Malo je tijelo, valja mu i dušu ukopat


Patologija međuljudskih odnosa je ovih dana isplivala na vidjelo kao malo kad u ovoj zemlji. A nije da nije isplivavala i ranije…

Šesnaest tužnih i mučnih mjeseci, roditelji rahmetli dječaka Haruna Mujkića u tišini ganjaju istinu i pravdu. Čak i da je bilo “samo naguravanje” u njegovom slučaju, to je itakakav propust škole i društva. No, TO nije bitno. Je li ikom bitan dječak koji je udario Haruna, nakon čega je on umro? Pita li njega iko, ko mu je instalirao u misli to da je tuča i agresija “normalno dječačko rivalstvo”? Društvo. TO, također, nije bitno. Ko će njemu pomoći da preživi traumu?

Je li ikom bitno to što je porodica postala mjesto gdje djeca nemaju nikoga kome bi se povjerila? Je li bitno to što se ta djeca zanemaruju do mjere kada su čak i silovana neprimijećena? Je li važno to što se sada na osnovu Mahirove tragične priče promovišu davno zamišljeni modeli koji bi trebali biti oblik “suživota” u BiH? Ono, kad je mama “Marica”, a babo “Mustafa”, ili obrnuto nacionalno imenovani (u boljem slučaju).

Vele, dijete je toliko maltretirano u školi  da nije moglo normalno preživjeti dan, ali je ipak inzistiralo da (ne) preživljava još do kraja polugodišta? Ne mogu zamisliti logoraša koji ne bi izašao iz logora, ne pitajući gdje.

Zašto Harun nije dobio publicitet kakav je dobio Mahir? Obojici neka je rahmet dušama. Nije li nasilje kakvo je u školama prihvaćeno kao “normalna interakcija vršnjaka” daleko češći oblik zlostavljanja naše djece, u gotovo svim školama u ovoj zemlji? Kako se nismo sjetili mijenjati i inicirati promjene u sistemu nakon Harunove pogibije?

Ne čuje se istina. Harunova majka je upitala gdje je bila učiteljica, kojoj je njeno dijete povjereno na čuvanje u vrijeme kada je ubijeno. Voditeljica kaže, kako je direktor rekao da je bila dežurna. A NIJE! Nije to rekao. Rekao je da je bio dežuran nastavnik tjelesnog odgoja, koji je pokušao reanimaciju Haruna. GDJE je bila?

Majka Mahirova kaže da  nije bilo roditeljskih sastanaka u njegovoj školi. Zašto je dijete išlo u školu u kojoj nema roditeljskih sastanaka, ako se primijetilo da postoje problemi zbog kojih se inzistiralo na sastanku sa direktorom – GODINU DANA? Zašto nije ispisano iz ustanove koja je zatvorena kao neki logor, jer to se da razumjeti iz rečenog, i u kojoj se ne može adekvatno reagirati na primijećene probleme? Nije li “nismo ništa primijetili” veća propast od svih zlostavljanja svijeta?

Uporno se potencira da se štite “imena”, pa se stoga ne procesuiraju “esdeaovci” i šta ja znam ko… Čije ime se štiti u slučaju kada očuh djeteta izjavi pred milionskim auditorijem da je “Mahir bio izuzetno introvertan (zatvoren), ali i izuzetno otvoren i pristupačan?!?!?!”, a službe poput Centra za socijalni rad ni ne čuju, a kamo li reagiraju? O publici da ne govorim.

I na kraju, gdje je biračko tijelo, koje bi zbog ubistva maloljetnika ubijalo druge maloljetnike, a ne zanima ga to što za mrtvo dijete “najbliži njemu” sada izjavljuju da je bio “jako pametan”, navodeći kao primjer to što je očuha koji se bavi poviješću Crkve Bosanske pitalo šta je Crkva Bosanska? Halo? Imao je 13, a ne 3 godine!

Uglavnom, Harun je bio U ŠKOLI, a Mahir pred vratima svog doma, kada je prvi ubijen, a drugi se ubio. Lakše mu je bilo oduzeti sebi život, nego popričati sa majkom.

Na kraju, našminkana majka sa prikladnim naušnicama, nedugo nakon ukopa jedinog djeteta, čita dio pisma svoje drage prijateljice iz Zagreba. U tom pismu, i prijateljica, a i majka samim čitanjem, potenciraju nepostojanje zagrobnog života, jer je “tijelo sve što imamo”, a navodno je i Mahir to vjerovao. Mrtva usta ne govore. Nije li normalnije da neko kome je otrgnut dio srca želi vjerovati da to nije kraj? Makar tada. Makar za utjehu. Makar da preživi bol? Ne, oni mu brišu svaki trag. Zašto?

Dio istog tog pisma, koje je majka Mahirova djelomično pročitala, kaže i ovo:

“Nije slučajnost što su Mahira zvali pederom, Tuzlakom, karavlahom jer to su identitetske odrednice koje su ga trebale diskreditirati, učiniti manje vrijednim u odnosu na silovatelje koji pripadaju suvremenom bošnjačkom tipu kakav se njeguje u Sarajevu danas, a to je, za vas koji niste upoznati s današnjim Sarajevom, tip koji u shopping ide u BBI centar zato što se tamo ne prodaju alkohol i svinjetina, a bome ima i mesdžid jer što ako te u pola shoppinga zatekne vrijeme namaza? Moraš se negdje pomoliti. Nećeš valjda klanjati usred Todorićevog Konzuma?” (Asja Bakić iz Zagreba)

Ja u ovome ne vidim bilo kakvu vezu sa Mahirovom tragedijom, ali itekako vidim pokušaj prenošenja krivice na cijelo Sarajevo, BiH, i ponajviše one koji klanjaju. Pardon, ne cijelo, jer nisu spomenuti dileri, raznoprofilni  kriminalci, kockari, trgovci robljem, alkoholičari, beskrupulozni “nek’ ja imam” tipovi, itd.  Dokle će širiti dijapazon mogućih krivaca i uzročnika? Dokle god je potrebno napraviti prostor za previđanje stvarnih uzroka i krivaca. Da, moguće je da je dijete zlostavljano u školi. To što se “zlostavljanje nastavilo i nakon toga, preko fejsbuka i mobitela”, kazuje kako se znalo, ali se nije pokušalo zatvoriti te prilaze. Zašto je, onda, imao fejsbuk i mobitel? Ili barem, zašto nije promijenio broj, zaključao profil, i slično? Nije znao? Zašto mu nisu rekli? Maknuti se od zlostavljača je jedini interes žrtve. Tako su ga makli iz škole “u kojoj je želio ostati do kraja polugodišta” !?!  Šest mjeseci nakon toga se ubio. Kažu. Iako su mu vrata stana u kojemu je bila majka i očuh, bila nadomak ruke.

Bilo kako bilo, ne dao Allah nikome iskušenje Mahirovo. A mrtva usta ne govore.

 

Ammara

 


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *