Poludavljenje


slijepi um

 

Vrijeme nakon rata, devedesetih godina na prostoru Bosne i Hercegovine, mirisalo je na svježe jutro. Ono proljetno, kada se jutra sama od sebe osmjehuju i tjeraju sve koji im svjedoče na osmijeh. Iako je u zraku još bilo baruta, na ulicama krvi, na licima suza… bilo je stvarno i životno buđenje nekog novog života u ljudima. Životnijeg života. Jer, kako neko mudar reče: „Nije važno koliko imaš dana u životu, važno je koliko imaš života u danima.“
Razmišljala sam tada, čuvši da da'wa (pozivanje u islam) zahtijeva sabur: „Ja ništa ne znam, ali jedva čekam svaku novu informaciju. Zašto nekome treba sabura da mi je iznese?“ Vidjela sam more ljudi (doslovno, baš kao more koje plimom narasta iz iste količine u duplu i više, a ostaje koliko jeste) koji su kao tek rođeni hitali životu. Vjeri. Oni koji su bili statični, ili koji su se povlačili, s poštovanjem su promatrali nanovo oživljene. Ubijeno je mnogo muslimana dušmanskim oružjem sramotnih, nečovječnih pobuda. Isto toliko, i više, rodilo se, ili tek shvatilo da postoji u biti u kojoj se, jedino, život može životom zvati.
Vrijeme otvorenih rana. Istovremeno, vrijeme ponosa. Kao vrijeme Bedra i Uhuda.
Dvadeset godina poslije, svjedočila sam raznim turbulencijama tijekom vjerskog uzleta, leta, i padova.
Postojali su ljudi koje smo zvali daijama. Većinom su to bili profesori koji su izašli u narod i tumačili do tada nepoznate stvari širokim narodnim masama. Gledali smo na njih kao na neke „nadljude“. Imali su znanje koje je u nama budilo respekt i stid zbog našeg neznanja.
Nakon toga je došlo vrijeme poluznanja, koje nas je koštalo više nego neznanje. Neznanje može nekome biti opravdanje. Poluznanje, kojim smo pola istine i hrpu svojih proizvoljnih tumačenja trpali pod kapu islama, pokosilo je mnoge međuljudske odnose. Nismo imali kriterij, nismo razumjeli suštinske poruke islama, na kojima se trebalo temeljiti i na osnovu kojega se trebalo razvijati svako daljnje shvatanje i tumačenje svakodnevnih pitanja koja smo htjeli uokviriti islamom. Formu smo svarili, pa i nametnuli. Suštinu smo zaobišli, osim u rijetkim situacijama.
Onda su nam se daije počele međusobno nadmetati oko toga, ko je kada rekao da se pije isključivo sjedeći, a ko je kada rekao da se može i stojeći. Počeli su jedni druge demantirati, što je u našem poluznanju na minimumu značilo konkurenciju. Nismo znali da je raznolikost mišljenja u islamu utemeljena praksa, sve dok svaka strana ima argumente. I da svaka strana zaslužuje da bude uvažavana, a po razumijevanju jednih ili drugih argumenata i prihvaćena, ili zaobiđena do sljedeće argumentacije. Tako se, umjesto respekta svakome ko ima argument iz Kur'ana i Sunneta, počelo taborovati i suprotstavljati se drugima i drugačijima. Još uvijek je sve bilo benigno…
Nakon toga, pojavili su se oni koji nikako nisu slušali nikoga. Njima je bila dovoljna poneka brošura, a bome, pojavio se i internet u našim kućama. Poluinformacije polugovora, polustavova, pretpostavili smo cjelovitim i kontekstualnim govorima i poukama. „Nismo imali vremena“ da saslušamo i tekst i kontekst, jer neko je morao i poluprenositi poluslušane poludersove.
Tako su se ustoličili neki ljudi koji su slijepo bili pristrasni takvom polu-svijetu. Oni su vrbovali, a ne pozivali, neke nove generacije  koje su htjele instant-uzlet, let, i slijetanje, a svaku rupu u znanju i razumijevanju su nadomještali euforičnim parolama koje su uzvikivali, kao po diktatu naučenim frazama koje su im značile utemeljen stav, gotovo identičnim govorom o krupnim stvarima u islamu na vrlo prizeman i traljav način. Ove su kao „uspješne“ prepoznali i neki prijašnji, i neki potonji pripadnici „buđenja“, i odlučili uspavati svijest. Sve koji bi ih pokušali upozoriti na izvitoperenost od istine i pravde, jednostavno su ušutkivali prijetnjama u kojima su okarakterizirani kao „slabi vjernici“, „novotari“, „kukavice“, „tagutoljupci“… I, što je najgore, prozivali su ih kao one koji napadaju vjeru! Naime, vjeru su pripisali sebi, a ne sebe vjeri, osim deklarativno. Zato je kritika njihovih grešaka bila proglašena za kritiku vjere.
Izgledom smo bili i dalje isti. Razmišljanjem, suštinom, pristupom, stavovima – dva svijeta različita. Štoviše, suprotstavljena. Našu ulemu su proglasili „nesahih“, kao i bilo kojeg alima koji bi im izašao iz ćeifa. Lahko je tijelu bez glave biti gazda.
Onda su na red došli ljudi iz mase, koji su zbog življenja vjere, automatski shvaćeni kao tumači vjere. Izgubila su se mjerila i kriteriji. Sada je već svako mogao tamburati kako je htio, a zbog prostranosti internetskih dvorišta, i igrati se s kim je htio.
Tada stupa na dnevni red moje shvaćanje da je za da'wu iekako potreban sabur. Naime, više nisu bili „problem“ ljudi koji ne znaju. Njih niko nije „bendao“ ni pod slučajno. Sada je belaj sa ljudima koji poluznaju polunešto, opet, ali smo svi sigurni da znamo, aman, dovoljno.
Eto, danas živimo vrijeme u kojemu zbog vjernika ne smiješ reći da propis znači da je nešto propisano. Zamislite liječnika koji kaže da se određena terapija može „i ovako, i onako“ uzimati, i da je to jednako ljekovito?
Danas se počelo od strane vjernika svako savjetovanje tumačiti kao napadanje. Svako uviđanje grešaka pri NAMA (ne nekim „njima“), danas se tumači kao nerazumijevanje drugih i drugačijih. Zbog prisvajanja islamskih termina i vezanje za određene zabludjele skupine, danas ne smiješ spomenuti neke vrlo važne stavke. Na primjer, spomeneš li tewhid, što je osnova u našoj vjeri iz koje sve polazi, automatski te s oprezom mjere jesi li takozvani „muwehid“, što je danas sinonim za tekfir-ideologičare. A šta ćemo bez tewhida? Udaljavanjem od njega se vraćamo u smrt za života, u kojoj smo bili prije posljeratnog jutra. Ako upozoriš – napao si. Ako savjetuješ – pametuješ. Ako razmišljaš – siješ smutnju. Ako nastojiš odvojiti žito od kukolja, čisto zato da i sam ne bi jeo mekinje umjesto hljeba – misliš da si bolji i pametniji od drugih muslimana. Ako kažeš da put za Džennet ima svoju jasnu stazu – istjeruješ ljude iz Dina, i ti „određuješ ko će u Džennet“. Ako kažeš da je abdest-abdest samo ako je tačno onakav kakav je praktikovao Poslanik alejhisselam, a u suprotnom je najobičnije kvašenje – uzimaš sebi za pravo da zaviruješ u tuđe nijjete…
Danas smo svi daije (pozivači). Jedni pozivaju u vjeru. Svojom dosljednošću i znanjem. Drugi pozivaju u ostavljanje islama putem „islama“ koji neko sebi nagađa po ćeifu. Treći pozivaju u taborovanje, bez obzira na snagu argumentacije. Četvrti pozivaju na skrnavljenje vjere svojim skrnavljenjem. Peti pozivaju da se ne razmišlja i ne odvaguje, jer je to „napad na čast daija“. Šesti pozivaju na navijanje iz ćoška, pa ko pobijedi – uz njega su. Sedmi čekaju da umru, pa da se „dokaže da su bili u pravu što nisu mijenjali nasljeđe predaka“, dok „strpljivo podnose uvrede ‘vehabija’, koji se usuđuju reći da preci nisu imali dovoljno informacija“… Osmi pozivaju na stranputice, tvrdeći da „oni samo kažu“… Deveti vele da moRe bilo kako, samo nek’ je islamski?!? Deseti vele, možda nije sve izgubljeno, samo čekaju da dođe Mehdi…

Molim Allaha da pomogne i sačuva istinske vjernike, iskrene i učene daije na Allahovom putu, našu ulemu i predvodnike, našu zajednicu muslimana u kojoj su najmanje slični oni koji likom nalikuju jedni na druge, a najsličniji su oni koji srcem žude za istinom, nepatvorenom, nepomućenom, ma od koga nam došla. Allahumme amin! Molim Allaha da nam ukaže da ne znamo sve što ne znamo, i da nam na srca spusti želju da saznamo. Molim Allaha da nam podari sposobnost razlikovanja individualnih stavova i tumačenja od vjerski utemeljenih principa i propisa. Molim Allaha da nas ne ostavi na milost i nemilost nama samima, jer mi smo sami sebe napustili, napuštajući Istinu i njene pobornike.
Bojim se da se danas ajeti o onima koji žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo ponajviše odnose na vjernike, a da oni to ni ne primjećuju u svom slijepom slijeđenju vlastitih slabosti, i onih kod kojih su takve slabosti legalizirane kao „može kako god“. Ostali ljudi su nas pustili na miru, mi smo njima svi isti, i klanjači, i poluklanjači. Njima smo svi „idiš“. A mi smo to dopustili svojom šutnjom kad treba reći, i svojim govorom kad treba šutjeti. Šejtan nije odjučerašnji pratilac insana. I nije dosadašnji. Njemu nije mrsko čekati na one koji će mu se, prije ili poslije, odazvati. A zadovoljan je s malo, jer … zlo se koti. I pri tome se gizda.

 

Ammara Šabić-Langić

 

“Ne ponižavajte sami sebe! …”

 

 


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *