Monthly Archives: Mart 2015

Bijeg od straha

Allahova Vlast

 

Nekad čovjeka obuzme nesigurnost i strah. Svjesni smo mi, uvjereni smo da ništa ne može biti, ili ne biti, osim Kadera. Odredba Gospodara nama nije mrska. Ipak, ljudski je i dobrodošao osjećaj i taj strah u nama. Da ga nema, ne bismo znali koliko je velika sigurnost od straha.

Jutarnji i večernji zikr, zaštitne dove… one same po sebi, bez uvjerenja i prisustva uma i duše, nisu ono što treba da budu. Puko izgovaranje ima neki značaj, ali nema suštinsku “misiju”.

Desilo mi se više puta da sam se osvjedočila u Moć i Snagu, u neprestani Nadzor Čuvara Kojemu se povjeri emanet na čuvanje.

Kad putujem, teško mi je da ostavim djecu, iako su djeca već odrasla i samostalna. Eto, mati… Onomad kad su bile poplave, i naše je mjesto poplavilo. A ja nisam bila kod kuće. I da jesam, kao da ja mogu zaustaviti potop!?” Ali, dok sam odlazila, kao i obično, dovom sam zamolila Gospodara: “Allahu Svemogući, Ti si Najbolji Čuvar, pa ih Tebi na emanet ostavljam. Ti emanete ne iznevjeravaš. Molim te Milošću Tvojom, čuvaj mi djecu, njihove živote, vjeru, zdravlje, i čuvaj moj imetak koji nam služi da budemo od ljudi neovisni, a iz Tvoje riznice nam je dat. Dovoljan nam je Allah, Divan je On Zaštitnik!”

Kišne vode su tekle kao rijeke. Mi živimo u podnožju planine i brda koja su okolo. Voda se sljevala prema kući, i uredno ju zaobilazila. Još uvijek nismo shvatili kako bi to bilo moguće, jer po nekim zakonima prirodnih tokova, nikako nije trebala da zaobiđe. Eto, toliko o “majci” prirodi. I ta majka ima Gospodara.

Jednom prilikom, dok  smo mi stanovali u gornjem spratu, u donjem spratu su popucale cijevi od vode. Nije se to desilo dok nas nema, ili dok spavamo. Ja prije spavanja učim dove da nas Allah sačuva od poplava, požara, rušenja i gušenja, jer mi dok spavamo – ne znamo. Poplava se desila kad smo se probudili i mogli da na vrijeme reagiramo. Bez posljedica. Elhamdulillah.

Jednom nam se električna instalacija zapalila, ali u momentu kad smo ustali na sabah. Ne dok smo spavali i bili nemoćni da vidimo i reagujemo. Elhamdulillah. Gospodara ne obuzima ni drijemež, ni san. Zato mi možemo mirno spavati, bez brige i straha.

 

اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ الْحَيُّ الْقَيُّومُ لَا تَأْخُذُهُ سِنَةٌ وَلَا نَوْمٌ لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ مَنْ ذَا الَّذِي يَشْفَعُ عِنْدَهُ إِلَّا بِإِذْنِهِ يَعْلَمُ مَا بَيْنَ أَيْدِيهِمْ وَمَا خَلْفَهُمْ وَلَا يُحِيطُونَ بِشَيْءٍ مِنْ عِلْمِهِ إِلَّا بِمَا شَاءَ وَسِعَ كُرْسِيُّهُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَلَا يَئُودُهُ حِفْظُهُمَا وَهُوَ الْعَلِيُّ الْعَظِيمُ

Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvaća i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni. (El-Bekare, približan prijevod značenja)

Muhammed ibn Ka'b, rahimehullah, prenosi od Ebana ibn Osmana, radijallahu anhu, a on od Osmana ibn Affana, da je Allahov Poslanik alejhisselam rekao: “Ko izgovori:

بسم الله الذي لا يضر مع اسمه شئ في الأرض ولا في السماء وهو السميع العليم

– BISMILLĀHILLEZĪ LĀ JEDURRU ME‘ASMIHI ŠEJ-UN FI-L-ERDI VE LĀ FI-S-SEMĀI VE HUVE-S-SEMĪ‘U-L-‘ALĪM (3 puta)

U ime Onoga uz čije ime neće nauditi ništa na nebesima niti na zemlji, a ON sve čuje i sve zna. (proučiti tri puta) (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madždže), kad omrkne, neće ga zadesiti iznenadna nesreća sve dok ne osvane, a ukoliko ove riječi izgovori kad osvane, neće ga zadesiti iznenadna nesreća sve dok ne omrkne.”

“Ebana je zahvatila paraliza, pa su ga ljudi obilazili. Ulazili su i izlazili, ali ja sam ostao sjediti (pripovijeda dalje Ibn Ka'b, rahimehullah). Kad smo ostali potpuno sami, on mi se obratio riječima: “Ja znam zašto si se zadržao. Ono što sam ti prenio, zaista je istina, ali ja sam danas to zaboravio izgovoriti.” (E'ala ibn Kesir)

U dodatku koji bilježi Ebu Davud s vjerodostojnim lancem prenosilaca stoji da je Eban bin Osman radijallahu anhuma rekao čovjeku koji je zbunjen gledao u njega u momentu njegove bolesti: “Šta me gledaš? Ja, tako mi Allaha, nisam slagao na Osmana, niti je Osman slagao na Poslanika alejhisselam! Nego me danas snašlo to što me snašlo, pa sam smetnuo s uma da to izgovorim.” (Ebu Davud, 5088. Šejh Albani rahimehullah kaže da je hadis vjerodostojan.)

Sjećanje je od Allaha Uzvišenog. I zaborav je, kad On odredi, od Njega.

“Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se
vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na
blagodatima Mojim nezahvalni
nemojte biti.” (El-Bekara, približno značenje ajeta 152.)

Hvala Allahu na svakom stanju, i hvala Allahu kad god Mu zahvalimo!

 

Ammara

 

Ti si tamo gdje si i sebi daleko

h2

Kad ostaneš sama, draga moja, neće ti se desiti ništa osim onoga što već jete i što jesi – bit ćeš sama. Prisustvo nekih ljudi u tvom životu samo te zavarava u pogledu istine da si potpuno prepuštena sebi na osjećanje svakog titraja svoga srca. Ostavljena si sama u željenju svega što želiš, za čim ti duša čezne, i potpuno si sama u tom napetom stražarenju da ti želja ne preleti granice onoga za što imaš garanciju da je ispravno i za tebe dobro – jedinu garanciju koju ikad iko može dati. Kur'an je garancija. Sunnet je put. Sve oko tih međa je prevara. I kad se ogrebeš preskačući te ograde, pa se povrijeđena vraćaš unutar njih, sve te bolne korake samo ti živiš. I onda kada se u sebi smiješiš zbog još jedne pobjede nad „ja“ koje te zavarava, samo ti se smiješiš. Ljudi vide osmijeh na licu, ali onaj na duši se ne iscrtava. Ne opisuje. Ne može. Kao što ne možeš nekome objasniti slast sedžde u noćnom namazu. Ili slast iftarske hurme. To se osjeća, to se ne priča. A opet, osjeća se sam sa sobom. Niko  ni sa kim. I ono što od osjećaja dijelimo, prividno dijelimo, jer našim očima gledane boje – nijednom insanu nisu iste nijanse u viđenju.
Ipak, ti često misliš da je crno tama, a bijelo svjetlo. A Gospodar zna da ni jedno, ni drugo, nisu ni tama ni svjetlo. Nisi u stanju sebe upoznati, ma koliko godina da živiš, toliko da se od sebe ne iznenadiš kada te štagod nenadano iza ugla sretne. A u svemu tome, tvom osjećanju, poznavanju, ili nepoznavanju same sebe, nad sobom  imaš Nadznanje kojim si popraćena. Neostavljena. Nikad toj sebi samoj ne prepuštena. Ni za treptaj oka. Zato, dova ne mora biti riječ. Ne mora biti ni misao. Ne mora biti krv koja je od srca do mozga stigla da shvatiš o čemu ono snuje dok misliš da spavaš… Ponekad je dovoljan otkucaj jedan da njime zavapiš, iskreno, najiskrenije, toliko iskreno da ni sama ne znaš koliko je predan Onome Koji ga mogućim čini, da bude saslušan i uvažen kao vrijedan.

إِنَّهُ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُورِ‌

Zaista, On zna i misao, zna  šta prsa kriju i od samih sebe.

Samo se prepusti… I opusti… Vrijeme ti je da odahneš u nikad usamljenoj samoći.

 

Ammara

PIŠEM TI K'O SEBI

 

sat i knjiga

Draga moja sestro!

Ti, koja nosiš hidžab!

Eno, čuješ li, kuca ti istina na vrata. Istina koja potvrđuje ili negira sve tvoje strahove. Bojala si se bolesti, bojala si se nemoći… Bojala si se mraka, samoće, stiska, zatvorenog prostora, tjeskobe, toga da ćeš biti ostavljena od ljubavi svoje, od djece, majke, oca, prijateljica… Bojala si se da ćeš jednoga dana biti sama sa sobom, bez ogledala na koje se u bajkama ogledala Snjeguljičina maćeha, i koje je uvijek imalo samo riječi hvale za tebe.
Smrt će, uistinu, doći. Za smrt su kvalifikovani svi koji su se rodili.
Misliš li da će ti u tom trenutku biti bitno koliko je skupocjena tvoja haljina? Od kakvoga je materijala, je li sa pijace ili iz nekog butika? Misliš da će ti biti važno kakav si sve nakit na svoje tijelo stavila, kojim si se parfemom namirisala, je li tvoja šminka svjedok da si njegovana, počupane obrve da nisi zapuštena? Misliš li da boje i mirisi koje nanosiš mogu sakriti nered u duši, fleke od grijeha na srcu?
Neće ti biti bitno ništa, osim da si propisno pokrivena. Da u trenu kad ti srce i tijelo prestanu disati životom, kad te duša bude napuštala, budeš ukrašena pokornošću. To će ti biti bitno. Jer, dušo moja, insan će biti proživljen u stanju u kojem je umro. A mi ne znamo kojia nam je stotinka zadnja. Zamisli da pred Allaha izađeš kao neko kome Njegov propis nije bio dovoljno lijep, pa ga je zamijenio „modernijim“?
Razgovarala sam tako sama sa sobom, u sebi, pa poželjeh da ista pitanja prenesem i tebi. Sa voljenima se dijeli ono što mislimo da bi nam moglo koristiti.
Islam ne zabranjuje da budeš uredna, da budeš prezent da je hidžab upravo ono što je najbolje za ženu. Neko ne zna, ali će inšaallah saznati ako želi. Ne zna se ko će sutra biti bolji nego što je danas. Neka sestra danas hoda pretjerano ukrašena i našminkana pred tuđincima, kao da je u najmanju ruku za svog muža spremna da je gleda i u njoj uživa. Možda će se ona sutra pokajati i ostaviti tu ružnu praksu koju samo šejtan ohrabruje i voli. Budi ti ona koja će, primjerom svojim u slijeđenju propisa o oblačenju i pokrivanju žene muslimanke, neprocjenjivog blaga i resursa ovog ummeta, pozvati druge sestre da zavole i primijene ovaj propis. Poprati taj vanjski poziv unutarnjom ljepotom, ponašanjem koje na tvome licu iscrtava najljepše tragove, kakve nijedna kozmetika na svijetu ne bi mogla dočarati!
U našem vremenu, evidentno je, poziva se na ostavljanje propisa hidžaba i granica tog propisa kao nečega što je demode, zaostalo, neprikladno za područje u kojemu živimo. Kao da je islam omeđen geografskim ili vremenskim granicama! Šejtanske li podvale… Euzubillah! A ako se to radi iz uvjerenja da pod propisnim hidžabom nismo dovoljno lijepe, pa se treba dodatno uljepšati, onda je to NENOŠENJE hidžaba koji se, kao, nosi. Jer, hidžab je zastor. Doslovno. Je li zastor kroz koji se nazire sve što treba da zastor sakrije – zastor? Nije. Ne, ne potcjenjujem ničije pokrivanje, samo pozivam da razmisliš. Duša koja Allaha voli istinu će ti reći. Od Vabisa ibn Ma'beda, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Došao sam kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa me upita: ‘Došao si da me pitaš o dobročinstvu i grijehu?’ Rekoh: ‘Da.’ Poslanik mi reče: ‘Upitaj svoje srce. Dobročinstvo je ono čime ti je zadovoljna duša i čime ti je zadovoljno srce. Grijeh je ono što tišti dušu i koleba se u prsima, pa makar ti to ljudi dodijelili i odobrili.'”(Daremi,2421)
Da li bi ti o kvaliteti sira pitala nekoga ko ne voli sir? Ili bi pitala istinske poznavaoce i ljubitelje te hrane? Tako je i sa srcem – o onom što je bliže pokornosti pita se srce koje teži pokornosti. Ako bi pitala Lepu Brenu (reČimo), ona bi ti  rekla da njeno srce poručuje da ništa osim mini suknje nije lijepo i ne donosi smiraj. Možda samo plastična operacija. A možda se i ona već sutra pokaje i promijeni mišljenje, pa očisti srce i ono joj kaže istinu?
Ajet koji je objavljen povodom onih koji bdiju u džamijama, koji paze da čuvaju granice namaza, koji iščekuju od jednog do drugog namaza, mnogo nam govori i o našem stanju po pitanju hidžaba. Iščekivanje namaza se odvija u pažnji o vremenu, o počecima i krajevima, pod abdestom – spremni, u zikru – glupostima nezaneseni.
„O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!“ (Ali-Imran, 200)
O ovom ajetu je Hasan el-Basri, rahimehullah, rekao:
„Zapovijeđeno je da budu strpljivi us vojoj vjeri, s kojom je Allah Zadovoljan, a to je islam, te da je ne ostavljaju ni kad je lahko, ni kad je teško, ni u nevolji ni u zadovoljstvu, da umru kao muslimani, te da budu izdržljiviji od neprijatelja koji kriju vjeru!“ Ovo isto ističe više predstavnika zdrave tradicije. (prema: Ibn Kesir, Tefsir, skraćeno izdanje; 2000.)
Od Selmana el- Farisija radijallahu anhu se prenosi da je Allahov Poslanik, alejhisselam, rekao: „Straža u trajanju od jednog sata na Allahovom putu je bolja od posta i klanjanja čitavog mjeseca! Ako neko umre u tom stanju, stalno će mu se bilježiti nagrada za to djelo, i odrediti opskrba, i bit će sačuvan kaburskih iskušenja.“ (Muslim)
Budimo izdržljivije od onih koji nam kriju propise vjere da bi opravdali svoje težnje ka malo modernijoj i malo drugačijoj vjeri, jer…
„Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati.“ (Ali- Imran, 19)
„A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.“ (Ali- Imran, 85)
Misliš li  da se vjera mijenja i odbija tako da se odricanje i nezadovoljstvo postojećim verbalno negira?
Vjera se prekraja i mijenja, zamjenjuje za nešto drugo – našim postupcima. Ne samo po pitanju hidžaba. Ali, eto, kad ga već nosimo, iskoristimo da njime potvrđujemo pripadnost, srčano i sa zadovoljstvom, upravo onome sa čim je došao Muhammed alejhisselam, a ne nečemu drugom. Mi vjerujemo da nema ništa bolje i ljepše. Ako preselimo u vjećnost u trenutku dosljednosti i borbe sa samima sobom da ne podlegnemo trendovima krojenim po nemuslimanskim mjerilima, nego da budno bdijemo na granicama propisa kako nam se ne bi neki šejtanluk učinio primamljivim, pa da zbog te lažne slike preskočimo svijest i savjest, možemo se nadati da ćemo biti od prethodno spomenutih. Allahovom Milošću.
Ammara

Hadžerin savjet

Hadz
Svako malo, na nekoj grupi za podršku sestrama možemo iščitati neki vapaj kojim se traži pomoć. Ili pročitamo kolumnu neke spisateljice na temu spašavanja sestara u raznim životnim iskušenjima. Ili u privatnim porukama postavljaju pitanja, zabboravljajući da poruke na društvenim mrežama ni jedne sekunde nisu privatne. Samo se tako zovu.
Tražimo rješenje za pitanja, dileme, probleme, nedoumice…
Odgovor na nedoumicu je da se informišemo o svojim pravima.
Odgovor na pitanja o zulumu drugih nad nama je u informisanju o tome kakva su, i koja, njihova prava nad nama.
Odgovor na probleme je to da nema života bez problema, i da nema problema za koje islam ne nudi rješenje.
Dileme se rješavaju istihara-namazom.
Ali, eto, mi volimo da pitamo. Nije loše savjetovati se sa povjerljivim i bliskim osobama, koje su upoznate sa našim stanjem, ali i sa islamskim propisima. Koliko je mudro savjetovati se putem interneta, sa nepoznatim osobama, koje iz svoje perspektive o nama i našem stanju mogu znati samo koliko im mi damo na uvid? Je li to kompletna slika koju će komentirati? Je li komentar polovične slike pravo rješenje? I, na kraju, jesu li cipele onih koji nas savjetuju baš po našem koraku salivene, ili su nam malo velike, ili malo tijesne?
Postoji grupa na fejsbuku u kojoj sam vidjela da se mnoge sestre okoriste savjetima drugih. Ipak, nerijetko se desi da traže savjet, a onda se ljute kad dobiju odgovor koji im se ne sviđa. Ako ne one, onda one druge savjetnice koje ne dijele mišljenje. Povećava li to korist, ili konfuziju? Znamo li, uopće, savjet tražiti, i savjet primiti?
Ima tako, danas, muslimanki koje druge muslimanke savjetuju tako da ih uče kako da budu žene. Biva, ne znamo, pa da nam dočaraju detaljno. To me podsjeća na jednu anegdotu; Dvoje mladih su odlučili da sačekaju sa potomstvom dok se ne riješi neko zdravstveno pitanje. Nisu o tome, naravno, obavještavali širi auditorij. Na jednom obiteljskom okupljanju su se, između ostalih, našle i nene. Nena od muža, i nena od supruge. One su vjerovatno očekivale praunuke u prvoj godini njihovog braka. Onako, zgledaju priije to dvoje mladih, i jedna će drugoj: „Draaaga prijo, možda dica ne znaju…?!“ Eto, dobro je da imamo ko će nam šapnut.
Islam probleme rješava univerzalnim receptima. Kur'anskim. Nema tu puno detaljisanja i kopanja po tome ko je kriv, a ko krivlji. Nema tu instant-savjeta za specifične situacije i pojedinačne slučajeve, kao ekskluzivna rješenja.
Drage sestre!
Hadžera, radijallahu anha, nije sjela na pijesak i plakala do iznemoglosti usred pustinje. Srcem je prihvatila Allahov Kader. Ona je zavapila Onom Koji čuje, i Koji je i nju stvorio, pa kako onda da nije stvorio poputbinu za njena putovanja?? Nakon dove i čvrstog ubjeđenja da je Gospodar neće ostaviti i da neće biti zaboravljena i izgubljena, ona je ustala i trčala. Do iznemoglosti. Trčala je, iako je bila svjesna da nema ništa ni na Safi, ni na Mervi. I da nema ništa iza njih, osim pustinja u kakvoj je već bila. Ali, znala je da je pustinja, nepregledna njenom oku, manje od jednog pješčanog zrna kod Allaha. On SVE vidi, i SVE zna. I ono što je bilo iza brda do kojih Hadžera nije mogla stići. Ipak, dala je sve od sebe. Samo toliko smo i dužne. I ustrajala u dovi. Milioni ljudi širom svijeta piju vodu kojom joj se Gospodar odazvao na dove! Milioni srca teže i žude za njenim tadašnjim staništem! Milioni ljudi, i žena i muškaraca, prate trag Hadžerin kad obavljaju hadždž i umru. Nije li ti ovo dovoljan savjet? I meni, i tebi. Nema situacije i problema u kojima ne možeš primijeniti ovaj recept, a da ishod ne bude hajr i bereket. Allah Uzvišeni Svoja obećanja ne iznevjerava. A ljudi, ma koliko dobronamjerni bili, već iza prvog ugla promijene priču. To je svojstveno insanu, jer insan se mijenja baš kao i vrijeme, baš kao i godišnja doba, ili kao što se smjenjuju dan i noć. Prirodno. Tada se pitaš, jesi li dobro shvatila, ili je to potvrda da je uzrok svih problema to što ne znaš primijeniti „kvalitetne savjete“. Molim Allaha da uvijek, i zauvijek, dok sa ovog svijeta ne preselimo, za savjetnike uzimamo Kur'an i Sunnet, i one koji će nas Kur'anom i Sunnetom savjetovati. Mimo toga, nema uspjeha!

Ammara

Poludavljenje

slijepi um

 

Vrijeme nakon rata, devedesetih godina na prostoru Bosne i Hercegovine, mirisalo je na svježe jutro. Ono proljetno, kada se jutra sama od sebe osmjehuju i tjeraju sve koji im svjedoče na osmijeh. Iako je u zraku još bilo baruta, na ulicama krvi, na licima suza… bilo je stvarno i životno buđenje nekog novog života u ljudima. Životnijeg života. Jer, kako neko mudar reče: „Nije važno koliko imaš dana u životu, važno je koliko imaš života u danima.“
Razmišljala sam tada, čuvši da da'wa (pozivanje u islam) zahtijeva sabur: „Ja ništa ne znam, ali jedva čekam svaku novu informaciju. Zašto nekome treba sabura da mi je iznese?“ Vidjela sam more ljudi (doslovno, baš kao more koje plimom narasta iz iste količine u duplu i više, a ostaje koliko jeste) koji su kao tek rođeni hitali životu. Vjeri. Oni koji su bili statični, ili koji su se povlačili, s poštovanjem su promatrali nanovo oživljene. Ubijeno je mnogo muslimana dušmanskim oružjem sramotnih, nečovječnih pobuda. Isto toliko, i više, rodilo se, ili tek shvatilo da postoji u biti u kojoj se, jedino, život može životom zvati.
Vrijeme otvorenih rana. Istovremeno, vrijeme ponosa. Kao vrijeme Bedra i Uhuda.
Dvadeset godina poslije, svjedočila sam raznim turbulencijama tijekom vjerskog uzleta, leta, i padova.
Postojali su ljudi koje smo zvali daijama. Većinom su to bili profesori koji su izašli u narod i tumačili do tada nepoznate stvari širokim narodnim masama. Gledali smo na njih kao na neke „nadljude“. Imali su znanje koje je u nama budilo respekt i stid zbog našeg neznanja.
Nakon toga je došlo vrijeme poluznanja, koje nas je koštalo više nego neznanje. Neznanje može nekome biti opravdanje. Poluznanje, kojim smo pola istine i hrpu svojih proizvoljnih tumačenja trpali pod kapu islama, pokosilo je mnoge međuljudske odnose. Nismo imali kriterij, nismo razumjeli suštinske poruke islama, na kojima se trebalo temeljiti i na osnovu kojega se trebalo razvijati svako daljnje shvatanje i tumačenje svakodnevnih pitanja koja smo htjeli uokviriti islamom. Formu smo svarili, pa i nametnuli. Suštinu smo zaobišli, osim u rijetkim situacijama.
Onda su nam se daije počele međusobno nadmetati oko toga, ko je kada rekao da se pije isključivo sjedeći, a ko je kada rekao da se može i stojeći. Počeli su jedni druge demantirati, što je u našem poluznanju na minimumu značilo konkurenciju. Nismo znali da je raznolikost mišljenja u islamu utemeljena praksa, sve dok svaka strana ima argumente. I da svaka strana zaslužuje da bude uvažavana, a po razumijevanju jednih ili drugih argumenata i prihvaćena, ili zaobiđena do sljedeće argumentacije. Tako se, umjesto respekta svakome ko ima argument iz Kur'ana i Sunneta, počelo taborovati i suprotstavljati se drugima i drugačijima. Još uvijek je sve bilo benigno…
Nakon toga, pojavili su se oni koji nikako nisu slušali nikoga. Njima je bila dovoljna poneka brošura, a bome, pojavio se i internet u našim kućama. Poluinformacije polugovora, polustavova, pretpostavili smo cjelovitim i kontekstualnim govorima i poukama. „Nismo imali vremena“ da saslušamo i tekst i kontekst, jer neko je morao i poluprenositi poluslušane poludersove.
Tako su se ustoličili neki ljudi koji su slijepo bili pristrasni takvom polu-svijetu. Oni su vrbovali, a ne pozivali, neke nove generacije  koje su htjele instant-uzlet, let, i slijetanje, a svaku rupu u znanju i razumijevanju su nadomještali euforičnim parolama koje su uzvikivali, kao po diktatu naučenim frazama koje su im značile utemeljen stav, gotovo identičnim govorom o krupnim stvarima u islamu na vrlo prizeman i traljav način. Ove su kao „uspješne“ prepoznali i neki prijašnji, i neki potonji pripadnici „buđenja“, i odlučili uspavati svijest. Sve koji bi ih pokušali upozoriti na izvitoperenost od istine i pravde, jednostavno su ušutkivali prijetnjama u kojima su okarakterizirani kao „slabi vjernici“, „novotari“, „kukavice“, „tagutoljupci“… I, što je najgore, prozivali su ih kao one koji napadaju vjeru! Naime, vjeru su pripisali sebi, a ne sebe vjeri, osim deklarativno. Zato je kritika njihovih grešaka bila proglašena za kritiku vjere.
Izgledom smo bili i dalje isti. Razmišljanjem, suštinom, pristupom, stavovima – dva svijeta različita. Štoviše, suprotstavljena. Našu ulemu su proglasili „nesahih“, kao i bilo kojeg alima koji bi im izašao iz ćeifa. Lahko je tijelu bez glave biti gazda.
Onda su na red došli ljudi iz mase, koji su zbog življenja vjere, automatski shvaćeni kao tumači vjere. Izgubila su se mjerila i kriteriji. Sada je već svako mogao tamburati kako je htio, a zbog prostranosti internetskih dvorišta, i igrati se s kim je htio.
Tada stupa na dnevni red moje shvaćanje da je za da'wu iekako potreban sabur. Naime, više nisu bili „problem“ ljudi koji ne znaju. Njih niko nije „bendao“ ni pod slučajno. Sada je belaj sa ljudima koji poluznaju polunešto, opet, ali smo svi sigurni da znamo, aman, dovoljno.
Eto, danas živimo vrijeme u kojemu zbog vjernika ne smiješ reći da propis znači da je nešto propisano. Zamislite liječnika koji kaže da se određena terapija može „i ovako, i onako“ uzimati, i da je to jednako ljekovito?
Danas se počelo od strane vjernika svako savjetovanje tumačiti kao napadanje. Svako uviđanje grešaka pri NAMA (ne nekim „njima“), danas se tumači kao nerazumijevanje drugih i drugačijih. Zbog prisvajanja islamskih termina i vezanje za određene zabludjele skupine, danas ne smiješ spomenuti neke vrlo važne stavke. Na primjer, spomeneš li tewhid, što je osnova u našoj vjeri iz koje sve polazi, automatski te s oprezom mjere jesi li takozvani „muwehid“, što je danas sinonim za tekfir-ideologičare. A šta ćemo bez tewhida? Udaljavanjem od njega se vraćamo u smrt za života, u kojoj smo bili prije posljeratnog jutra. Ako upozoriš – napao si. Ako savjetuješ – pametuješ. Ako razmišljaš – siješ smutnju. Ako nastojiš odvojiti žito od kukolja, čisto zato da i sam ne bi jeo mekinje umjesto hljeba – misliš da si bolji i pametniji od drugih muslimana. Ako kažeš da put za Džennet ima svoju jasnu stazu – istjeruješ ljude iz Dina, i ti „određuješ ko će u Džennet“. Ako kažeš da je abdest-abdest samo ako je tačno onakav kakav je praktikovao Poslanik alejhisselam, a u suprotnom je najobičnije kvašenje – uzimaš sebi za pravo da zaviruješ u tuđe nijjete…
Danas smo svi daije (pozivači). Jedni pozivaju u vjeru. Svojom dosljednošću i znanjem. Drugi pozivaju u ostavljanje islama putem „islama“ koji neko sebi nagađa po ćeifu. Treći pozivaju u taborovanje, bez obzira na snagu argumentacije. Četvrti pozivaju na skrnavljenje vjere svojim skrnavljenjem. Peti pozivaju da se ne razmišlja i ne odvaguje, jer je to „napad na čast daija“. Šesti pozivaju na navijanje iz ćoška, pa ko pobijedi – uz njega su. Sedmi čekaju da umru, pa da se „dokaže da su bili u pravu što nisu mijenjali nasljeđe predaka“, dok „strpljivo podnose uvrede ‘vehabija’, koji se usuđuju reći da preci nisu imali dovoljno informacija“… Osmi pozivaju na stranputice, tvrdeći da „oni samo kažu“… Deveti vele da moRe bilo kako, samo nek’ je islamski?!? Deseti vele, možda nije sve izgubljeno, samo čekaju da dođe Mehdi…

Molim Allaha da pomogne i sačuva istinske vjernike, iskrene i učene daije na Allahovom putu, našu ulemu i predvodnike, našu zajednicu muslimana u kojoj su najmanje slični oni koji likom nalikuju jedni na druge, a najsličniji su oni koji srcem žude za istinom, nepatvorenom, nepomućenom, ma od koga nam došla. Allahumme amin! Molim Allaha da nam ukaže da ne znamo sve što ne znamo, i da nam na srca spusti želju da saznamo. Molim Allaha da nam podari sposobnost razlikovanja individualnih stavova i tumačenja od vjerski utemeljenih principa i propisa. Molim Allaha da nas ne ostavi na milost i nemilost nama samima, jer mi smo sami sebe napustili, napuštajući Istinu i njene pobornike.
Bojim se da se danas ajeti o onima koji žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo ponajviše odnose na vjernike, a da oni to ni ne primjećuju u svom slijepom slijeđenju vlastitih slabosti, i onih kod kojih su takve slabosti legalizirane kao „može kako god“. Ostali ljudi su nas pustili na miru, mi smo njima svi isti, i klanjači, i poluklanjači. Njima smo svi „idiš“. A mi smo to dopustili svojom šutnjom kad treba reći, i svojim govorom kad treba šutjeti. Šejtan nije odjučerašnji pratilac insana. I nije dosadašnji. Njemu nije mrsko čekati na one koji će mu se, prije ili poslije, odazvati. A zadovoljan je s malo, jer … zlo se koti. I pri tome se gizda.

 

Ammara Šabić-Langić

 

“Ne ponižavajte sami sebe! …”

 

 

Prava pravih žena

Zenska_prava-635x300

E, Alida, grdna rano bošnjačkoga milleta…
Čuješ, dobro je pokušati biti duhovit kada se obaziremo na teme i dileme, ne bi li čitateljstvo lakše svarilo problematiku. U tvojoj kolumni, kako je nazvaše, „Povampirena gospoda i sestre mu'minke“, ti nas navodiš na besmislenu asocijaciju pri izgovoru termina „mu'minke“. Veliš, „nisu to mumijevi“…
Valjda ti ništa zanimljivije nije palo na pamet.
Pa, da ti objasnim ono što ti je nejasno, ali ipak komentiraš kao da ti je jasno, pokušavajući pojasniti i ostalima koji nemaju stav dok ne pročitaju Dnevni avaz i slične servise beskičmenih mišljenja:
Žena mu'minka ti je žena u punom smislu riječi. Žena mu'minka nema potrebe da veliča dan ili ličnost koji podsjećaju na vrijeme uhuđenih pokušaja da žena u svijetu čija pravila ti smatraš normalnim, dobije makar osnovno pravo. Zašto? Zato što žena mu'minka ne omalovažava ženu. Vidiš, nama je Gospodar (Koji je i tvoj Gospodar, uz tvoj pristanak ili ne) rekao: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu.” (Prijevod značenja El-Bekare, 228) Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: ”Ja volim da se uljepšam supruzi isto onako kako volim da se ona uljepša meni, jer je Allah rekao: ‘One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu.”’ U komentaru navedenog ajeta, Ibn Kesir je rekao: ”I one (supruge) imaju onoliko prava kod svojih muževa koliko njihovi muževi imaju kod njih, zato neka svaki od njih sa dobročinstvom izvršava ono što mu je obaveza naspram drugog.” (Ibn Kesir, Tefsir) Rekao je imam Ibn Kajjim, rahimehullah: ”Riječima Uzvišenog: ‘One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu’, obuhvaćena su sva prava koja ima žena i kojima je (njen suprug) obavezan, i ta prava se vraćaju na ono što je običaj među ljudima, i šta su učinili dobrim, a ne lošim, a Kur'an i sunnet su garanti za ovo najpotpunijom garancijom.” (Ibn Kajjim, I'alamul-muveki'in)
Razumiješ? Nama su već zagarantirana, i u najvećem dijelu svih životnih aspekata ispoštovana prava žene. Osim tamo gdje nas vi sa sobom trpate u isti koš (ne)propisa kojima, kao, dobijate nešto ne dobivši ništa. Evo samo jedan primjer: Koliko ste se borili za pravo da radite? Ili da vas se išta o društvenopolitičkom životu pita? A opet, i kad ste se kofol izborile, imate manju plaću za isti posao, isto radno vrijeme, kao i muškarci. Pri tome, oni nemaju dužnosti kolika i prava, jer nikad nisu trudni, u PMS-u, i nakon posla za plaću nemaju iste obaveze kod kuće i u porodici (ma koliko htjeli cijelu noć dojiti dijete umjesto vas). Lijepa moja Alida, nama ne možeš nabiti kompleks. Nemamo ga. Proš'o voz.
Uz naijiskrenije žaljenje zbog vašeg ostvarivanja prava da se još jednu noć potakmičite koja će se bolje i više skinuti, dotjerati, ponuditi, a sve ne bi li OPET zasjenila sve druge žene (muškarci su tu pasivni konzumenti), mi odlučujemo da kod kuće, dobro uhljebljene kod svojih muževa koje poštujemo jer se za nas brinu, ne tražeći da im to platimo svaki mjesec, dočekamo s osmijehom naše, za nas jednako dotjerane muževe, kao što smo dotjerane mi za njih. Možda mi i ne bi, ali to nam je dužnost, kao što nam je i pravo.

Allah-emanet,
Ammara