Monthly Archives: Decembar 2015

Tražimo ono od čega bježimo

ruke magla

 

Ljudi žele biti voljeni, jer im to što ih neko voli znači potvrdu vrijednosti. Nerijetko se žene sa kompleksima niže vrijednosti pitaju šta nije u redu sa “njim”, kad baš nju, “takvu”, voli i želi. Zato pristaju na ponudu bez kriterija za prihvatanje. “Bolje išta, nego ništa”, ili kod vjernica, “da sačuva vjeru i moral”. Ili, i kod jednih, i kod drugih, hvatanje magle nastale isparavanjem filmskih sapunica.

Nekada se vrijednost žene mjerila prema onome šta i koliko je spremna da doprinese kvaliteti života; od ugleda, materijalnih dobara, fizičke spretnosti i snage… Danas se mjeri “reckama”. Koliko njih je zabalilo za njom.  I cuke bale, ali to je danas tako proeuropsko i procivilizacijsko  baljenje, na koje se ne smijemo ljutiti. I samo zato je “pozitivno” i kod ljudi.  Ekvivalencija između hajvana i insana danas je poželjna. Biva, “prirodna”. Otišli smo i korak dalje, pa se suosjećanju učimo kroz zazivanje suosjećanja prema životinjama. Nije loše saosjećati s njima, jer onaj ko nema milosti prema stvorenjima, neće mu se ukazati milost. Problem je što se pre-potencira to saživljavanje sa nesvojom vrstom, dok se sa vlastitom odbija kao nepotrebna slabost… NemREmo spasit svet, ne?

Najprije ulažemo  u “ljubav” ulažući “na sebe” ne bi li našli “njega” ili “nju”. Pri tome nemamo vremena da ulažemo u sebe, zato što… ko smo mi? Vanjski obris trenda u društvu, i kod sretnih silueta ličnosti koja nije oblikovana nametnutim “normama”.

Ako ne nađemo to što tražimo, aman, tužni li smo i patetika nam je  nerazdvojna prijateljica.

Ako nađemo, odmah počne briga oko toga, kako zadržati. Duša zna da je sve osim Allaha prolazno. I onoga što se za Njega veže, i zbog Njega se pihvati ili ostavi.

Ima jedan jedini preduslov za ljubav koja ljude nikad ne bi izdala. Nikad!  “Reci (Muhammede)! Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti, i grijehe vam oprostiti…”  (Ali Imran, 31.)

Preduslov da bismo dobili ljubav je da volimo. Da volimo Gospodara ljubavi. I ona je stvorenje. Lahko je reći da Ga volimo. Stepen našeg voljenja se ogleda kroz stepen sljeđenja Poslanika alejhisselam. Kad pokažemo tu ljubav, kroz to sljeđenje, nikako nas ne može promašiti to da budemo voljeni. Od svih vrijednih ljubavi. I zaštićeni od ljubavi onih koji nisu sposobni da vole ljubavlju koja ne boli. Ljubav s Imenom Allaha NIKAD ne boli! A ako kažemo da volimo s Njegovim Imenom, pa opet zaboli, onda nismo tu ljubav dobro razumjeli. Imamo još neku lekciju koju moramo naučiti. S Njegovim se Imenom voli onako kako On voli da volimo.

“One koji su vjerovali i dobra djela činili, Svemilosni će sigurno voljenim učiniti.” (Merjem, 96.)

Kad volimo ljude, umiljavamo im se. Tražimo način. Nije nam teško da se žrtvujemo. Recimo, majke za djecu. Kad je ljubav prema Gospodaru u pitanju, ona ista koju kažemo da ju osjećamo, teško nam je da žrtvujemo čak i ono što je svakako Njegovo. Na primjer, “naše” vrijeme. Ili imetak koji nam je On dao. Ili san koji nam On spušta.  Ili “ljubav” koju On ne voli, jer zavarava Njegove robove. Ma prema čemu, ili prema kome bila usmjerena. Očekujemo ljubav zauzvrat. To je trgovina. Ljubav je kad poštuješ tuđe osjećaje. Pa i kad te ne voli ona/j za čijom ljubavi žudiš. Zato što poštuješ raspodjelu ljubavi od Gospodara ljubavi. To je vrhunac spoznaje. Zadovoljstvo je osjećaj  Džennetlija. Za-do-volj-stvo! Trebalo bi ono biti cilj i ovosvjetskih putnika ka Džennetu. Onih koji znaju da je samo jedan Pravi put do njega.  Ima zaljubljenika koji su sve, samo ne zadovoljni. To nije ljubav, nego patnja. Do takve “ljubavi” se dolazi putem suprotnim od Pravog puta do mjesta gdje je sve suprotno zadovoljstvu potpuna nepoznanica. Nema Dženneta na Dunjaluku, osim u prsima onih koji mu teže na Ahiretu.

Kad uhvatimo sebe, možda ćemo i druge. Kad zavolimo sebe zbog poštovanja Allahove upute kojom nas je počastio, i zahvalnošću uzvratimo činjenjem dobra, naći ćemo sve što tražimo. Sve! A ne trebamo ni maknuti od sebe.

 

Ammara

Biraj dok možeš!

čuvaj se

 

Zanimljivo je to da svi govorimo da vjerujemo u Džennet, i da svi želimo neprolazna uživanja kao stanovnici Dženneta. Istovremeno, malo je ljudi koji su spremni da se oplemene osobinama Džennetlija još na Dunjaluku. To samo pokazuje koliko smo navikli očekivati plodove bez truda.

Na primjer, jedna od osobina Džennetlija je ta, da se ne ljute na one koji su uskraćeni za te osobine. Prije osjećaju tugu zbog njih. I da!  Spremni su da ono malo dobra stave ispred gomile zla. Zato će, kada već uđu u Džennet, pa  se sjete nekog druga sa Dunjaluka, upitati za njega, jer ga neće vidjeti u Džennetu. Oni će  istaknuti njegov namaz kojemu su nekad svjedočili. Neko dobro djelo koje je nekad uradio. Reći će da njihov užitak u Džennetu nije potpun, ukoliko im se ne pridruži još i taj drug. A znamo da za Džennetlije nema nepotpunog užitka. Zato će im Gospodar upotpuniti ono što im nedostaje 🙂

Uporedimo to sa našim nastojanjem na Dunjaluku da požurimo napomenuti da određena osoba, uz dobro koje pokazuje, “i nije baš takva kako se čini onima koji ju ne poznaju dobro.”

U Tefsiru sure El'A'raf prikazano je stanje onih koji će stajati na bedemima. Na pregradi između Dženneta i Džehennema. Neće ući u Džennet, jer imaju grijehe koji su prepreka tome. Neće ući u Džehennem, jer imaju djela koja su prepreka tome. Tražit će šefaat od nekih poslanika, alejhimusselam (navodi se Ibrahim alejhisselam, te Isa alejhisselam), koji će biti “zabavljeni sobom”. Onda će između svih izaći Muhammed alejhisselam, staviti ruku na prsa, i reći: “Ja ću!” Uzvišeni će primiti njegov šefaat, i otvorit će im se vrata Dženneta. Nazvat će im se selam, dok još ne uđu u njega. “A jedva će čekati”. Dat će im se radostan nagovještaj, smirujuća poruka u neizvjesnosti. Oni će se u Džennetu raspoznavati po bijelom biljegu koji će ostati na njihovim prsima, čak i nakon što prođu kroz “vodu života”. Zvat će ih “džennetski siromasi” 🙂 Ipak, Poslanik alejhisselam, odabrao je da dadne prednost njihovom dobru nad lošim. I to je njegov Sunnet!

E, haj’ sad nemoj osaburit! “U Džennet će ući svi, osim onih koji to odbiju.” Hadis. Dunjalučko ponašanje je prihvatanje, ili odbijanje pozivnice za Džennet. Onaj, u koji kažemo da vjerujemo.

POGLEDAJTE VIDEO