Nekad čovjeka obuzme nesigurnost i strah. Svjesni smo mi, uvjereni smo da ništa ne može biti, ili ne biti, osim Kadera. Odredba Gospodara nama nije mrska. Ipak, ljudski je i dobrodošao osjećaj i taj strah u nama. Da ga nema, ne bismo znali koliko je velika sigurnost od straha. Jutarnji i večernji zikr, zaštitne…

Kad ostaneš sama, draga moja, neće ti se desiti ništa osim onoga što već jete i što jesi – bit ćeš sama. Prisustvo nekih ljudi u tvom životu samo te zavarava u pogledu istine da si potpuno prepuštena sebi na osjećanje svakog titraja svoga srca. Ostavljena si sama u željenju svega što želiš, za čim…

  Draga moja sestro! Ti, koja nosiš hidžab! Eno, čuješ li, kuca ti istina na vrata. Istina koja potvrđuje ili negira sve tvoje strahove. Bojala si se bolesti, bojala si se nemoći… Bojala si se mraka, samoće, stiska, zatvorenog prostora, tjeskobe, toga da ćeš biti ostavljena od ljubavi svoje, od djece, majke, oca, prijateljica… Bojala…

Svako malo, na nekoj grupi za podršku sestrama možemo iščitati neki vapaj kojim se traži pomoć. Ili pročitamo kolumnu neke spisateljice na temu spašavanja sestara u raznim životnim iskušenjima. Ili u privatnim porukama postavljaju pitanja, zabboravljajući da poruke na društvenim mrežama ni jedne sekunde nisu privatne. Samo se tako zovu. Tražimo rješenje za pitanja, dileme,…

  Vrijeme nakon rata, devedesetih godina na prostoru Bosne i Hercegovine, mirisalo je na svježe jutro. Ono proljetno, kada se jutra sama od sebe osmjehuju i tjeraju sve koji im svjedoče na osmijeh. Iako je u zraku još bilo baruta, na ulicama krvi, na licima suza… bilo je stvarno i životno buđenje nekog novog života…

E, Alida, grdna rano bošnjačkoga milleta… Čuješ, dobro je pokušati biti duhovit kada se obaziremo na teme i dileme, ne bi li čitateljstvo lakše svarilo problematiku. U tvojoj kolumni, kako je nazvaše, „Povampirena gospoda i sestre mu'minke“, ti nas navodiš na besmislenu asocijaciju pri izgovoru termina „mu'minke“. Veliš, „nisu to mumijevi“… Valjda ti ništa zanimljivije…