Stavila bih na tržište nekoliko nekretnina i pokretnina. Da ih imam. Što da ne? Fino, vidiš šta se traži, pa ponudiš. Vazda se tako nudilo. Ono što se tražilo. A bome, onda se nekad počelo nuditi  i što niko ne bi za džaba, i nekako se uspjelo to isto  zacijeniti, pa su ko fol ljudi počeli misliti da to mora nešto vrijediti, čim ima cijenu. Tu  je nastala ona stara trgovačko-matematička: “Ako ne znaš šta valja, znaš šta je skupo.” Onda se prirodom kretanja gluposti u smjeru pobudaljenja, ono što niko ne bi da je džaba, al’ hoće kad je preskupo ili bar tako izgleda na prvu, pretvorilo u “must have”. Moooraš imat! Ako nemaš, ni tebe nema. Ili ćeš naučit tako mislit, ako hoćeš bar da ti mišljenje bude u okviru poželjnog. Možda tako postaneš poželjan/na. Možda. Zbog džabnog ničeg, umotanog u skupo, da bi bilo vrijedno.

Možda.

Možda, kada bismo poklone prodavali umjesto poklanjali, možda bi onda i sama ambalaža bila doživljaj? Žvaka? “Bazoka”…

Neki dan, jedan dječak zaviri u kesu koju je komšinici donijela gošća, i reče: “Opet banane!”

Neki dan žena pogleda u noge koje je dobila rođenjem, i reče da ih mrzi.

Neki dan je moja prijateljica koju ne nose noge, nego kolica, rekla: “Ljudima je muka u vožnji samo zato  što znaju da postoji tableta protiv mučnine. Inače bi išli pješke, ili naučili da probave taj osjećaj bez jada.”

Muškarci govore da danas nema “pravih žena”. Ne znam na šta pod tim misle, ali znam da je potražnja diktirala ponudu. Ono što su tražili, to imaju na izbor. Možda je nekad neka žena počela nuditi ono što niko ne bi ni ispljun'o, a kamo li sažvak'o. Možda. Ali je činjenica da se nekad i negdje to počelo konzumirati, pa šutke prihvatati kao ok, pa onda i preferirati, i na kraju po tom “ničem” mjeriti ono što je nekad bilo “nešto”.  Da ne žele baš to i takvo, ne bi se imalo kome podvalit’, a ne još i “prodat'”.

Žene govore da nema pravih muškaraca, jer da ih ima, bilo bi i njima lakše da budu prave žene. A kome su onda ti “nepravi” muškarci sve ove godine – muškarci, i za čija mjerila su odustale od onoga što smatraju vrijednim i boljim?

Nema hljeba dok se ne potkuha. Svak po svom receptu. Svaki recept po vlastitom ukusu. A to je ono o čemu se ne raspravlja, jelte? I kad mi kaže: “Nije do mene.” Jok, eto, nije!

Ammara