Žensko biiće  u najboljim godinama sjedi u čekaonici ispred ordinacije. Voljela bi pobjeći, ali nema kud… Mislim, može otići. Još uvijek. Ali, šta da radi sa istinom? Mora li baš uvijek ići uz nju? Sad se pita, je li oduvijek samo to i bila – transportno sredstvo svoje istine… Kaže joj doktorica da joj je…

Ponekad te ljudi ostave u neizvjesnosti. Nije ti jasno vole li te ili ne. Ne znaš da li te poštuju, jer ponekad pokažu da je dobro što si “tu”, a ponekad se osjećaš krivom što se ne makneš i time olakšaš zrak koji dišu. Ne moraju ništa reći, dovoljan je pogled kojim govore da… ne…

Toliko priča o neupitmosti nafake je već ispričano, i ne treba čuditi što ljudi ljudima ipak ne vjeruju; niti vjeruju svojim iskustvima, osvjedočenju očima, ni vlastitom opstajanju (i zrak je nafaka), ako znamo da ljudi ne vjeruju ni Gospodaru nafake, kada kaže da je ona osigurana za svako živo biiće, i da je nemoguće izbjeći…