Mrtva usta ne govore

prozor1

Upitala me moja draga S. da napišem nešto na temu dječaka Mahira. Kaže, zbunjena je. Veli, neko moje mišljenje bi joj dobro došlo. Nemam pojma zašto. I nema razloga za to.

Nemam mišljenje. Nisam poznavala Mahira. Molim Allaha da mu mučni Dunjaluk zamijeni divnim Ahiretom, jer samo On zna u kakvom stanju je umro. U razumnom, ukoliko se ubio – nije, sigurno.

Ako bih, pak, njemu sada mogla išta napisati, to bi bilo sljedeće:

Halali, Mahire! Sistem koji sad odjednom svi vide da ne valja, nije valjao ni dok si ti bio dio njega. Onaj manje sretan dio. Ipak, oni koji su znali da te košta ne samo osmijeha dječijeg, nego i zdravlja, nisu tada rekli ni riječi. Navodno su uočavali nedostatke i propuste, ali tada, prije nego što si umro, nisu mislili da treba poduzeti nešto da se sve to loše ispravi. Da u tu svrhu iskoriste svoje ime, titule, medijski prostor. Ali, takvi smo ti mi, ovdašnji… Nek’ je kakvo hoće, samo dok je mimo mene. To ti je ta (ne)svijest i mentalitet.

Halali, Mahire, što se sada uz tvoje ime veže sve ono što si ti želio sakriti. Ono čega si se stidio, ili što te boljelo, toliko da nisi htio ni napisati. Eto, drugi pišu. Da te “zaštite”. I sve slične tebi. Spašavaju svijet gazeći po tvojim tajnama. Da si htio, rekao bi ih! Vele, nisi mogao. Bio si, kažu, zatvoren. Nije im bitno što je zatvorenost bila tvoj izbor. Ili moranje. I ne pitaju se zašto si bio takav. Jednostavno su to pripisali adolescenciji. To je, vele, “normalno” u tvojim godinama. Tako sam i ja, iz tvoje tragedije, naučila nešto. Mojih 4 tinejdžera, potpuno različitih u svakom pogledu, nisu “normalni” za svoje godine. I vrijeme u kojem žive.

Halali, Mahire, što te svi ogovaraju, a ti se ne možeš odbraniti. Ne možeš uzvratiti. Svi imaju “pravo” i priliku da kažu svoja iskustva i mišljenje. Svi osim tebe.

Halali, Mahire, svima koji Dubravka nazivaju tvojim ocem,  iako znaju da on to nije. Ma kako da ti je, ako je,  bio dobar očuh, i možda ste imali dobar odnos. Ja to ne znam. Niko ne zna. Mrtva usta ne govore. Jedno je sigurno: nisi osjećao da možeš reći, da možeš tražiti zaštitu, da imaš sigurno utočište. Nigdje. A tvoj  školski “prijatelj” je trebao vidjeti tvoj tabut, da bi našao dovoljno hrabrosti da kaže sve što netom prije nikako nije mogao. Žao mi je tog djeteta. Kako god se situacija odvijala, i dalje razvijala, ni u kom slučaju mu nije lako.

Halali, Mahire, što ćeš i ti biti samo jedna u nizu euforičnih furki u ovoj zemlji besmisla! Ako bi bilo drugačije, to bi bila transformacija u koju niko ne vjeruje. I sa Denisom je bilo tako. Huligana u autobusima nije manje. Više ih je. Domova za maloljetne delikvente nema više, ima ih manje. Iz ličnog iskustva ti kažem: niko ne pokušava da spriječi zlo prije nego se desi! Nedavno sam prijavila policiji dijete, tinejdžera koji zlostavlja druge učenike u školi. U školama. Na ulicama. Poznat policiji po kaznama koje plaća. Ima li način da se negdje smjesti prije nego neko “ne možemo ništa” plati zdravljem ili životom? Nema. I njegova majka je podržala zahtjev, izjavivši da je nemoćna da na nasilnika, delikventa, lopova, lažova… ikako utiče. Rekla je da i na nju i braću nasrće. Uzalud. U uredu organa reda su toj majci rekli da sada ide kući sa svojim delikventnim sinom, jer je zakon obavezuje da trpi dok ne bude punoljetan. I da će snositi dio odgovornosti za njegova zlodjela. Preventiva, kažu ovi što su sada “odjednom” željni dodatne doze krvi. Preventiva je, kažu, da se represivno djeluje. A nema zakonskih mehanizama. Neće ih ni biti.  To traži rad, ulaganje, i savjest. Sve čega u ovom besmislu od (ne)uređenja nema. I ne može se to u zemlji nepravde. Tu bi svak svakoga za kiflu represivnom prevencijom odgojio na smrt.

Halali što sam i ja tvoje ime uzela u retke koje sam ispisala. Ja ništa o tebi ne znam. Znam da mi je bilo teško uopće otkucati slova tvoga imena. Majka ti je tužna. Ne dao Allah nikome takvo iskušenje. Slušala sam njenu izjavu, koju je dala nakon podugačkog otvorenog pisma javnosti, kojim je uistinu ostavila dojam jedne izrazito skoncentrirane, jake žene. Elokventne. Obrazovane. U toj izjavi je na pitanje kako je, odgovorila da je jako slaba, da ne jede i ne spava. Koliko snage joj je trebalo da onako jasno, povezano, kao da čita, govori za javnost… to samo ona zna. Ja sam i iz toga naučila da sam slabić. Na primjer, neka budala mi se nakači na fejsbuk, a ja nemam snage i volje da pišem komentare. Nemam. Ne da mi se. Mislim, čemu? To je  – fejsbuk. Prevara. Zamka. Kao i mediji općenito. Manipulacija, u sjeni koje se gube vaši mladi životi. Na ovaj, ili na onaj način. Evo, jedan argument u korist tvrdnje da je to sve laž i prevara: Ja se nisam učlanila u grupu koja traži “pravdu” za tebe. A broje me kao da jesam. Neko me, bez pitanja, bez ikakvog moga pristanka, ubacio tamo. Toliko o osjećaju za red i pravo. Vidiš, ja pravdu tražim kod Pravednog. Onog Koji će suditi i meni, i tebi, i onima koji su ikad Zemljim kročili. Njemu ništa nije skriveno.

Nego, je li ti hladno? Bole li te rane? Ili si našao da je zaista Onaj Kome si odabrao otići mimo svih kojima si se mogao obratiti – Najmilostiviji? Jesi li našao da je istina da je On Utočište svemu? I tebi, dijete milo, i tebi… Tebi, za kojega čak ne znamo da li si se bacio sa prozora na kojemu si sjedio, kažu, oko sat vremena, ili si pao pri pokušaju da siđeš i objasniš svima zašto si zapalio ruksak. Ali, javnost je odlučila da si samoubica. Tako te zovu. Čak i oni koji su te gledali da sjediš na tom prozoru, a nisu te pitali treba li ti topal čaj, jer… zima je… U današnjem svijetu, djeca koja šetaju po prozorskoj dasci se ne spašavaju. Ona se snimaju za “jutub”. Tvoje tijelo nije bilo ibret. Bilo je vijest. Isplativa fotografija. Od svih kupaca, ti si najviše platio za nju. Taj ruksak je bio pretežak. Zato si ga zapalio. Nisi bio dorastao očekivanjima koja su te pritisla. I niko ti nije rekao da je i taj osjećaj normalan za tinejdžere. Nisu ni znali da ti je težak. Ne toliko. Niko nije znao. Nekad sam se posvađala sa nastavnicom koja je jedno od moje moje djece  podučavala slovima, i to skoro godinu dana. Onu godinu, koju ne bi ni pohađalo, da nije znalo čitati i pisati. Ista ona učiteljica, koja mu je svakodnevno zadavala domaću zadaću, koju je trebao pisati, i prije toga čitati gradivo. Nikad se nisam ljutila kad bi dobili jedinicu. I nikad nisam umjesto njih pisala zadaću. Bilo mi je važnije da ih naučim  da traže i poštuju smisao. I svoje granice unutar njega. I da znaju da mi uvijek mogu reći da nešto ne mogu, ne razumiju, ili jednostavno – ne žele.

Ja sam, kao, neki pisac. (Vidiš to, kraj toliko doktorata iz oblasti lingvistike, mi nemamo riječ za ženskog pisca. Moram bit’ muško, htjela, ili ne. A stalno mi napominju da sam žena. To ti je suvislost ovoga svijeta i društva. Imamo mi i doktore bosanskog jezika. Iako su mnogi od njih – doktorice. Ali, ta titula ne postoji. Možda bi se moglo reći da sam spisateljica? No, to je pojam koji podrazumijeva konkretna i kompletna djela. Tako ti je to kad su titule same sebi svrha…) Ipak, kad mi mene boli zub, ne pada mi na pamet da o tome još i pišem. Ili pričam. Ne mogu, i da hoću! Pogotovo, ako mi neko od djece boli nešto. To mi mene boli više. Zaista su tvoji staratelji posebno jaka bića! Pod sedativima neuspavana i neusporena. To što ja to ne razumijem, vjerovatno znači  da sam ja manjkava. Ne mora značiti da su oni čudni.

Veli ti mama da je Tuzla bila bolja, jer tamo rade Bosanci. Dobro je da bar negdje u ovoj zemlji imamo potvrdu da radimo, iako nismo u dijaspori. Znaš, ovi što ih zovu “vehabije” su upozoravali da s tim Gulenovim internatima nešto debelo ne štima, i da se mnogo toga  tamo ne može svrstati pod islam, iako se na njega pozivaju. Iako imaju nekih lijepih strana. Ali, nije u okvirima islama. Međutim, ko bi slušao “teroriste”? I ne treba da ih slušaju. Oni su krivi što niko ne obraća pažnju na stvarne probleme. Krivlji od njih je samo onaj ko ih izmisli.

Vrijeme će pokazati moć istine, ili moć laži u svijetu lažnih “pravdi”. Ti nećeš vidjeti ishod. Ni sljedeće Izbore, ni nove zakonske odredbe kojima je inicijativa bila tvoja tužna smrt. Možda nećemo ni mi, zato što neće biti nas, ili nikad neće biti njih. Ali, na Danu istinske Pravde, vidjet ćemo se svi. Svi koji su “tražili pravdu”, ili opovrgavali  osnovu za traženja bilo čega, jer… tebe nema. I ne znamo s kojom mišlju si preselio na Svijet bolji od ovoga. Sigurno. Nismo znali za tvoje dane života. Ne znamo za dan tvoje smrti. Ne znamo ni kako si sada. Ali, svi se “tobom” bavimo. “Za dobrobit druge djece”. Stotine hiljada onih koji svakodnevno gube živote na ulicama i pred monitorima ili ekranima, jer im baš ništa osim ZMBT, “Grandova”, “Pinkova” “Farmi”, “Big bradera”, i ostalih trgovinama robljem,  ne nudimo kao društvo i roditelji, kako bi se izdigli iz prašine. Čak im ne kažemo da se svaka zvijezda gasi, ili pada. Mora. Ako je zvijezda. I to puno prije nego je moguće bilo čijem oku da to vidi.  Ne bi se isplatilo istinu reći.

Čuj, i dalje je maglovito. Ovaj narod voli kupovati maglu do mjere kada se uočila potreba za hiperprodukcijom, pa je puštena da se širi tržištem toliko da smo se svi predozirali. Ne bi li bar nakratko opala potražnja zbog prezasićenosti. Toliko smo se iznamagljivali, da bismo sada kupili zrak, da ga ima. Ali, nema. I kad bi ga bilo, mi, ovakvi, ne bismo ga znali udahnuti punim plućima. A sve zbog straha  da će komšija vidjeti kako se to radi, pa i on udahnuti bar do pola.

 

Ammara

One Response to Mrtva usta ne govore

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *