Let nije hod, da može i sa štakom

Jeste, istina je da vjernik treba da leti kao ptica, od dana spoznaje, do dana preseljenja. Neki od nas se rode u porodicama koje praktikuju islam. Usvoje tu praksu, i nastave je živjeti. Koliko tu ima istinske spoznaje? Gospodar Svevišnji upućuje Svoje robove. Čast li je biti rob Milostivog! On nikada ne napušta, nikad ne prepušta, niti zanemaruje one koji Njemu srca predaju.

A jsmo li, jesmo li ono BAŠ predali srca?

Kad sam imala zadatak da naučim napamet suru El-Hudžurat, imala sam osjećaj da se bavim zapamćivanjem onoga što svaki dan svedočim. Naša stanja. Naša djela, ponašanja… Između ostalih ajeta, u ovaj (četrnaesti) sam gledala kao u “selfi” nas, današnjih, bosanskih muslimana. Naravno, uz iznimke (blago njima!). Približan prijevod značenja glasi:

Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ’Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.

Nije da se ne trudimo da slušamo. I da se pokoravamo. A da li baš, ono BAŠ vjerujemo srcima?

Preletjeh mislima po sjećanju na mnoge ljude koje sam upoznala pod barjakom islama u ovoj lijepoj zemlji. I šire, gdje su raseljeni naši ljudi. Primijetila sam da “tamo negdje” ljudi srčanije pristupaju vjerskoj praksi. Baš kao utopljenici kad se hvataju i za slamke. Tamo, negdje, ljudima nedostaje znanja, i vremena da uče. Mora se raditi daleko više nego što je ljudskom biću potrebno za opstanak. U toj mašini se peru, suše, gužvaju. I vele da je do mašine. Razumijem ih.

Onda sam vratila misao na nas, bosanske insane. Mi imamo vremena. Na pretek. Svi se žale da nema posla, pa ni para da se bave nečim mimo posla. I oni koji imaju posao i pare, kažu da nemaju bereketa. Ipak, primjetna je veeeelika razlika u poznavanju vjere i propisa, u odnosu na “naše tamo negdje”. Ali je primjetan i formalizam, i površnost, i lahkoća previđanja suštine. Svaki propis u islamu ima suštinu. Forma je tu da je štiti, kao odjeća tijelo. Ali, odjeća bez tijela (suštine) je samo hrpa platna. Sve, baš sve ima važnost i svoje mjesto.

Uvijek u razmišljanju polazim od sebe, i vraćam se sebi. Jedino tako sam pri sebi. Jer, na kraju krajeva, valja meni sa mnom u kabur. Zato sam si najpreča. (Kažu mi da se ovdje kaže “sebi”, a ne “si”, ali prvi koraci ostavljaju najdublje tragove, ma kako malehme stopice bile. Zato ja pričam kako pričam. I ne mijenjam ništa što baš ne moram, osim ukoliko bi nepromijenjeno bilo van okvira islama.)

Zašto “oni tamo” nemaju vremena za Onoga Koji je stvorio i njih i vrijeme?

Zašto “mi ovdje” imamo formu, a suština nam plače?

Kod nekoga manje, kod nekoga više.

Srca nam ne razumiju. Ne čuju. Ne vide. Iako imamo i mozgove, i uši, i oči. Blokada u dubokom doživljaju svih istina oko nas. Šta je barijera? Zašto toliko padamo, i zašto tako često padamo, na najbezveznijim, sitnim ispitima svakodnevnice? Zato jer letimo samo na jednom krilu. Krilu nade. Krilo straha se osušilo. Zato što se ne suočavamo sami sa sobom po istini, nego po ćeifu. Zbog toga ne vidimo propuste, a neviđeni ostaju neispravljeni. Takvi uzrokuju smetnje u poimanju. Gomilaju se, gomilaju… na srcu.

bel raane

U suri El-Mutaffifiin, Gospodar spominje one koji ne vjeruju u Sudnji dan. Ne vjeruju u obračun. Kažu da je Kur'an samo jedna od priča davnašnjih naroda. Tako se odnose prema Govoru Gospodara svih svjetova.”Oni koji pri mjerenju zakidaju”. To je prijevod naziva sure. E, baš ti i takvi. Kad drugima mjere, bilo to ono što oni daju, ili što im se daje, imaju jedne aršine. A kad svoje davanje  mjere, imaju sasvim drugačije dimenzije. Zato što im je svejedno koga će zakinuti. Ne samo u kaemovima i eurima. Nego otkidanjem od duše. Od ugleda. Zdravlja. Vremena. Truda. Svega. Zašto, ako vjeruju u Dan pravde, kada će svima biti nadoknađeno, ili naplaćeno? Ili baš i ne vjeruju? Ili se nadaju da se može biti nepravedan prema drugima, a očekivati pravdu prema sebi?

Nevjernici poriču Sudnji dan, i istinitost Kur'ana svojim izjavama. Konkretno. Njima se prijeti sa “Teško li se poricateljima, koji Sudnji dan poriču!” Izjavljuju to. Ponašaju se tako.

Vjernici ne izjavljuju. Ali se, ponekad, ponašaju poricateljski. Zato radimo onako kako radimo, ono što radimo. I pravimo se da je ta prijetnja SAMO za nevjernike. Kao da nije NAMA upućen hadis Allahovog Poslanika o crnim mrljama na srcu, koje su prouzrokovali grijesi. Mrlje koje se talože. Kod nekoga sve dok potpunu ne preuzmu i prekriju  srce. Da, mi se kajemo. Mi molimo za oprost. Mi vjerujemo u Allahovu Milost, a tu vjeru samo nevjernici gube. A jesmo li, ipak, malo pobezobrazni? Kao, ne razumijemo mi da je poricanje blagodati o kojemu nas Allah pita u suri “Er-Rahman”, ustvari, naš način življenja i ponašanja, a ne nekakva izjava tipa  “evo, ovo poričem”!? Trideset puta zaredom nas pita koju blagodat poričemo. Čini mi se, najčešće, blagodat razuma i blagodat upute, jer oboje ne upotrebljavamo onako kako je najbolje za nas na oba svijeta, čime je i Gospodar Zadovoljan. Zato nam je i dao te blagodati, iskušao nas njima, jer smo uz blagodati dobili i uputu u šta i kako da ih koristimo.

Zanemarivanjem svijesti, otvaramo put griješenju. Griješenjem opterećujemo svoja srca. Molim Allaha da to ne bude do mjere da nam srca budu prekrivena, pa da ne shvaćamo više razliku između dobra i zla.

bel raane1

Spominje se u 44. ajetu sure Merjem, u približnom prijevodu značenja: “O, oče moj, na klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan…” Mi rahat mislimo da se to odnosi samo na opomenu Ibrahima alejhisselam, upućenu njegovom ocu. Wallahi, i nama je! I mi ponajviše griješimo upravo zato što se oslanjamo na to što  svjedočimo da je Allah Milostiv, pa zaboravimo da je također i Onaj koji strogo kažnjava. Jeste Milostiv. Najmilostiviji. Vjernik ne smije izgubiti nadu u Njegovu Milost. Ali, ne smije ni zanemarivati opomene srca da određeno djelo ili riječ nisu ispravni. Da je određeni način pogrešan. Allah Uzvišeni nas je uputio. Šta činimo s tim?

Allahov Poslanik Muhammed, alejhisselam, je rekao:

“Mom ummetu je oprošteno ono što se učini greškom, iz zaborava ili pod prisilom.” (sahih)
OVO je krilo nade.  Uzdajući se u Allahovu Milost.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘’Čovjek izgovori riječ kojoj ne pridaje pažnju, a zbog nje će biti bačen u Džehennem sedamdeset godina.’’ (Ibn Madže i Tirmizi)
OVO je krilo straha. Moleći Allaha za svijest, oprost i milost.
A svak na svojim krilima leti.
Ammara

One Response to Let nije hod, da može i sa štakom

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *