Monthly Archives: August 2016

Ako se pitaš gdje si nestala

nasmiješi se

Žensko biiće  u najboljim godinama sjedi u čekaonici ispred ordinacije. Voljela bi pobjeći, ali nema kud… Mislim, može otići. Još uvijek. Ali, šta da radi sa istinom? Mora li baš uvijek ići uz nju? Sad se pita, je li oduvijek samo to i bila – transportno sredstvo svoje istine…

Kaže joj doktorica da joj je žao. NIJE joj žao! Ona ne zna šta znači “žao” u njenom slučaju! Čega joj je žao? Svih haljina koje još nije obukla? Svakog filma koji nije pogledala? Svake odložene šetnje sa voljenim ljudima, ili svake igre sa djecom koja čekaju da dođu na red? ČEGA?  Ne zna ona sa koliko još treptaja bi oko zagrlilo zemlju i nebo. Ne zna. Ne može znati. Kao što ni sama nije znala do ovog trena mučnog suočenja. Kaže, žao joj je, ali ima još otprilike mjesec dana života. Tako to obično biva kod ovakvih dijagnoza. Može biti manje. Možda se desi i koji dan više. Ali, to je to.

Šta sad da radi? Gdje da ode? Koju golemu sekiraciju da prvu išamara što joj je ukrala život? Ccccc… sekiracija. Kako glupo! Koji veliki problem prvi da zagrli od zahvalnosti što ju je prizvao svijesti da je živa, i da ni problem ne bi bio to što jeste da ne postoji mogućnost da ona odživi njegovo rješenje? Koje dijete da prvo zagrli? Čije oko da prvo poljubi u znak izvinjenja zbog izazvanih suza? Kojoj starici da se prvo nasmiješi? Kojom ulicom da prošeta i oda joj počast zbog strpljenja na  zanemarenoj vrijednosti šetnje sa voljenima? Koji list sa grane da privije na grudi  od sreće nakon svjedočenja njegovom rađanju i smrti do sljedećeg proljeća? Eh, sljedeće proljeće… Da je barem znala da je prošlo bilo njeno zadnje… Nema vremena da promatra ptice. A voljela bi. Toliko je poruka koje su joj slale svojim letom u neovisnost o stvorenjima. Zašto ih tako nije ranije  vidjela pogledom grozničavo ukočenim nad datumom probijenog termina isplate plaća i penzija? Čekaj… zbog čega se ono sinoć iznervirala? Aha! Zaboljelo je što neko misli da ona misli da ne misli ozbiljno ono što je rekla da misli! I to je promijenilo putanju zvijezda… O, Bože! Čekaj, sad će… ali… nema vremena. Sve bi uradila drugačije da nije brinula o budućnosti, već uljepšavala sadašnjost. Eh,  da je znala da budućnosti nema…

Traži savjet. Šta da radi?

Šta bi joj ti rekla da radi? E, baš to ti sad uradi! Odmah!  Jer, ti si žena u najboljim godinama. Najbolje su godine – tvoje godine. I neka te ne brine sve što bi joj rekla da ju ne brine. I neka te ne boli sve što bi joj rekla da nije bitno. Da, i ti si ona. Mjesec, dan, dvije godine, pet… Pedeset. Kad god. Doživjet ćeš ovaj trenutak osvještenja. Uvijek je iznenada. I uvijek je “nema vremena”. Uvijek je – nemaš više osim ovog trena koji na ispruženom dlanu nosiš kao pero kroz oluje i misliš da ga neće otpuhati. Stegni šaku! Tvoje pero je tvoje pero, i nije bitno vidi li ga više iko kao vrijedno. Ti tuđu dušu ne možeš odjenuti svojiom kožom, pa da osjeti vjetar i sunčeve zrake baš onako kako ih ti osjećaš. A i da možeš, šta imaš od toga? ŠTA TE BRIGA, ženo u najboljim godinama?!

Šta god i ko god ti krade energiju i svijest o bitnom – otkači ga. Nisi rođena kao lokomotiva koja nema svrhu bez vagona!

Zamisli koliki je Svemir. U tom  ogromnom Svemiru sve maleno je neprimjetno. A opet, Allah je stvorio i crva i leptira. I nijedno biiće nije bez ogromnog značaja. Svakom  stvorenju koje vapi za pažnjom, Stvoritelj je samim stvaranjem poklonio  pažnju. Ima li većeg dokaza vrijednosti? Nikoga ne obezvrjeđuj. U to spadaš i ti. Nisi ni precijenjena, da se razumijemo. Samo Gospodar je Jedan i Jedinstven. Ali, ako si podcijenjena, ne krivi druge. Gospodar te nije stavio na “sniženje”.  Sama si sebi to odlučila učiniti. Ukoliko su ljudi oholi i  bezobrazni, nisu dušmani tebi, nego sebi. Niko insana ne može poniziti, osim on sam. Poniženje je da obezvrijediš vrijedno, i da precijeniš prolazno.

Idi sad zagrli djecu! Zagrli majku. Smij se sa prijateljicama. Pripremi neku radost voljenom. I neka te ne brine to što te neko ne voli. Brini za onoga ko te voli. A baš uvijek upravo te – važne duše, i ono što je važno,  zaboravimo u trčanju za onim što bježi.

Ona bi tebi rekla da nema  te  budućnosti zbog koje nam sadašnjost zaslužuje  umrijeti   u mukama. Rekla bi ti da je život samo ono što je rahatluk, a on nikad nije izvan nas. Ne može preživjeti nigdje, osim u vlastitim prsima. Sjeti je se kad sljedeći put pomisliš tuđi i svoj rahatluk staviti na čekanje zbog “jako važnih” poslova.

Ammara

 

Ako se pitaš jesi li glupa…

ljuljaćka

Ponekad te ljudi ostave u neizvjesnosti. Nije ti jasno vole li te ili ne. Ne znaš da li te poštuju, jer ponekad pokažu da je dobro što si “tu”, a ponekad se osjećaš krivom što se ne makneš i time olakšaš zrak koji dišu. Ne moraju ništa reći, dovoljan je pogled kojim govore da… ne gledaju tebe. Možda u tvom smjeru, ali kroz tebe.

Ponekad te prijateljica smatra dostojnom povjerenja dok ti uručuje maramicu kojom joj možeš obrisati suze. Ipak, radost ne dijeli sa tobom, jer “misli da će te povrijediti”. Otkud toliko nesuglasje u stavu prema tvom iskrenom suosjećanju? Je li to ona misli da te njena sreća povrjeđuje? Zašto onda vjeruje da te njena tuga rastužuje?

Možda nešto s tobom nije u redu? Možda ti ne razumiješ? Možda preuveličavaš? Možda si krivo shvatila? Možda si teška osoba, a to ne shvataš? Hvala im što te trpe… Neko bi te davno “otres'o” na njihovom mjestu. On te voli, iako si naporna. One te vole, iako si dosadna. Čekaj malo… Ma šta teška, dosadna, naporna, ko ih moli da ti od sadake pružaju priliku da im budeš na usluzi? Ipak, nisi ti blesava, jasno ti je da te poludoživljavaju, i pri tome tebi tovare osjećaj krivice zbog svog nekarakternog poluodnosa. Mislim, nije im farz da te obmanjuju, pa je l’ tako? Mislim, mogu ti jednostavno reći da si im “plan B”. Mogu, ali ne poštuju te dovoljno da ti ne vrijeđaju pamet. Ne poštuju ni sebe, jer time vrijeđaju svoj obraz, a to je još gore. Zašto se onda ti – ipak – osjećaš na neki način krivom? Zašto si u nedoumici, iako ti je sve jasno?

Srce ti se svađa sa mozgom. Duša ti “ne govori” sa tijelom. Rasula si se, a izgledaš kao da si cijela. Jesi li? Mislim, cijela? ŠTA TI JE?

Kad sljedeći put dođeš u stanje da ne znaš jesi li pametna ili glupa, dobra ili ljigava,  jadna ili puna razumijevanja… znaj da si samo neodgovorna prema sebi. A neka “samo” su golema! Života koštaju. Neizvjesnost u izvjesnim situacijama nije sabur, nego trpnja. Trpnja rađa bolesti srca, duše, i tijela. Nije nimalo konstruktivna. Sabur je svjestan duhovni čin, a trpnja je samonametnuti teret samoobmane. Ne obmanjuju te drugi, već ti sama sebe. Zato  jer srcem vidiš, a  NEĆEŠ da uvidiš: čim neko važe između tebe i nekoga, ili  tebe i nečega, i neodlučan je pri tome… Čim te tretira kao rezervnu gumu (točak), već je izabrao/la. Izaberi i ti. Da ne budeš u gepeku.

p.s., glupi ljudi se ne pitaju jesu li glupi.

Ammara

I da bježiš, stigla bi te

Hasan el-Basri

Toliko priča o neupitmosti nafake je već ispričano, i ne treba čuditi što ljudi ljudima ipak ne vjeruju; niti vjeruju svojim iskustvima, osvjedočenju očima, ni vlastitom opstajanju (i zrak je nafaka), ako znamo da ljudi ne vjeruju ni Gospodaru nafake, kada kaže da je ona osigurana za svako živo biiće, i da je nemoguće izbjeći ju čak ni kada bismo to htjeli. Nemoguće joj je pobjeći, i nemoguće je da ona pobjegne.

Koliko je samo robova Milostivog, koji su se dobrovoljno predali u ropstvo nemilosnim ljudima samo zbog straha za nafakom… Najmanji vid ropstva čovjeka drugom čovjeku je fizičko zarobljavanje. A kad ti dusu zarobi, kad mu srce predaš, vec te nema, iako misliš da postojiš. Nemoj se predati onima koji ni svoje duše i srca nisu stvorili, niti im mogu produžiti vijek trajanja!

Dvije priče… samo ove dvije ću ispričati, iako sam svjedok mnogih sličnih. Tako mi Gospodara u Čijim je Rukama moja duša, ovo je istina!

priča 1.

Dječak je završio osnovno obrazovanje, i poželio da upiše jednu vrlo kvalitetnu  školu internatskog tipa. Skup je to “sport”, iako nijedan nije besplatan… Majka ga je bodrila unatoč protivljenju okoline, jer… nisu imali novac za to. Rekla mu je:
“Sine, Allah u Kur'anu kaže da ćemo htjeti samo ono što Allah bude htio. Zna On Uzvišeni kakve su nam duše. Zna on boju naših srca. Sigurna sam, ali SIGURNA, nije ti dao da želiš to što želiš, a da ti nije pripremio “cipele za to putovanje”. Sabur, bit će…”
Prošlo je svega mjesec dana otkako se upisao, i nafaka mu je došla pred vrata. Iako žive u malom mjestu, njihovu kuću nije lahko naći. Ali, nafaka je našla. Ne treba njoj GPS. Zvono na vratima, osmijeh brata muslimana i njegove hanume, i donacija za nekog učenika u koverti. Nisu znali za situaciju ove porodice. Nisu mogli ni načuti, jer ne žive ni u bližoj državi, a kamoli bližoj mahali ili gradu. Ova porodica nije o tome pričala, nije o tome pisala po fejsbuku i portalima.
“…onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti,imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima.” Ovako Kur'an časni opisuje takve ljude. A ovako one koje je On Uzvišeni počastio da budu među ljudima sebeb Njegove raspodjele: „Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i molitvu obvaljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu da se nadaju nagradi koja neće nestati, da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da, jer On mnogo prašta i blagodaran je.” (Prijevod značenja Fatir, 29-30)

Ko se u Allaha uzda, ne treba mu garant (jamac, jemac, ili žirant, nema kako ne zovu te paćenike).
Taj se već zaposlio u prestižnoj firmi, koja sigurno nikada neće zloupotrebiti položaj, izigrati prava uposlenika, i… sigurno, sigurno nikad neće propasti! Zato, bez garanta i nekog pokrića, udovoljava se svim potraživanjima onih koji svoju vjeru, nadu, i potpuno povjerenje polože u Vrhovnu Vlast.

Priča 2.

Jučer sam bila u posjeti  porodici troje jetima. Naime, postoje ljudi koji se organizirano brinu o njima, danas i ovdje, vjerovali ili ne 🙂 Jer, Allah je Skrbnik jetima, On ih neće prepustiti same sebi, i posebnom čašću časti ljude koje usmjeri na brigu o njima. Tako je sa ovim insanima koji su me poslali da ih obiđem, Allah ih nagradio. Blago njima!
Uglavnom…
Jedna djevojčica će sad krenuti u školu. Ima starijeg  brata i sestru. Svi su rođeni u tri i po’ godine. Pitala sam je šta bi željela, a ona je rekla da ne zna. Niko od njih troje nije znao. Znate, nekoj djeci su i želje nedostižne u svoj sili tako neprirodne dječije svijesti da je džaba… Ali, Allah zna i čuje šapat srca. Rekla mi je da je sretna što će ići u školu. Bože, Jedini, Svemoćni… kako će ona odatle u školu?!?
Naime…
Kuća (dvije prostorije) se nalazi usred ničega. Allah mi je Svjedok, da nije dedo ovih jetima išao ispred auta, odustala bih čim sam vidjela put. Šuma. Nema tamo ništa. Put zarastao u travu i korov. Strava. Kao da čujem da međed pjeva iza ćoška. Iii – kuća. Čovječe! Tu neko živi! Troje male djece. Mali školarci.
Kad sam se vratila kući, gledala sam svoju dobro uhranjenu omladinu kao da su krivi za nešto. A nisu. Nekom nešto, nekom nešto…
Nije prošlo 24 sahata od posjete, zovu nadležni da pitaju znam li neku malu jetimku da će sad krenuti u školu. Darovala neka donatorka stipendiju za godinu dana, baš za takav slučaj…
Znam samo nju. Malu šumsku srnu. Oči koje ne žele, kao da znaju da su baš one u insana nezasite. Ali blistaju kad se obraduju. Hmm… Znam je od sinoć, kad joj je iz ruke dobrotvorke, Allahovom Voljom, davanjem i određenjem, provrila nafaka. Sutra ću joj odnijeti inšallah to što je njeno već odavno… otkad je u utrobi svoje majke još bila samo fleka na monitoru ultrazvuka, a melek donio dušu iz ezela namijenjenu baš tome što će postati tijelo stvaranjem Stvoritelja. Bilo je njeno prije nje. I s tim baš niko ništa nema. Blago onima koje je Allah počastio da dijele od onoga što im je On dao, kako bi se ispunilo ono što je On već raspodijelio.

 

„A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!“ (prijevod značenja,Ez-Zarijat, 22-23) Sumnjaš li u riječ koju izgovaraš dok je izgovaraš? A sumnjaš li u nafaku koju konzumiraš dok je konzumiraš? I zrak, i treptaj oka, i san, i ljubav, i hrana, i voda, i osjećaj, i ono što čuješ pa ti koristi, i ono što ti se nađe “na putu” makar to bili korisni ljudi, i znanje koje tražiš, i ono za čim potajno  žudiš pa to nađeš “slučajno” kad se najmanje nadaš. Sve je to nafaka. Sumnjaš li?

Rekao je Hasan el-Basri, rahimehullah: “Ne traži od ljudi! Neće ti se umanjiti, a ostat ćeš čovjek.”

Ammara