naših nana, žena, djevojaka  i djevojčica. Kada biste dirnuli u rubac bake Marije, ja bih vam u lice pljunula. Kada biste dirnuli u hidžab muslimanke, ja bih… ja bih svoje srce uvakufila. Zato, Mir neka je svima koji mirom žive i drugima mir ne uznemiravaju. Bolje nam je.

Ammara

Sestro, molim te, budi mi brat!

apravo

“Žena koja vidi, bez da nju vide, najviše frustrira kolonizatore.”
(One koji žele ovladati bicima.)
-nepoznat autor-

Neka Ruža Jukić iz VSTV je rekla kako je nedopustivo da se nošenjem hidžaba kao “vjerskog simbola”, ili (ko fol) nekih križeva i tome slično, u slučaju druge vjere, službenici u institucijama deklarišu kroz pripadnost nekoj religiji, svjetonazoru, i slično…

Vidi, Ružo: Deklarisale ste se onog trena kad ste odlučile da ne nosite hidžabe. Imate pravo na to. Niste muslimanke. I tim činom ste to jasno dale na znanje. Kužiš? Ima i muslimanki koje znaju da im je to obaveza, ali je ne izvršavaju. Istina. Ima onih koje je polu-izvršavaju, ima i onih koje je ko fol izvršavaju. To su ti one u helankama, našminkane kao klauni. I slično tome. I to je deklarisanje. Nego, da se vratimo na institucije.

Imam neka pitanja:

  • u slučaju da zabelajim, a nosim hidžab, mogu li pod hidžabom kao okrivljena ući u instituciju? Ono, da mi nije dozvoljeno samo da me optužuju, nego i da optužim, ili da branim od optužbe?
  • mislite li stvarno da ne razumijemo da možemo u instituciji biti čistačice, ali ne i pravne zastupnice pod hidžabom?
  • odnosi li se ista zabrana i na redovnice, opatice, ili časne sestre, kako ih već ko naziva?

Zašto toliko podcjenjujete svoju pamet, kao akademski obrazovani ljudi, pa se ne potrudite nešto što “zabranjujete” ispravno definirati?

Naime, Ružice, hidžab nije moj vjerski simbol. To je identitet. To sam ja. Bez hidžaba, nemam ni glavu. Razumiješ? Nema ni mene. Da, ti to razumiješ. Vrlo dobro. Bolje nego mnoge na koje se zabrana odnosi. Ti više brineš o mom hidžabu, više o njemu razmišljaš, nego mnoge koje ga nose. Očito je. Nema dileme. Svjesnija si šta on predstavlja. Nemoj se ponižavati nazivajući ga drugim imenom, mogao bi neko pomisliti da si stvarno blećak.

Hajde probajte reći redovnicama da skinu odoru, i da samo tako mogu živjeti u ovom društvu kao ravnopravni članovi! Hajde, probajte! Nećete. Ni probati. Nisu probali ni za vrijeme komunističke Jugoslavije. I kada biste pokušali, ja bih prva digla svoj glas protiv takve uredbe.

E, tu dolazimo do nas, ovih, hudih, prozirnih, za principe osakaćenih…

Piše nam uvaženi Elvedin Subašić, za “Preporod”. Javno glasilo naše vrhovne institucije (jer, mi smo vjernici), Islamske zajednice:

Muslimanke, s hidžabom i bez njega, studentice, učenice, zašto ne dižete glas protiv diskriminacije?

To ono, u stilu: “Ženo, neko lupa na vrata. Možda je kakav kriminalac, haj’ ti vidi!”??

Mislim, apel je na svom mjestu. Da Allah nagradi poštovanog brata Subašića za iskazani vapaj. A ja vas pitam, čestiti braTOVI, hoćete li vi sa nama izaći na mirne proteste? Hoćete li nam ih makar organizirati, kako bi bili legalni, jer nama manjka vremena između svih obaveza domaćica, zaposlenih majki, studentica, supruga, i ostalih uloga koje živimo? Ne možete? Nema veze, mi ćemo. Navikle smo razvući 24 sahata na 28. Barem. Jes’ da dižemo svoj glas protiv toga, ali smo promukle.

Dok se mudrujući Bošnjaci bave prepucavanjem svojih ega na glupom fejsbuku, u pauzama između nastojanja da impresioniraju razgoličene nemoraluše, kako bi ih “pozvali na dobro” i “spasili ih” od propasti,  i traženja načina da se ne maknu  ispred monitora a zarade puno para, žene ovog ummeta čekaju da oni uvide da su džuturumi. Sakati. “Pastiri” koji upiru pogled u “ovcu” da ih vodi za ruku, dok oni rondaju i sugeriraju kako to nije baš pravi put i način.

Evo, ja dižem svoj glas protiv diskriminacije! Protiv obezvrjeđivanja moje ličnosti i prava na identitet, preimenovanjem istoga u nekakav simbol nečega. Protiv skidanja moje glave sa mojih ramena. Izaći  ću na sve trgove u Bosni i Hercegovini, na koje se izlazi u cilju mirnog protesta. Ali, ja to ne mogu organizirati. Nije da nemam iskustva s tim, nego zbog opasnosti da me nazovu paraorganizatoricom. Razumijete? Inicijativa i organizacija MORA doći od nadležnih za zastupanje svega što se tiče našeg vjerskog, i uopće života u ovom društvu, jer nama je vjera = život.

Ogroman pomak u napretku afirmacije žena, kao članica Islamske zajednice, je organiziranje brojnih “aktiva žena” pri Medžlisima širom Bosne i Hercegovine. Blistavi primjeri aktivizma muslimanki, ukrasa ovog ummeta. Mašallah. Eto, neka se odatle krene. Bismillah. Ja ću se pridružiti i podržati baš svaku inicijativu i događaj povodom toga.  Ako mi Gospodar omogući da budem dovoljno zdrava i sposobna. Javno to obećajem. E, sad, ako se neko pita ko sam ja uopće, pa da bude bitno… Ja sam ona koja je prozvana da se branim, ne samo od sebe, od svih bližnjih i daljnjih koji bi na mene trebali motriti s pažnjom, nego i od vukova koji sline nad mojim bićem dok nam pastiri grickaju ostatke neke akike, kao vrhunca dokaza da se vjera, ipak, živi. Bar za sofrom.

Ammara

Hoće li je oslovljavati sa “Vi”?

islamski_brak-300x152

 

Sjećate li se onih sličica “ljubav je…”?

Danas sam imala goste koji su me asocirali na to “ljubav je…”. Neuobičajeno opušteni ljudi za ovo podneblje. Malo su “bolesni”, jer ih boli briga. Ne čine nikome ništa, a sebi čine što ih usrećuje.

Mladenci. Znate ono… mladenci! Ono kad se smješkaju, kad se gledaju, dišu… stereo.

Sjedimo mi tako za hastalom punim ćevapa, i u toj romantičnoj atmosferi, pita on nju: “Smeta li ti da jedem luk?” Ona mu odgovori da je boli briga. Onda ju je on onako zabrinuto pogledao, kao da propituje je li bolibriga prešla od nje njemu, ili od njega njoj. Nimalo ih ne zanima šta neko misli o njihovom, za ovdašnje ljude, neuobičajenom bračnom uređenju. Naime, ona je starija od njega 11 godina, ali on ne mora slušati starije. Ona je žena koja se pokorava propisima islama, pa time i “sluša muža”,  tako da se dogovore. Možda su Francuzi? Indijci? Jok, pravi pravcati Bošnjaci. I super su.

Tako nekako dođosmo do zaključka da ovaj narod plaho voli “oživljavati sunnete” koji se sviđaju ne samo njihovom ćeifu, nego donose i nekakav reiting u mužjačkom društvu. Krug ženki se zbog toga redovno usplahiruje, ali ipak vole te i takve oživljavače, jer su  dovoljno potkovani pričom da mogu prodat loj pod maslo. (Nazivi džendera su po uzoru na psihološka ispitivanja na drugim vrstama.)

“Kako se niko nije sjetio oživljavati sunnet da ožene 15 godina  stariju ženu? Ili se udaju za 15 godina mlađeg muškarca?” Jer, ma koliko “zaboravljali”, i to je sunnet. Prvi model braka Poslanika alejhisselam. Trajao je punih 25 godina. Rastavila ih je odredba smrtnog časa.

Na takav sunnet se redovno gleda kao na “nemere to tako”, ili “šta će društvo reći”. Ili “to je bilo u njihovo vrijeme, danas je drugo…” I sve ostalo što nazivaju glupim kada im neko time spočitava njihov omiljeni “sunnet” na nesunnetski način (nažalost, najčešće je tako. Mada ima i lijepih primjera.). Ili  će reći “nismo mi Poslanik alejhisselam, niti danas ima Hatidžaa.”  Ali jesu “ashabi” kad su u pitanju “aiše”.

Uglavnom, ovih dvoje mi je super. Mašallah. Želim im sretan, i bereketom obasut brak.

Toliko.

Ammara

LJUBAV JE! —> tekst u prilog temi

Let nije hod, da može i sa štakom

Jeste, istina je da vjernik treba da leti kao ptica, od dana spoznaje, do dana preseljenja. Neki od nas se rode u porodicama koje praktikuju islam. Usvoje tu praksu, i nastave je živjeti. Koliko tu ima istinske spoznaje? Gospodar Svevišnji upućuje Svoje robove. Čast li je biti rob Milostivog! On nikada ne napušta, nikad ne prepušta, niti zanemaruje one koji Njemu srca predaju.

A jsmo li, jesmo li ono BAŠ predali srca?

Kad sam imala zadatak da naučim napamet suru El-Hudžurat, imala sam osjećaj da se bavim zapamćivanjem onoga što svaki dan svedočim. Naša stanja. Naša djela, ponašanja… Između ostalih ajeta, u ovaj (četrnaesti) sam gledala kao u “selfi” nas, današnjih, bosanskih muslimana. Naravno, uz iznimke (blago njima!). Približan prijevod značenja glasi:

Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ’Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.

Nije da se ne trudimo da slušamo. I da se pokoravamo. A da li baš, ono BAŠ vjerujemo srcima?

Preletjeh mislima po sjećanju na mnoge ljude koje sam upoznala pod barjakom islama u ovoj lijepoj zemlji. I šire, gdje su raseljeni naši ljudi. Primijetila sam da “tamo negdje” ljudi srčanije pristupaju vjerskoj praksi. Baš kao utopljenici kad se hvataju i za slamke. Tamo, negdje, ljudima nedostaje znanja, i vremena da uče. Mora se raditi daleko više nego što je ljudskom biću potrebno za opstanak. U toj mašini se peru, suše, gužvaju. I vele da je do mašine. Razumijem ih.

Onda sam vratila misao na nas, bosanske insane. Mi imamo vremena. Na pretek. Svi se žale da nema posla, pa ni para da se bave nečim mimo posla. I oni koji imaju posao i pare, kažu da nemaju bereketa. Ipak, primjetna je veeeelika razlika u poznavanju vjere i propisa, u odnosu na “naše tamo negdje”. Ali je primjetan i formalizam, i površnost, i lahkoća previđanja suštine. Svaki propis u islamu ima suštinu. Forma je tu da je štiti, kao odjeća tijelo. Ali, odjeća bez tijela (suštine) je samo hrpa platna. Sve, baš sve ima važnost i svoje mjesto.

Uvijek u razmišljanju polazim od sebe, i vraćam se sebi. Jedino tako sam pri sebi. Jer, na kraju krajeva, valja meni sa mnom u kabur. Zato sam si najpreča. (Kažu mi da se ovdje kaže “sebi”, a ne “si”, ali prvi koraci ostavljaju najdublje tragove, ma kako malehme stopice bile. Zato ja pričam kako pričam. I ne mijenjam ništa što baš ne moram, osim ukoliko bi nepromijenjeno bilo van okvira islama.)

Zašto “oni tamo” nemaju vremena za Onoga Koji je stvorio i njih i vrijeme?

Zašto “mi ovdje” imamo formu, a suština nam plače?

Kod nekoga manje, kod nekoga više.

Srca nam ne razumiju. Ne čuju. Ne vide. Iako imamo i mozgove, i uši, i oči. Blokada u dubokom doživljaju svih istina oko nas. Šta je barijera? Zašto toliko padamo, i zašto tako često padamo, na najbezveznijim, sitnim ispitima svakodnevnice? Zato jer letimo samo na jednom krilu. Krilu nade. Krilo straha se osušilo. Zato što se ne suočavamo sami sa sobom po istini, nego po ćeifu. Zbog toga ne vidimo propuste, a neviđeni ostaju neispravljeni. Takvi uzrokuju smetnje u poimanju. Gomilaju se, gomilaju… na srcu.

bel raane

U suri El-Mutaffifiin, Gospodar spominje one koji ne vjeruju u Sudnji dan. Ne vjeruju u obračun. Kažu da je Kur'an samo jedna od priča davnašnjih naroda. Tako se odnose prema Govoru Gospodara svih svjetova.”Oni koji pri mjerenju zakidaju”. To je prijevod naziva sure. E, baš ti i takvi. Kad drugima mjere, bilo to ono što oni daju, ili što im se daje, imaju jedne aršine. A kad svoje davanje  mjere, imaju sasvim drugačije dimenzije. Zato što im je svejedno koga će zakinuti. Ne samo u kaemovima i eurima. Nego otkidanjem od duše. Od ugleda. Zdravlja. Vremena. Truda. Svega. Zašto, ako vjeruju u Dan pravde, kada će svima biti nadoknađeno, ili naplaćeno? Ili baš i ne vjeruju? Ili se nadaju da se može biti nepravedan prema drugima, a očekivati pravdu prema sebi?

Nevjernici poriču Sudnji dan, i istinitost Kur'ana svojim izjavama. Konkretno. Njima se prijeti sa “Teško li se poricateljima, koji Sudnji dan poriču!” Izjavljuju to. Ponašaju se tako.

Vjernici ne izjavljuju. Ali se, ponekad, ponašaju poricateljski. Zato radimo onako kako radimo, ono što radimo. I pravimo se da je ta prijetnja SAMO za nevjernike. Kao da nije NAMA upućen hadis Allahovog Poslanika o crnim mrljama na srcu, koje su prouzrokovali grijesi. Mrlje koje se talože. Kod nekoga sve dok potpunu ne preuzmu i prekriju  srce. Da, mi se kajemo. Mi molimo za oprost. Mi vjerujemo u Allahovu Milost, a tu vjeru samo nevjernici gube. A jesmo li, ipak, malo pobezobrazni? Kao, ne razumijemo mi da je poricanje blagodati o kojemu nas Allah pita u suri “Er-Rahman”, ustvari, naš način življenja i ponašanja, a ne nekakva izjava tipa  “evo, ovo poričem”!? Trideset puta zaredom nas pita koju blagodat poričemo. Čini mi se, najčešće, blagodat razuma i blagodat upute, jer oboje ne upotrebljavamo onako kako je najbolje za nas na oba svijeta, čime je i Gospodar Zadovoljan. Zato nam je i dao te blagodati, iskušao nas njima, jer smo uz blagodati dobili i uputu u šta i kako da ih koristimo.

Zanemarivanjem svijesti, otvaramo put griješenju. Griješenjem opterećujemo svoja srca. Molim Allaha da to ne bude do mjere da nam srca budu prekrivena, pa da ne shvaćamo više razliku između dobra i zla.

bel raane1

Spominje se u 44. ajetu sure Merjem, u približnom prijevodu značenja: “O, oče moj, na klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan…” Mi rahat mislimo da se to odnosi samo na opomenu Ibrahima alejhisselam, upućenu njegovom ocu. Wallahi, i nama je! I mi ponajviše griješimo upravo zato što se oslanjamo na to što  svjedočimo da je Allah Milostiv, pa zaboravimo da je također i Onaj koji strogo kažnjava. Jeste Milostiv. Najmilostiviji. Vjernik ne smije izgubiti nadu u Njegovu Milost. Ali, ne smije ni zanemarivati opomene srca da određeno djelo ili riječ nisu ispravni. Da je određeni način pogrešan. Allah Uzvišeni nas je uputio. Šta činimo s tim?

Allahov Poslanik Muhammed, alejhisselam, je rekao:

“Mom ummetu je oprošteno ono što se učini greškom, iz zaborava ili pod prisilom.” (sahih)
OVO je krilo nade.  Uzdajući se u Allahovu Milost.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘’Čovjek izgovori riječ kojoj ne pridaje pažnju, a zbog nje će biti bačen u Džehennem sedamdeset godina.’’ (Ibn Madže i Tirmizi)
OVO je krilo straha. Moleći Allaha za svijest, oprost i milost.
A svak na svojim krilima leti.
Ammara

Prodajem džaba

analiza

Stavila bih na tržište nekoliko nekretnina i pokretnina. Da ih imam. Što da ne? Fino, vidiš šta se traži, pa ponudiš. Vazda se tako nudilo. Ono što se tražilo. A bome, onda se nekad počelo nuditi  i što niko ne bi za džaba, i nekako se uspjelo to isto  zacijeniti, pa su ko fol ljudi počeli misliti da to mora nešto vrijediti, čim ima cijenu. Tu  je nastala ona stara trgovačko-matematička: “Ako ne znaš šta valja, znaš šta je skupo.” Onda se prirodom kretanja gluposti u smjeru pobudaljenja, ono što niko ne bi da je džaba, al’ hoće kad je preskupo ili bar tako izgleda na prvu, pretvorilo u “must have”. Moooraš imat! Ako nemaš, ni tebe nema. Ili ćeš naučit tako mislit, ako hoćeš bar da ti mišljenje bude u okviru poželjnog. Možda tako postaneš poželjan/na. Možda. Zbog džabnog ničeg, umotanog u skupo, da bi bilo vrijedno.

Možda.

Možda, kada bismo poklone prodavali umjesto poklanjali, možda bi onda i sama ambalaža bila doživljaj? Žvaka? “Bazoka”…

Neki dan, jedan dječak zaviri u kesu koju je komšinici donijela gošća, i reče: “Opet banane!”

Neki dan žena pogleda u noge koje je dobila rođenjem, i reče da ih mrzi.

Neki dan je moja prijateljica koju ne nose noge, nego kolica, rekla: “Ljudima je muka u vožnji samo zato  što znaju da postoji tableta protiv mučnine. Inače bi išli pješke, ili naučili da probave taj osjećaj bez jada.”

Muškarci govore da danas nema “pravih žena”. Ne znam na šta pod tim misle, ali znam da je potražnja diktirala ponudu. Ono što su tražili, to imaju na izbor. Možda je nekad neka žena počela nuditi ono što niko ne bi ni ispljun'o, a kamo li sažvak'o. Možda. Ali je činjenica da se nekad i negdje to počelo konzumirati, pa šutke prihvatati kao ok, pa onda i preferirati, i na kraju po tom “ničem” mjeriti ono što je nekad bilo “nešto”.  Da ne žele baš to i takvo, ne bi se imalo kome podvalit’, a ne još i “prodat'”.

Žene govore da nema pravih muškaraca, jer da ih ima, bilo bi i njima lakše da budu prave žene. A kome su onda ti “nepravi” muškarci sve ove godine – muškarci, i za čija mjerila su odustale od onoga što smatraju vrijednim i boljim?

Nema hljeba dok se ne potkuha. Svak po svom receptu. Svaki recept po vlastitom ukusu. A to je ono o čemu se ne raspravlja, jelte? I kad mi kaže: “Nije do mene.” Jok, eto, nije!

Ammara

 

Kad zamiriše rat

Nena Hajrija ima 92 godine. Živi u mojoj mahali. Neki dan, šetam ja ono rekreativno. PrEpis'o mi doktor. Zimaaaa, srce puca. A nena stoji na ulaznim vratima. Ako ko naiđe, da malo progovori.

“Dušooooo, đe's ti meni, esselamu alejkum!”

“Alejkumusselam, ‘ćeri, haj’  ‘vamo!”

Promrzla, a kaže da joj nije studeno. Veli, sinoć puhalo ko da će svit odnit, a ona usred noći izašla da nagrće najlon preko drva. Bome, pokrila ih po onom “kijametu”, i još nabacala kamenja o'zgor.

“Ima u tebi kuveta, mašallah! Moja nene, meščini ja to ne bih mogla…”

“Ima. Elhamdulillah. Ne d'o Bog nikom doživit moje godine a bit bolestan. To je patnja, nije život.”

“Da ti Allah olakša…”

nana Hajra

“Allah olakšava, al ljudi otežavaju. Nije meni, nego sebi. De me poćuuti: bit će haman rata.”

“A zar je ikad prest'o?”

“Jest. Ne znaš ti kako je u ratu. Ja sam tri preživila. Znam kako “miriše”. Jednog bila beba, jednog cura, jednog stara žena, ali je uvijek isto dahć'o.”

“Kakav je to dah?”

“Ev’, ‘vaki ko što se daa oćutit.”

“Odoh, nene, zovi ako šta treba!”

E, moja Hajrija… Rat nikad nije ni prestao. Samo se presvukao. Rat je u kućama, među roditeljima i djecom. Rat je među supružnicima. U omladini je rat između zla koje ih mami, a onda davi. U komšiluku je rat, i u rodbini, i u saffovima je, bona, rat. Možda se ne čuju rafali i granate. Čuje se vrisak duša. Djeci srca pucaju. Damari im osijedili. A stariji se sobom zabavili. Jašta je neg’ rat.  Može biti i gore. Ne znam, možemo li mi biti gori.

 

Ammara

 

Šta'š mi ti govor't?!

Ranije sam čitala o metodama Inkvizicije prema kršćanima. Prema svim “nepodobnima”. Za one koji ne znaju, Inkvizicija je bila ko biva institucija crkvenog sudstva. Recimo.  Čovječe, šta je tim stvorenjima padalo na (ne)pamet, to normalan ne može ni zamisliti!

Odmah da kažem, mi muslimani smo pametni ljudi. Mi znamo da nisu svi kršćani đubrad u startu, samo zbog toga što im je prošlost obilježio karakter Inkvizicije, a sadašnjost karakter Gwantanama. A i  prošlost, i sadašnjost, ralje pedofilije unutar “najuzvišenije” institucije unjih. Mi smo pametni, i ne ponižavamo sebe nepravdom koju bi počinili da sve kršćane gledamo kao ove monstrume, samo zato što nisu muslimani kao mi. Ne zanima nas što mnogi “kršćani” židovima ne natiču na nos što ne jedu krmetinu, ni budistima što ne jedu ništa osim trave, ali im smeta što mi ne jedemo gice. Mi ne generaliziramo. Vjera nam ne dozvoljava. Kod nas su zabranjeni dvostruki aršini, jer Pravda je jedna, sve drugo su pokušaji imitacije. Ako su oni nepravedni prema nama, mi nemamo pravo biti nepravedni prema njima. Nisu nam svi Srbi potencijalni Karadžić ili Kačevenda.  Neki su i Mladić, a neki su Dodik. A neki su budući muslimani. Ima ih i među onima koji su jednostavno ljudi.  Zli su zli, dobri su dobri. Tako mi to vidimo.  Ja mislim da pravi kršćani čine dobro, i ne žele nikome zlo. Među takvima sam odrasla. I žao mi je što ih neko gleda kao masu medijima ispranih mozgova. Nisu svi takvi. Pitam se, je li i njima žao što njihovi sunarodnjaci sve nas svrstavaju u prISIL, iako ta fantomska tvorba ponajviše liči na inkvizicijsko čedo, prije nego na bilo šta islamsko?

Njihovo zlo ne može biti opravdanje za naše zlo. Zanemarivanje terorizma i žrtava istog u Turskoj, i širom svijeta, ne daje nam za pravo da zanemarimo žrtve terorizma u Siriji, Afganistanu, Iraku, Indoneziji.. UPS! Mislim, u Francuskoj. I u Americi. I njih je ubila svijest inkvizitora svega ljudskog u ljudima. Kako god se zvali.

Ammara

Prenosim vam tekst uvaženog mr. Fahreta Kadrića:

Najsurovije metode pogubljenja i mučenja u historiji koristili su kršćanski teroristi kada su protjerivali muslimane iz Španije.

Jedna od metoda, prikazana na slici, sastojala se od toga da se pogolem pacov stavi u kavez na kojeg se postavi nekoliko žeravica a isti se onda stavi na tijelo muslimana. Iz straha od vatre pacov je prisiljen da traži izlaz a jedini je da prokopa rupu na stomaku mučenika koji bi umirao sporom i veoma bolnom smrću.

Potomci ljudi koji su na ovakave ili čak surovije načine ubijali ljude nama muslimanima pričaju o ljudskim pravima i terorizmu.
To su isti oni ljudi koji i dan danas ubijaju nevinu djecu u Siriji, Iraku, Afganistanu…”

inkvizicija

 

 

Da vaN rečeN

Ukucam u google pictures pojam “stoka”, jer mi je trebalo nešto o podjeli na krupnu i sitnu stoku. Izbaci mi sliku onog istoimenog istetoviranog repera, nekoliko svinja, nekoliko goveda, i Dežulovića. Onog novinara.  Tik uz krme. Isti izraz u očima. S tim da svinja ne mrzi muslimane, jer ih mi ne koljemo. Niti ih tovimo. Ne nanosimo im štetu.

VoliN životinje. Tako se to kaže u DežulovićevoN  Splitu. Ja voliN Split. I voliN Rijeku, moj dom. I tamo neki tako govore. I voliN dobre ljude.  I ne kažeN da ih nema. Pardon, nima.  Da, jesu Europljani. Jer su u Europi. Mi nismo, iako su nam susjedi. Rame uz rame. Zato neki ovdašnji želitelji da budu što nisu, nastoje sjesti u krilo Europljana, makar ih u njemu pljuvali odozgo’.  Oni ne laju na svoj čopor. Mi lajemo samo na svoj. I to je rupa kroz koju nam  u blato vlastitog neidentiteta propada viza za budućnost.

Toliko je jadno ovo dodvoravanje koje možemo vidjeti samo dobačeno od strane kofol probosanski nastrojenih nikog i ničeg, da je degutantno.

Inače, na Vlašiću se, po staronarodnom govoru, “dvor” naziva analni otvor, u širim narodnim masama poznatiji kao da izvinete, š.pak.

Zato ću ja umjesto “dodvoravanje” koristiti izraz “došupkavanje”.

Došupkavanje Lovrenoviću preko izraza saglasnosti sa Dežulovićevim mrziteljskim “mirotvorno-zagovarajućim” tekstovima, i “umooslobađajućim” osvrtima  neke poznate Asje za koju niko nije čuo, više nije samo pomodarski trend, nego karakterna crta prokomunističkih duša. Oh, pardon, oni kažu da nemaju dušu. I nemaju, bar ne ljudsku. Inače ne bi smrt i tragediju jednog djeteta koristili za svoje islamomrziteljske bljuvotine.

E, pa, ajm sori, ali evo nas! Tu smo. Živimo. Mi, svako na svoj način  pomalo muslimanski živući svijet, i islam, potpuno živ i nepogrješivo sveobuhvatan  i divan.

I vi tu ne možete ništa. Ako možete nama, ne možete islamu. Kunem se!

Ammara

Malo je tijelo, valja mu i dušu ukopat

Patologija međuljudskih odnosa je ovih dana isplivala na vidjelo kao malo kad u ovoj zemlji. A nije da nije isplivavala i ranije…

Šesnaest tužnih i mučnih mjeseci, roditelji rahmetli dječaka Haruna Mujkića u tišini ganjaju istinu i pravdu. Čak i da je bilo “samo naguravanje” u njegovom slučaju, to je itakakav propust škole i društva. No, TO nije bitno. Je li ikom bitan dječak koji je udario Haruna, nakon čega je on umro? Pita li njega iko, ko mu je instalirao u misli to da je tuča i agresija “normalno dječačko rivalstvo”? Društvo. TO, također, nije bitno. Ko će njemu pomoći da preživi traumu?

Je li ikom bitno to što je porodica postala mjesto gdje djeca nemaju nikoga kome bi se povjerila? Je li bitno to što se ta djeca zanemaruju do mjere kada su čak i silovana neprimijećena? Je li važno to što se sada na osnovu Mahirove tragične priče promovišu davno zamišljeni modeli koji bi trebali biti oblik “suživota” u BiH? Ono, kad je mama “Marica”, a babo “Mustafa”, ili obrnuto nacionalno imenovani (u boljem slučaju).

Vele, dijete je toliko maltretirano u školi  da nije moglo normalno preživjeti dan, ali je ipak inzistiralo da (ne) preživljava još do kraja polugodišta? Ne mogu zamisliti logoraša koji ne bi izašao iz logora, ne pitajući gdje.

Zašto Harun nije dobio publicitet kakav je dobio Mahir? Obojici neka je rahmet dušama. Nije li nasilje kakvo je u školama prihvaćeno kao “normalna interakcija vršnjaka” daleko češći oblik zlostavljanja naše djece, u gotovo svim školama u ovoj zemlji? Kako se nismo sjetili mijenjati i inicirati promjene u sistemu nakon Harunove pogibije?

Ne čuje se istina. Harunova majka je upitala gdje je bila učiteljica, kojoj je njeno dijete povjereno na čuvanje u vrijeme kada je ubijeno. Voditeljica kaže, kako je direktor rekao da je bila dežurna. A NIJE! Nije to rekao. Rekao je da je bio dežuran nastavnik tjelesnog odgoja, koji je pokušao reanimaciju Haruna. GDJE je bila?

Majka Mahirova kaže da  nije bilo roditeljskih sastanaka u njegovoj školi. Zašto je dijete išlo u školu u kojoj nema roditeljskih sastanaka, ako se primijetilo da postoje problemi zbog kojih se inzistiralo na sastanku sa direktorom – GODINU DANA? Zašto nije ispisano iz ustanove koja je zatvorena kao neki logor, jer to se da razumjeti iz rečenog, i u kojoj se ne može adekvatno reagirati na primijećene probleme? Nije li “nismo ništa primijetili” veća propast od svih zlostavljanja svijeta?

Uporno se potencira da se štite “imena”, pa se stoga ne procesuiraju “esdeaovci” i šta ja znam ko… Čije ime se štiti u slučaju kada očuh djeteta izjavi pred milionskim auditorijem da je “Mahir bio izuzetno introvertan (zatvoren), ali i izuzetno otvoren i pristupačan?!?!?!”, a službe poput Centra za socijalni rad ni ne čuju, a kamo li reagiraju? O publici da ne govorim.

I na kraju, gdje je biračko tijelo, koje bi zbog ubistva maloljetnika ubijalo druge maloljetnike, a ne zanima ga to što za mrtvo dijete “najbliži njemu” sada izjavljuju da je bio “jako pametan”, navodeći kao primjer to što je očuha koji se bavi poviješću Crkve Bosanske pitalo šta je Crkva Bosanska? Halo? Imao je 13, a ne 3 godine!

Uglavnom, Harun je bio U ŠKOLI, a Mahir pred vratima svog doma, kada je prvi ubijen, a drugi se ubio. Lakše mu je bilo oduzeti sebi život, nego popričati sa majkom.

Na kraju, našminkana majka sa prikladnim naušnicama, nedugo nakon ukopa jedinog djeteta, čita dio pisma svoje drage prijateljice iz Zagreba. U tom pismu, i prijateljica, a i majka samim čitanjem, potenciraju nepostojanje zagrobnog života, jer je “tijelo sve što imamo”, a navodno je i Mahir to vjerovao. Mrtva usta ne govore. Nije li normalnije da neko kome je otrgnut dio srca želi vjerovati da to nije kraj? Makar tada. Makar za utjehu. Makar da preživi bol? Ne, oni mu brišu svaki trag. Zašto?

Dio istog tog pisma, koje je majka Mahirova djelomično pročitala, kaže i ovo:

“Nije slučajnost što su Mahira zvali pederom, Tuzlakom, karavlahom jer to su identitetske odrednice koje su ga trebale diskreditirati, učiniti manje vrijednim u odnosu na silovatelje koji pripadaju suvremenom bošnjačkom tipu kakav se njeguje u Sarajevu danas, a to je, za vas koji niste upoznati s današnjim Sarajevom, tip koji u shopping ide u BBI centar zato što se tamo ne prodaju alkohol i svinjetina, a bome ima i mesdžid jer što ako te u pola shoppinga zatekne vrijeme namaza? Moraš se negdje pomoliti. Nećeš valjda klanjati usred Todorićevog Konzuma?” (Asja Bakić iz Zagreba)

Ja u ovome ne vidim bilo kakvu vezu sa Mahirovom tragedijom, ali itekako vidim pokušaj prenošenja krivice na cijelo Sarajevo, BiH, i ponajviše one koji klanjaju. Pardon, ne cijelo, jer nisu spomenuti dileri, raznoprofilni  kriminalci, kockari, trgovci robljem, alkoholičari, beskrupulozni “nek’ ja imam” tipovi, itd.  Dokle će širiti dijapazon mogućih krivaca i uzročnika? Dokle god je potrebno napraviti prostor za previđanje stvarnih uzroka i krivaca. Da, moguće je da je dijete zlostavljano u školi. To što se “zlostavljanje nastavilo i nakon toga, preko fejsbuka i mobitela”, kazuje kako se znalo, ali se nije pokušalo zatvoriti te prilaze. Zašto je, onda, imao fejsbuk i mobitel? Ili barem, zašto nije promijenio broj, zaključao profil, i slično? Nije znao? Zašto mu nisu rekli? Maknuti se od zlostavljača je jedini interes žrtve. Tako su ga makli iz škole “u kojoj je želio ostati do kraja polugodišta” !?!  Šest mjeseci nakon toga se ubio. Kažu. Iako su mu vrata stana u kojemu je bila majka i očuh, bila nadomak ruke.

Bilo kako bilo, ne dao Allah nikome iskušenje Mahirovo. A mrtva usta ne govore.

 

Ammara

 

Mrtva usta ne govore

prozor1

Upitala me moja draga S. da napišem nešto na temu dječaka Mahira. Kaže, zbunjena je. Veli, neko moje mišljenje bi joj dobro došlo. Nemam pojma zašto. I nema razloga za to.

Nemam mišljenje. Nisam poznavala Mahira. Molim Allaha da mu mučni Dunjaluk zamijeni divnim Ahiretom, jer samo On zna u kakvom stanju je umro. U razumnom, ukoliko se ubio – nije, sigurno.

Ako bih, pak, njemu sada mogla išta napisati, to bi bilo sljedeće:

Halali, Mahire! Sistem koji sad odjednom svi vide da ne valja, nije valjao ni dok si ti bio dio njega. Onaj manje sretan dio. Ipak, oni koji su znali da te košta ne samo osmijeha dječijeg, nego i zdravlja, nisu tada rekli ni riječi. Navodno su uočavali nedostatke i propuste, ali tada, prije nego što si umro, nisu mislili da treba poduzeti nešto da se sve to loše ispravi. Da u tu svrhu iskoriste svoje ime, titule, medijski prostor. Ali, takvi smo ti mi, ovdašnji… Nek’ je kakvo hoće, samo dok je mimo mene. To ti je ta (ne)svijest i mentalitet.

Halali, Mahire, što se sada uz tvoje ime veže sve ono što si ti želio sakriti. Ono čega si se stidio, ili što te boljelo, toliko da nisi htio ni napisati. Eto, drugi pišu. Da te “zaštite”. I sve slične tebi. Spašavaju svijet gazeći po tvojim tajnama. Da si htio, rekao bi ih! Vele, nisi mogao. Bio si, kažu, zatvoren. Nije im bitno što je zatvorenost bila tvoj izbor. Ili moranje. I ne pitaju se zašto si bio takav. Jednostavno su to pripisali adolescenciji. To je, vele, “normalno” u tvojim godinama. Tako sam i ja, iz tvoje tragedije, naučila nešto. Mojih 4 tinejdžera, potpuno različitih u svakom pogledu, nisu “normalni” za svoje godine. I vrijeme u kojem žive.

Halali, Mahire, što te svi ogovaraju, a ti se ne možeš odbraniti. Ne možeš uzvratiti. Svi imaju “pravo” i priliku da kažu svoja iskustva i mišljenje. Svi osim tebe.

Halali, Mahire, svima koji Dubravka nazivaju tvojim ocem,  iako znaju da on to nije. Ma kako da ti je, ako je,  bio dobar očuh, i možda ste imali dobar odnos. Ja to ne znam. Niko ne zna. Mrtva usta ne govore. Jedno je sigurno: nisi osjećao da možeš reći, da možeš tražiti zaštitu, da imaš sigurno utočište. Nigdje. A tvoj  školski “prijatelj” je trebao vidjeti tvoj tabut, da bi našao dovoljno hrabrosti da kaže sve što netom prije nikako nije mogao. Žao mi je tog djeteta. Kako god se situacija odvijala, i dalje razvijala, ni u kom slučaju mu nije lako.

Halali, Mahire, što ćeš i ti biti samo jedna u nizu euforičnih furki u ovoj zemlji besmisla! Ako bi bilo drugačije, to bi bila transformacija u koju niko ne vjeruje. I sa Denisom je bilo tako. Huligana u autobusima nije manje. Više ih je. Domova za maloljetne delikvente nema više, ima ih manje. Iz ličnog iskustva ti kažem: niko ne pokušava da spriječi zlo prije nego se desi! Nedavno sam prijavila policiji dijete, tinejdžera koji zlostavlja druge učenike u školi. U školama. Na ulicama. Poznat policiji po kaznama koje plaća. Ima li način da se negdje smjesti prije nego neko “ne možemo ništa” plati zdravljem ili životom? Nema. I njegova majka je podržala zahtjev, izjavivši da je nemoćna da na nasilnika, delikventa, lopova, lažova… ikako utiče. Rekla je da i na nju i braću nasrće. Uzalud. U uredu organa reda su toj majci rekli da sada ide kući sa svojim delikventnim sinom, jer je zakon obavezuje da trpi dok ne bude punoljetan. I da će snositi dio odgovornosti za njegova zlodjela. Preventiva, kažu ovi što su sada “odjednom” željni dodatne doze krvi. Preventiva je, kažu, da se represivno djeluje. A nema zakonskih mehanizama. Neće ih ni biti.  To traži rad, ulaganje, i savjest. Sve čega u ovom besmislu od (ne)uređenja nema. I ne može se to u zemlji nepravde. Tu bi svak svakoga za kiflu represivnom prevencijom odgojio na smrt.

Halali što sam i ja tvoje ime uzela u retke koje sam ispisala. Ja ništa o tebi ne znam. Znam da mi je bilo teško uopće otkucati slova tvoga imena. Majka ti je tužna. Ne dao Allah nikome takvo iskušenje. Slušala sam njenu izjavu, koju je dala nakon podugačkog otvorenog pisma javnosti, kojim je uistinu ostavila dojam jedne izrazito skoncentrirane, jake žene. Elokventne. Obrazovane. U toj izjavi je na pitanje kako je, odgovorila da je jako slaba, da ne jede i ne spava. Koliko snage joj je trebalo da onako jasno, povezano, kao da čita, govori za javnost… to samo ona zna. Ja sam i iz toga naučila da sam slabić. Na primjer, neka budala mi se nakači na fejsbuk, a ja nemam snage i volje da pišem komentare. Nemam. Ne da mi se. Mislim, čemu? To je  – fejsbuk. Prevara. Zamka. Kao i mediji općenito. Manipulacija, u sjeni koje se gube vaši mladi životi. Na ovaj, ili na onaj način. Evo, jedan argument u korist tvrdnje da je to sve laž i prevara: Ja se nisam učlanila u grupu koja traži “pravdu” za tebe. A broje me kao da jesam. Neko me, bez pitanja, bez ikakvog moga pristanka, ubacio tamo. Toliko o osjećaju za red i pravo. Vidiš, ja pravdu tražim kod Pravednog. Onog Koji će suditi i meni, i tebi, i onima koji su ikad Zemljim kročili. Njemu ništa nije skriveno.

Nego, je li ti hladno? Bole li te rane? Ili si našao da je zaista Onaj Kome si odabrao otići mimo svih kojima si se mogao obratiti – Najmilostiviji? Jesi li našao da je istina da je On Utočište svemu? I tebi, dijete milo, i tebi… Tebi, za kojega čak ne znamo da li si se bacio sa prozora na kojemu si sjedio, kažu, oko sat vremena, ili si pao pri pokušaju da siđeš i objasniš svima zašto si zapalio ruksak. Ali, javnost je odlučila da si samoubica. Tako te zovu. Čak i oni koji su te gledali da sjediš na tom prozoru, a nisu te pitali treba li ti topal čaj, jer… zima je… U današnjem svijetu, djeca koja šetaju po prozorskoj dasci se ne spašavaju. Ona se snimaju za “jutub”. Tvoje tijelo nije bilo ibret. Bilo je vijest. Isplativa fotografija. Od svih kupaca, ti si najviše platio za nju. Taj ruksak je bio pretežak. Zato si ga zapalio. Nisi bio dorastao očekivanjima koja su te pritisla. I niko ti nije rekao da je i taj osjećaj normalan za tinejdžere. Nisu ni znali da ti je težak. Ne toliko. Niko nije znao. Nekad sam se posvađala sa nastavnicom koja je jedno od moje moje djece  podučavala slovima, i to skoro godinu dana. Onu godinu, koju ne bi ni pohađalo, da nije znalo čitati i pisati. Ista ona učiteljica, koja mu je svakodnevno zadavala domaću zadaću, koju je trebao pisati, i prije toga čitati gradivo. Nikad se nisam ljutila kad bi dobili jedinicu. I nikad nisam umjesto njih pisala zadaću. Bilo mi je važnije da ih naučim  da traže i poštuju smisao. I svoje granice unutar njega. I da znaju da mi uvijek mogu reći da nešto ne mogu, ne razumiju, ili jednostavno – ne žele.

Ja sam, kao, neki pisac. (Vidiš to, kraj toliko doktorata iz oblasti lingvistike, mi nemamo riječ za ženskog pisca. Moram bit’ muško, htjela, ili ne. A stalno mi napominju da sam žena. To ti je suvislost ovoga svijeta i društva. Imamo mi i doktore bosanskog jezika. Iako su mnogi od njih – doktorice. Ali, ta titula ne postoji. Možda bi se moglo reći da sam spisateljica? No, to je pojam koji podrazumijeva konkretna i kompletna djela. Tako ti je to kad su titule same sebi svrha…) Ipak, kad mi mene boli zub, ne pada mi na pamet da o tome još i pišem. Ili pričam. Ne mogu, i da hoću! Pogotovo, ako mi neko od djece boli nešto. To mi mene boli više. Zaista su tvoji staratelji posebno jaka bića! Pod sedativima neuspavana i neusporena. To što ja to ne razumijem, vjerovatno znači  da sam ja manjkava. Ne mora značiti da su oni čudni.

Veli ti mama da je Tuzla bila bolja, jer tamo rade Bosanci. Dobro je da bar negdje u ovoj zemlji imamo potvrdu da radimo, iako nismo u dijaspori. Znaš, ovi što ih zovu “vehabije” su upozoravali da s tim Gulenovim internatima nešto debelo ne štima, i da se mnogo toga  tamo ne može svrstati pod islam, iako se na njega pozivaju. Iako imaju nekih lijepih strana. Ali, nije u okvirima islama. Međutim, ko bi slušao “teroriste”? I ne treba da ih slušaju. Oni su krivi što niko ne obraća pažnju na stvarne probleme. Krivlji od njih je samo onaj ko ih izmisli.

Vrijeme će pokazati moć istine, ili moć laži u svijetu lažnih “pravdi”. Ti nećeš vidjeti ishod. Ni sljedeće Izbore, ni nove zakonske odredbe kojima je inicijativa bila tvoja tužna smrt. Možda nećemo ni mi, zato što neće biti nas, ili nikad neće biti njih. Ali, na Danu istinske Pravde, vidjet ćemo se svi. Svi koji su “tražili pravdu”, ili opovrgavali  osnovu za traženja bilo čega, jer… tebe nema. I ne znamo s kojom mišlju si preselio na Svijet bolji od ovoga. Sigurno. Nismo znali za tvoje dane života. Ne znamo za dan tvoje smrti. Ne znamo ni kako si sada. Ali, svi se “tobom” bavimo. “Za dobrobit druge djece”. Stotine hiljada onih koji svakodnevno gube živote na ulicama i pred monitorima ili ekranima, jer im baš ništa osim ZMBT, “Grandova”, “Pinkova” “Farmi”, “Big bradera”, i ostalih trgovinama robljem,  ne nudimo kao društvo i roditelji, kako bi se izdigli iz prašine. Čak im ne kažemo da se svaka zvijezda gasi, ili pada. Mora. Ako je zvijezda. I to puno prije nego je moguće bilo čijem oku da to vidi.  Ne bi se isplatilo istinu reći.

Čuj, i dalje je maglovito. Ovaj narod voli kupovati maglu do mjere kada se uočila potreba za hiperprodukcijom, pa je puštena da se širi tržištem toliko da smo se svi predozirali. Ne bi li bar nakratko opala potražnja zbog prezasićenosti. Toliko smo se iznamagljivali, da bismo sada kupili zrak, da ga ima. Ali, nema. I kad bi ga bilo, mi, ovakvi, ne bismo ga znali udahnuti punim plućima. A sve zbog straha  da će komšija vidjeti kako se to radi, pa i on udahnuti bar do pola.

 

Ammara