Kao roditelji muslimani, često nailazimo na taj blesavi “problem” sa rođendanima. Nije od islama i islamske tradicije da se takvo što obilježava. “Slavljenje” se, tim povodom, upućuje… kome? Slavimo što smo živi? Tome služi, kod muslimana, zahvalnost Allahu. Tako se “slavi” život. Zahvalnost nije sadržana u riječima, nego u postupanju prema “El-hamdu li-llah”. Veselimo li se to rođenju kojim smo kvalificirani za smrt? Jer to jeste to. Ono između rođenja i smrti postaje potpuno drugačije pojmljivo, ukoliko smo svjesni ove činjenice. Zato kažu, kada se neko pati umirući od teške bolesti, recimo, da mu je došla “lijepa smrt”. A ako je život koji pojedinac živi lijep, on sviješću o tome da je sve dunjalučko trajno koliko i sam Dunjaluk za svakog pojedinačno, balansira tu svoju sreću i radost, i ne dozvoljava da ga zanese i “ponese” dalje od optimalnog poimanja i postupanja. Za svakog od nas, Dunjaluk i sve dunjalučko traje do smrti.

Datumi služe za omeđavanje vremena prema našim dimenzijama. Ta dimenzija je vrlo relativna, baš kao i prostor. Bolesnom i zdravom dan ne traje jednako dugo, kao ni mladom i starom. Imamo 24 sata da omeđimo ono što smatramo “realnim” trajanjem.

Vratimo se rođendanu. Pomodni li smo, aman! Ali, neka djeca su rođena i odrasla u Europi ili Americi.  Tamo je to bitno. Druga kultura, drugi svjetonazor. Rekla bih, “životonazor”. Sad ta djeca vide da njihovi vršnjaci imaju jedan dan u godini, kada su najbitniji, imaju privilegiju da se rahat kofrče, dobijaju poklone, imaju torte i svijeće… I oni požele doživjeti to i tako. To nam je prvi znak putem kojega  možemo vidjeti kuda nam se djeca usmjeravaju. Naravno da žele biti kao drugi vršnjaci. To je svojstveno djeci i omladini svugdje u svijetu. A mi, kao roditelji, NIŠTA nismo poduzeli da im organiziramo sadržaje za kvalitetan društveni život u kojemu se poštuju ograde Allahovih zabrana. Nemaju ništa takvo… Ima li? Na primjer, u Sarajevu jednom ili dva puta godišnje održavaju se svojevrsni kampovi za djevojke u trajanju od nekoliko dana. Jaaaako lijepo organizirani, i kvalitetno se realiziraju već nekoliko godina zaredom u organizaciji Škole Kur'ana “Bistri izvor”, ili Edukativnog centra za žene i djevojke “Tesnim”. Aferim, drage radnice na putu dobra, blago vama zbog ovakvih djela! Edukativni seminari, kreativne radionice, poučna predavanja, psihološke tribine, izleti u prirodu sa osmišljenim programom, uključivanje u humanitarne volonterske akcije… Prelijepo! Ali, jednom ili dva puta godišnje. Znate li koliko je vremena između dva takva susreta ako gledate tinejdžerskim očima? Čitava “vječnost”…

Za dječake i momke nema takvih sadržaja. Toliko o tome ko više radi na implementaciji teorije u životnu praksu po pitanju omladine i alternativa svakom zlu koje im se nudi na svakom koraku. Žene su definitivni šampioni. Pardon, šampionke.

Moramo se vježbati da zaboravimo na ponuđene gluposti koje nam nanose neki zapadni vjetrovi. Tek kad istreniramo sebe, moći ćemo i djecu učiti ispravnim navikama. Ispravno je da je dijete svaki dan svog djetinjstva najvažnije, da je prema islamskom učenju i tradiciji osoba za sebe, vrijedna poštovanja i ulaganja vremena i sredstava. Poklone bi trebali dobiti svaki put kad nauče novu suru, trebali bi im napraviti kolač, dozvoliti da pozovu prijatelje, da im serviramo neki ukusan obrok koji nije ni skup ni zahmetli, ali je njima drag samim tim što je neko za njih izdvojio vrijeme. To se zove pažnja, koja mladima doslovno znači – “zaslužujem da postojim”. Trebali bi dobiti poklone, trebali bismo im organizirati izlet sa prijateljima, odvesti ih u prirodu, pustiti im na volju da se igraju, nekoliko dana prije ih okupiti da osmisle program kakav bi htjeli imati… da ONI budu bitni. Trebali bi ih slušati, a ne preslušavati. Trebali bi ih čuti, a ne prečuti. Svaki dan. Svaki čas. Trebali bismo ih voljeti dovoljno da ih naučimo da u životu postoji “ne”. Da im ukažemo na to da nekim stvarima zaista nisu vični, ali da zato imaju neke druge talente koje smo kod njih prepoznali. Trebamo ih usmjeravati, a to iziskuje ljubav. Nedavno mi priča jedna prijateljica kako je vidjela u jednom džematu da su majke nakon predavanja po svom izboru sjele piti kahvu i jesti kolače, uz neizbježno opuštanje kroz razgovor. Djeci su “uvalile” mobitele, tablete, ajfone, i tako to u ruke, “da se djeca zabave”. Kada ih je upitala zašto to rade, čemu to vodi, rekle su: “Da ne smetaju.” Aferim! Misle li da djeca ne osjećaju da smetaju, umjesto što su najvažniji resurs ummeta?  Ipak, na drugoj strani sam čula pozitivan primjer. Kaže mi druga prijateljica da je vidjela u jednom Islamskom centru usred Europe kako uvijek imaju posebno određenu odgajateljicu, koja osmisli igre za manju djecu, i neki program za stariju dob. Tako su i mame “na odmoru”, jer im zaista treba. A i djeca su kvalitetno zbrinuta i upošljena. Kaže ta moja prijateljica: “Često sam svjedočila čudnim situacijama; dovedu djecu na predavanja, i onda ona  “skaču svima po glavi”. Jašta će, djeca su! Neko odvojio dragocjeno vrijeme i jedva uspije doći da čuje nešto korisno, da pita šta je potrebno, a djeca ne daju mira. Normalno da neće dati, to su djeca, nisu penzioneri! Starijim ljudima je dovoljno da sjede i slušaju, da ponešto ispričaju, i tako upotpune svoje vrijeme. A ne djeci, tobe yaa Rabbi!”

Djeca su najvažnija! To su sutrašnji ljudi, i kako reče neko pametan, “žive poruke koje šaljemo u budućnost”. O čemu će svjedočiti naše poruke? U ovakvoj našoj situaciji i realnosti, naravno da ćemo im popuštati u rođendanskim šarenim lažama, jer nečim se mora uveseliti dijete. A i saprati griža savjesti. Da nam Allah oprosti. Vjerujem da ćemo već sutra nastojati postupiti drugačije, jer dok mi ne promijenimo sebe, neće se promijeniti ni stanje koje nas nervira, zbog kojega prigovaramo i na koju adresu kačimo svoja opravdavanja vlastitog nemara. Nemoć je jedno, a nemar je drugo. Mi smo to strpali pod jedno.

“Svako se okreće prema svojoj Kibli, a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati – Allah, zaista, sve može.
I iz svakog mjesta u kome budeš, ti lice svoje Časnom hramu okreni, istina doista od Gospodara tvoga dolazi – Allah motri na no što radite.
I iz svakoga mjesta u koje dođeš, ti lice svoje Svetom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim inadžija između njih – njih se ne bojte, Mene se bojte! – A da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na Pravome putu bili.” (El-Beqare, 148-150.)

Sad će neko reći da ovaj citat nema veze s temom… IMA! Pročitaj ponovo! U namazu, i mimo namaza… okreni se svojoj Kibli, jer ona je putokaz! Ona te podsjeća na tvoje vrijednosti, pa neka se svako okreće svojim vrijednostima!

Tako, pošto je u islamu bitno:

-činiti dobro (“Pa ko uradi koliko trun dobra, vidjet će ga…” – Kur'an, El-Zilzal) ,

-bitno je koristiti društvu („Ko bude dobra djela činio, bio on muško ili žensko, a vjernik je – daćemo mu da proživi dobar (lijep,sretan) život!“, Kur'an, En-Nahl) ,

-bitno je olakšati ljudima (“Allah je na pomoći Svome robu, sve dok je on na pomoći svome bratu u vjeri.” – hadis, Muslim)

-i poslije smrti nam teku djela koja smo uvakufili u trajnu sadaku, to jest, od koje ljudi nakon nas imaju koristi…

Predlažem svim roditeljima da sakupljaju novac za vozački ispit svoga djeteta. Nemojte reći da se nema, jer toliko nemanje ne “slavi rođendane”. One poklončiće i zabave, kad preračunate, ostavite novac sastrane za hajr.  I recite djetetu da vi njemu sakupljate za najbolji poklon, kada bude najviše želio da dobije takvo nešto. Da ne misli da mu ne date od huje ili ćeifa. Vozački ispit…  Čim postane punoljetno, može ga polagati. Dok god koristi i olakšava svoj život, imat ćemo olakšicu i sevap. Posebno ženskom djetetu! Sad imamo i ženske instruktorice gotovo u svakom gradu!  Ona je sutra, inša-Allah, upravo aktivna članica zajednice. Ona će voziti djecu u školu, ići na informacije, u nabavku za domaćinstvo, voziti djecu doktoru na kontrole… Sve će to ona raditi i bit će joj puno lakše Allahovom Voljom. Plus, neće se gurati sa strancima u javnom prijevozu, jer muž ne može ostaviti svoj posao i dužnost da traži opskrbu. Ona je pastirica u kući svoga muža. Zamislite koliko bi olakšali i njoj, a bome i zetu  da mu ne “ronda” s punim pravom  jer jedva na sve stiže, pogotovo sa malom djecom. Muškom djetetu ne moram ni govoriti koliko će mu značiti. Od posla  nadalje. Ako Allah da. I eto, sigurno će biti svjesniji da za njih počinje etapa života u kojoj se u ovom svijetu računaju kao punoljetni. Uostalom, dobra je motivacija za poštošta. Jer, osamnaesti rođendan, kao i svi drugi, nije ništa osim datuma. Lijepim djelima, korisnim aktivnostima, izgradnjom svoje ličnosti… zahvaljujemo Allahu na blagodatima. E, TO je “slavlje”! Sve ostalo su samo svjetlucavi papirići ispod kojih se počesto krije razočarenje (jer se uvijek očekuje mnogo i drugo), i koji su poslije jedne upotrebe dobri samo za potpalu.

p.s./ Rodbina i prijatelji kojima ne možete objasniti da vaša djeca ne “slave” rođendane, i da to nije zato jer je vama mrsko da ih počastite, prihvatili bi da je dijete vanbračno, neuzubillah, da se sa 11 godina šminka, da se muški oblači kao balerina u helanke, i tome slično. Ovakvo nešto pokazuje svakodnevna praksa. Šejtan prilazi sa raznih strana. Često se djevojke ne odlučuju na hidžab iz opreza prema tome “šta će roditelji reći”, dok se istovremeno mnogi nesretni omladinci nikad ne ustručavaju početi pušiti, ili drogirati, zbog straha od toga šta će im roditelji reći! Nije li ovo očita podvala? Ne treba biti grub, ali ni vi njima niste određivali način odgoja. Lijepo, ali dosljedno – ostanite svoji! U svemu. Bismillah. “Ko ostavi nešto radi Allaha, Allah će mu nadoknaditi bolje od onoga što je ostavio” (Ahmed, sahih)

Ammara

Kad nekom odete u goste, u posjetu… Je li vam važno kakav imaju namještaj? Kakve ukrase su poredali po vitrini? Ili vam je važan izraz lica kad vas ugledaju, osmijeh, vedrina? E, tako je i onima koji dolaze vama. Važno je KAKO ih primite, a ne U KAKVO ih primate.

Dakako, čistoća je vrlo bitna, jer: “Čistoća je dio imana.” (hadis, Muslim)

A ja ne znam muslimana, praktikanta vjere, da je prljav. Ne bi takav mogao na namaz, ili u takvom obaviti namaz, a namaz je stub vjere. Ipak, ima muslimana koji ne podređuju svo svoje vrijeme glancanju. Imaju preča posla. Zar da ih to odvrati od uzimanja nagrade za ugošćavanje gosta, posebno musafira? Znamo li da se to veže uz iman?

“Nema se” se prije odnosi na prestiž koji se vidi na soframa, nego na stvarnu mogućnost. Šta fali onome što i sami taj dan jedemo? Ako možete vi, mogu i gosti. “Ali, šta će reći ljudi?” LJUDI neće ništa reći. Onim drugima, nije se rodio ko je ugodio. A Allahu je poznato koliko možemo i hoćemo, koliko nećemo, a koliko zaista ne možemo. Zato što ima istinskih “ne mogu”, nam je i ostavljeno pravo da kažemo “ne mogu”. I niko nema pravo da se ljuti. Pitajmo se šta će reći Allah. Kod njega broj i težina djela imaju različite vrijednosti nego kod nas, jer On zna, a mi ne znamo. Nečija kifla je možda teža na vagi dobrih djela, nego nečije tele s ražnja. On zna.

A da, znala sam sresti i ljude koji su nametljivi, koji nemaju obzira prema domaćinima. Na primjer, ne računaju na to da neko ima obaveze, iako oni sami nemaju. Nije svakome isti teret “za vratom”. Takvi bi se trebali sjetiti jedne izreke, koja je meni baš u mnogome opisala stanje ovakvih pojava: “Haram je ono što je oteto sabljom stida!” Ne bismo smjeli ljude dovoditi u situacije da ih opsjedamo pažnjom i ljubavlju, jer to onda nije pažnja i ljubav. To je svojevrsno nasilje. Benigno, ali – nasilje. Treba se sjetiti  ajeta sure El-Hudžurat, gdje se opisuju oni koji su (najbenignije na svijetu) od želje za druženjem sa Poslanikom alejhisselam, zaboravili da i on ima pravo na odmor i intimu. Na privatnost, ma kako malo ju je imao. Pogledajte kako su opisani: “Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli dok im ti sam iziđeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i samilostan je.”

Znala sam doći u kuću ljudi kojima je to bio istinski dom. Ponekad oskudan namještajem i prostirkama, pa i sa skromnim soframa, ali sam takav njihov dom osjetila kao svoj. Pripadamo tamo gdje nam je lijepo, gdje ne moramo biti usiljeni. Nekad sam došla ljudima kod kojih je stanje kuće bilo takvo da me bilo strah disati da šta ne poremetim. I to sam osjetila kao dom, jer su ukućani bili jako ljubazni i susretljivi. Ali, bilo je i onih u kojima zaista nisam mogla punim plućima disati od nekakvog pritiska nevoljkosti i namrgođenosti… Što je jednom jedna nene rekla: “Neću ti ja, sinko, duvarove izist! A neću ih ni poniit.”

Jedna vrijedna domaćica sa Vlašića, iz porodice koja je tradicionalno usmjerena na stočarstvo kao “zanat”, rekla je jednom prilikom, kada je sjedila sa ženama koje se jako žale da imaju puno posla: “Bom’ se ‘ćeri uvas nikad nema šta dobro pojest’. Haman nemate ni potrebe, jer hrana treba onima koji se troše. Vidim, šporeti vam uglancani. Nema tu dobre čorbe… Rerne blistaju… Nema tu dobrog pečenja… Eto, čiste ste. I ja sam, ali mi nemere zapast da nema poprskanog. Vidi se kad je svježe, a kad je naslagana prljavština. Umene je ovo svježe. Mora insan jist! Osim ako samo ribači, to i nije neki zahmet za koji treba snaga.” Možda se neko od nas ne bi složio. Svaki je posao – posao. I iziskuje snagu i trud. I vrijeme. Ali, kad neko ima rak, onda zna da je gripa – ništa. O tome se radi.

Priča jedna žena, koja je imala mnogo djece (ako djece može biti mnogo):

“Jednom komšinica naiđe pored moje djece dok su radili u avliji. Nešto čupkali, malo kopkali… Veli ona, tako treba, neka se vidi da ima neko živ… Bome, kod nas se vidi! Vazda trava slegnuta od dječijih igara, što moje djece, što od musafira. Vidi se, svugdje neke lopte i igračke. Vidi se, avlijska vrata se razvalila od ulazaka i izlazaka. A bome kod nje sve k'o u muzeju. Nit’ ko dolazi, nit’ ko prolazi. Nema djece, nema unučadi, nema rodbine, nema prijatelja. Ali ima lijepu avliju. Bar nešto.”

O ukusima se, vele, ne raspravlja. Ni o vrijednostima. Svak svoje ima.

Ammara

Znate ono bosansko: “Dođ'te!” “Doćemo, dođ'te vi!” “Doćemo, mi smo zadnji bili, de dođ'te vi sad nama!” “Hoćemo, vala red je, mada ne treba na red čekat’!”

Čujem jednog šup…ljaka… Grk neki, pogleda crnog od zla:
“Ne damo im da ovuda prolaze! Pogotovo da budu ovdje! Oni dišu naš zrak, jedu našu hranu, hodaju našim zemljištem…”

Vid'ćeš jado kad ti zraka ponestane, makar sto boca kisika im'o!

Koja je frka s tim da su sad istočnjački narodi nagrnuli na Zapad? Nego šta će? Mislim, njih su poharali ratovi i katastrofe koje ste im vi, dragi Zapadnjaci, priuštili. Rado su živjeli u svojim zemljama, i bavili se svojim problemima. Nisu vam dolazili na vrata. Ali ste vi otišli njima. Uzurpirali ste im pravo na mirne dane i noći, na vlastite resurse i pravo da biraju način života. Došli ste u njihove zemlje da im držite krvave prodike o tome kako je ono što vi imate i nudite – bolje. I kako je to ono čemu trebaju težiti. Evo sad, bježeći ispod noža kojekakvih alijansi i združenih zločinaca koji svi imaju isti obraz, ma kako se zvali… oni su vam samo uzvratili posjetu. Kako god ste vi došli njima, tako su sad, ali ne kao vi – iz pohlepe i bezdušja, već iz nužde i potrebe – oni došli vama.

Kolonizirali ste sve što ste mogli. Rekli im da je njihova zemlja – vaša, bar koliko iznosi  pravo da o njima i njihovim danima i noćima odlučujete vi, a ne oni. Pa, otkad to, onda, oni na vašem Zapadu ne bi trebali da žive svoj Istok, kad ste vi naturili ideju da je njihov Istok vaš Zapad?

Ovih dana gledamo pravo lice “humanog svijeta”, koji se sakrio iza zločinačkog ISILA i ostalih prisila kao opravdanja da ne pruže makar privremeno gostoprimstvo onima koji su od tih krvoloka najugroženiji. Ne žele oni muslimane u Europi… Stvarno se pitam, kad je umro razum? Europa je puna muslimana. Svakim danom punija. Muslimana rođenih, odraslih, pa i trećih, i petih generacija poniklih u Europi. Ima li smisla bježati od neizbježnog?

Neka pomodna lola iz Sarajeva se oglasila o tome kako nama “oni” ne trebaju. Na nosu joj piše da je odrasla na “njihovoj” humanitarnoj pomoći. Tako to ide u Bosni, a manje u Hercegovini – najviše se pljuje na ruku koja najviše pruža.

Navodno su se digle čitave vojske policije Francuske i Engleske, da (k'o biva) hapse i ganjaju krijumčare ljudima ….cccc…. Koliko neko mora biti bezobrazan da misli kako bilo ko sa atomom pameti ovo pije? Da nisu uveli takve mjere na granicama, da djecu i sakate starce ne maltretiraju danima, ne bi trebali ganjati krijumčare. Ne bi ih bilo, ne bi bilo isplatno. Ljudi bi pokušali legalno proći, i čekali bi na normalne sigurnosne provjere. I treba da se provjeri! Mogao bi neki ISILovac koji jeste već ovdje, na ovim prostorima, pod nosom sa IP i zemaljskom adresom svim službama kojima ni na pamet ne pada da ih malko restriKTUJU makar dok virtuelno žare i pale, ući u zemlju u kojoj već stanuje! Naravno da njega nikada neće privesti. Privest će one čijem privođenju isilovac služi. Zato je i skrojen.

Nego, kako god vi lijepo živite na Istoku, naoružani i bahati, pohlepom ohrabreni da pustošite, kradete, ubijate  i palite, “kolateralnoštetovske” svatove i ostale, tako pustite sad narod kojemu ste tamo život učinili nemogućim da makar osrednje, nenaoružan kakav jeste, skroman, ubijen u pojam, potraži za sebe neko sklonište. Oni će i raditi ono što je vašoj finoći iz poniženja. Obrazovat će se, ako im dopustite, mada su većina njih obrazovani toliko koliko vi stepena akademskih gradacija ni nemate. Dovoljno je da pogledate statistike koliko su i na kojem stupnju školovani u svom tom neimanju prilike. U svim tim diktaturama i siromaštvu. 81% Iračana je visokoobrazovano, a Palestinci su najobrazovanija nacija na svijetu, ako podijelimo po glavi stanovnika. Sirijci su narod o kojemu i ne treba puno pričati. Kolijevka civilizacije je i vama dala ono čime se sada kao svojim dičite, dok njima otimate pravo da makar progovore. Naravno da ćete tako raditi, jer istina i iskrenost iz usta tog nenasilnog i potlačenog naroda odjekuje daleko bistrije od svih vaših uglađenih  floskula i fraza (vele, sada se  kaže “diplomatski” za ono što je  hinjavo).

Svaki vaš stanovnik je pokazatelj da ste vi obrazovali ISIL, namjerno ili ne (ne da mi se zavjerski teoretisati). Dovoljno je vidjeti karakter “civiliziranog stanovnika Europe”, na primjer, OVDJE:

Što ne znači da nema i OVAKVIH primjera. Nažalost, građani na ovakve primjere reagiraju onako kako možete pročitati u komentaru na članak (ispod teksta). A zdravije vam je da ne gledate fejsbučke komentare na “đezirinim” linkovima o ovoj temi, koje pišu takozvani BeHa stanovnici. Nisu oni loši.  Njima je ustvari samo stalo da ne naruše ugled koji nemaju u svijetu.

Koliko je svijet normalan, pokazuje “obraz” genocidnih okupatora Australije, koji su većinom potomci (ako su korijenima vezani za prve bijele stanovnike) najtežih kriminalaca, nemoralnika i prijestupnika u svakom smislu. Australiju su nekoć, u prvim danima okupacije kojom je uzvraćeno na Aboridžinov bujrum , gospoda Ameri i Ingliši  odredili kao kažnjenički “otok”. Tamo su iseljavali ono što je i Zemlji teško. Ipak, OVAKO kaže čika “ne dam zemlju, jedva sam je ot'o!”

Bujrum, sve izbjeglice svijeta! Moj komad hljeba je i vaš! I neću vam tražiti rodni list da vidim kako se zovete. Poslanik alejhisselam je i prije Poslanstva sudjelovao u svemu što je pravedno, sa narodom u kojem je živio. Kako li je tek pravdu provodio među SVIM ljudima nakon poslanstva?! Jer baš SVIM ljudima je poslan… Dovoljno ste uznemireni time što vam je svijet sve oteo, a sad vas pretvara u krivca što je taj isti svijet, jadan, k'o biva, žrtva.

Čujte, Zapadnjaci, i oni koji se ufuravate da to jeste! Zemlja je Allahova. Vi ste spletke pleli, ali je On Gospodar svih spletki. Toliko je muslimana dovilo da se vaše spletke spram nedužnim narodom protiv spletkaroša okrenu… I beli, evo se odvija film; sami sebi ste nož u leđa, da izvinete, zabili.

Ammara

Priča jedne mlade žene (šalim se, moja generacija 😉 ):

Željela bi, kao i svaki insan, da ima svoju kuću. Neka je mala i skromna, ali njena. Međutim, prilike su takve kakve jesu. Ako pošteno radiš, ne daješ mito, ne dižeš kamatne kredite, zaista je teško sa prosječnim primanjem jednog BeHa-građanina. Pošto je vjernica, i najpreče joj je da se ne izgriješi, a “želju ne može da pobijedi”, pitala je za iskustva drugih. Kako su drugi uspjeli?

Evo, ja ću ti reći, mila moja:

Bila sam ovisna o raspoloženju ljudi kojima sam bila okružena. Nisam željela neovisnost zato da bih bila “svoja na svome” i tako se ponašala, nego samo zato da ne bih bila kurban, ili onaj koji druge za sebe žrtvuje. Teško je to objasniti nekome ko je u svom domu rahat… I uvijek mi je bilo glupo ovo “svoj na svome”, pošto se ja uopće ne osjećam kao “svoja”. Ja sam u Vlasti Allahovoj. Udahnuti ne mogu bez dozvole Njegove. A dišem. Pa, hvala Njemu Uzvišenom! Već sam u plusu. Ovo “Na svome”… hmmm… kakvo moje, grdna rano… Šta sam ja to na Dunjaluk donijela, pa od toga uzela da investiram u još nešto novo? Ništa. Nema “moje”. Osim mog prava koje mi je Allah dao, da ne budem uhuđena pored svih mogućnosti da mi niko ne stješnjava Dunjaluk koji je prostran za Allahovog roba kada traži put do Njega. Problem kod materijalnog nije što ga nema, već što se slabost u tom smislu koristi da bi se duhovno, psihički, emocionalno, manipuliralo tuđim životima. E, pa, ja ne dam, jer je moj život Allahovo “vlasništvo”. Nije moje. Nisam ga sebi kupila, ni dala, niti ga mogu bez Volje Njegove oduzeti.

Nisam imala “ni marke”. Ništa. Ali sam, a sretna li sam, počašćena da budem uvjerena da Allah sve ima. I da daje kome hoće, kad hoće, kako hoće, koliko hoće… i to je Njegovo pravo. On kaže, subhanehu we te'ala, da sve s mjerom stvara i određuje. Da nekome daje, nekome uskraćuje. On zna, mi ne znamo… Tako sam jednog dana odlučila da činim dovu. I gle! Allah daje da doslovno dobijem kuću 🙂 Hvala Allahu. Vjeruj, lažu kad kažu da “ništa ne pada s neba”. Ja tvrdim da ništa ne kaplje iz “deset prsta”, jer mnogi bez ruku imaju ono što im je određeno. Sve, naravno, traži trud i određene korake. Moja je kuća tražila da molim Onoga Koji iz riznica Svojih raspodjeljuje.  Kuća u koju ulažem godinama, i čini se da to neće prestati, jer .. haman insan nema šta da uloži. Ono, pošteno, da se dobro vidi. A i onaj koji ima dvorac – troši. I misliš da nekad “da je još samo…” prestaje? A-a… Dok se ne prestane biti ljudsko biće. Ali, čovjek se sjeti, pa se uhaviza i dozove.

Oboljela sam, pa je cvijeće o kojem sam maštala podivljalo. Ove godine se skroz i osušilo. A baš je bilo lijepo! Mislila sa da će trajati bar koliko ja. Da mi se pogled na njemu odmara. A, u biti, vrijedno je to što se čovjeku pogled umori, jer to znači da gleda. Da vidi. Jedno vrijeme zbog bolesti nisam vidjela. Tada sam željeda samo to da mogu vidjeti lica moje djece kad odrastu. Hvala Allahu, vidim ih. Zaista, niko osim Njega vid ne daje i ne uskraćuje. Zar baš moram gledati u cvijeće da odmorim? Preče je da čuvam pogled od onoga što smara.

Koliko god sam dotjerivala, s druge se strane rušilo. Ali, moja jutra u neovisnosti od ljudi, u svijesti o tome za šta sam stvorena su ipak skuplja od toga. Nekad su dolazili trenuci da sekiram djecu zbog travnjaka, zbog ionako oronulih zidova, ili da tugujem što moj muž nema ni želje, ni volje, da se vrti ukrug kućnih i okokućnih poslova. Ima prečih zadataka. Ima li išta preče?? Ima! To što prošeta sa djecom po planini da bi se malko istrčala. To je važno. Da ne bi bilo tijesno.

Pa, je li TO posao blagodati koju tražim? Da se ljutim i da tugujem, jer nije sve pod konac? Ali, kad dobiješ nešto, istog trena kad to primiš kao poklon kojemu se i nisi realno mogla nadati, počinje tvoja briga. Hoće li ostati, kako će opstati, dokle će trajati… Aman, izgubit ću, pa šta ću?!  Ne radimo li tako sa svime što nam je dato? Od života, zdravlja, braka, djece, pa i vjere? Ljudi smo. Slabi smo. A samo jaki to priznaju, pa nakon toga jačaju. Eto, meni je pomoglo što sam znala da zasigurno imam djelo. Čak ni ćefin nemam zasigurno. I ništa više. Hvala Allahu što mi je dozvolio da to znam.

Sakrili su zidovi sve priče iz kojih sam naučila da kuća i dom nisu isto. I neka su! Zato insan i gradi zidove…

Šta da ti kažem… Dovom se kupuje sve što nam je za put do zadnje dekike potrebno. Nikako drugačije. Znaš, ima ljudi koji nisu ni dovili, i koji nisu kredite dizali, i koji nisu čak ni nešto mnogo ulagali. A imaju kuću. To se zove nafaka. Tako je, i iz toga treba da shvatimo da imati novac i nafaku – nije isto. Novac se troši, od nafake se živi. I nje ne može za života nestat. Zašto neko ima, a neko nema, to Allah zna. Možda bi nekoga imanje upropastilo, pa zato nema. I možda bi nekoga nemanje uništilo, pa mu je dato. Kako god se nama činilo, pravo je onako kako je Allah dao. I nikako drugačije. Nikada vrijednost nije u onome što se može kupiti. Vjera, zdravlje, život, ljubav, mir… Nema pijace koja to prodaje.

Jednog dana, muž mi je rekao: “Pomiri se sa svakim stanjem. Sigurno baš tako treba. Ti ne možeš ništa, osim onoliko kolike su ti mogućnosti. A i one bi bile veće, da treba tako. Vidi! Zemlja se vrti oko svoje osi, i malo je ustranu “naherena”. Mi bismo, da se našu pamet pita, tu os ispravili. Neka je “pod konac”.  Nama nije logično i onako kako mi mislimo da treba, to što je naša planeta samo iskrivljana – ispravna.  Mi bi malo popravili. Ispravili. I tim ispravljanjem bismo izazvali katastrofu. Allah zna, mi ne znamo.”

Još uvijek dovim da me Allah pozove na hadždž. Mislim da mi je tamo dom. Jer… insan stanuje tamo gdje je ono za što je stvoren da bude…

Dom nisu zidovi, već naša obitelj. To je neplativo. Ne možeš kupiti dijete. I ako ga nekako “nabaviš”, ma kako ga zvala, znaš da nije tvoje. Ali možeš ga odgojiti, pa da bude tvoja trajna sadaka. I onda jeste dio tebe. Mnogi ljudi rode djecu, ali ih nemaju. Osim da čekaju da umru i podijele imetak. Zato, nauči prepoznati priliku i u onome što mi vidimo kao nepriliku. To je kapital bez valute.

Još ću ti ovo reći: Prije tri sedmice, džemati u Bosni i Hercegovini činili su dovu za kišu. I spustila se kiša. Jedna je žena kazala: “Pa, i bilo je na prognozi.”

Danas su u džematima širom Bosne i Hercegovine činili dovu za kišu. I spustila se kiša. Nije bilo na prognozi. Ni izbliza. Allah daje i uzima, a sigurno je da nas time iskušava. Nit’ može biti vode iz oblaka, dok On ne da. Na prognozi vide oblake, a ne kapi.  Nit’ se može svanut’ prije nego nestane mraka. A noć je najcrnja pred zoru. Poslanik alejhisselam je davao dokle god je imao, a onda jednom od tražilaca napomenuo: “Nikom nije dat bolji dar od sabura!” Niko ne zna šta se iza brda valja. Lijek za svako čekanje je u – elhamdulillah.

Bernard Shaw je rekao da čovjek ne smije prestati težiti za onim što želi, jer bi ga to dovelo do toga da bude zadovoljan sa onim kako jeste. Hvala ti, Berni, ja znam da je ovo recept za trajno nezadovoljstvo. Želja ne može nestati, a moj Gospodar, Koji želje ispunjava, uči nas da čovjek ne može imati sve što poželi. Nešto mislim; i kad bi imao, poželio bi da želi. Ljudi smo.

Ammara

Koja je fora sa ovim slikama, ili crtežima, gdje se žena pod hidžabom ili nikabom grli, priljubjuje, a evo sad vidim i ljubi (u obraz, čelo…) sa nekim muškarcem? Šta je poenta, smisao, cilj? NA FEJSBUKU!!

Osim što se ispipava teren koliko smo daleko u stanju otići u samoponižavanju…

No, ova pojava je, u ovom tekstu, samo “okidač razmišljanja”. Nažalost , nije jedina, u najmanju ruku čudna pojava.

I to sve postiraju one koje nose hidžab/nikab… Znači, znaju propise o braku i intimi. Uostalom, nisu sve praktičari islama na FB. Otkud ljudi znaju da se to misli na bračne zagrljaje i poljupce? Kakva slika muslimanki… A kao svi su nešto imaju račun  “zbog hajra”. Jedne postiraju, druge šute. Stvarno smo “tolerantni”. Šta ćeš, “svi imamo grijeha”. Imali su ih i oni prije nas, pa ih to nije spriječilo da podučavaju istinama islama. Također, vrlo bitno, nije ih navelo da prešućuju devijacije. I nisu nasjedali na šejtanovo “gledaj sebe”. TVRDIM da oni koji sa “gledaj sebe” pokušavaju ustima ugasiti Allahovo svjetlo, ustvari, najmanje gledaju sebe. Da gledaju, ne bi im bilo svejedno šta se radi sa Allahovom vjerom. Briga o sebi koja je produktivna je sadržana u ajetu koji govori o tome da sebe zaboravljaju oni koji zaboravljaju Allaha. To im je posljedica; Sebe zaboravlja onaj ko zaboravlja Allaha. A najčešće to radi da bi udovoljio sebi. Koja zamka!
Da! Gledati “svoja posla” u pozitivnom smislu  se ograničava na “ne guranje nosa” u tuđu privatnost. Između ostalog, i u ovu, gore spomenutu privatnost. Ili onu u kojoj svi vire u svačije živote putem fejsbuka, pa  se počesto i poslije na tome ne zadržavaju, nego to u realnom životu  prepričavaju i raspravljaju. Sijela “uživo”, ako ih više uopće ima, pretvorila su se u: “Jesi vidio onaj komentar?”, “Šta ono pišu po fejsbuku”, “Napali me na fejsbuku”, “Vidio/la sam da je na tom mjestu, tada i tada, pio/jeo to i to”…

“Gledaj svoja posla” je tako postalo rezervisano samo za zatvaranje usta onima koji upozoravaju na devijacije. One koji su, Koliko god bili  grješni, i dalje ljubomorni na Allahovu vjeru. Nema insana bez grijeha.
Pomjeranje avlijskih, zemaljskih, u katastrima upisanih  međa je zulum, i problem nam je zbog kojeg ne spavamo. Pomjeranje Allahovih granica je nešto što se danas, na oči muslimana, ležerno odvija uz odobravanje šutnjom.
Molim Allaha da nam oprosti grijehe! Možda ćemo tada manje biti slijepi srcima, pa vidjeti razne natruhe pri sebi, i popravljati svoje stanje nabolje. A Allah mijenja stanje naroda, kad taj narod izvrši promjene na / u sebi. Malo nam je to “problem”, jer ako nam se promijeni stanje nabolje, nećemo više imati o čemu kukati po internetu. Neće više biti društvenih mreža. Brinut ćemo o prioritetima. Sjetit ćemo se da se vjera uči od kompetentnih učitelja, i da se znanje širi čitanjem knjiga. Hjjooojjj… A raja? Morat ćemo ih ugošćavati u kućama, pa de sad spremaj, čisti, briši, kuhaj… Lakše je pozvati za fejsbuk-sofru. Nekako isplatnije. O tome koliko smo se “raščovječili”, bili bismo svjesniji kada ne bi bili zarobljeni “na mreži”. “Kako si lijep/a” bi govorili sami sebi, kad nas ne bi bilo stid, jer bi bili svjesni da naš izgled nije naša zasluga. Nismo sami sebe stvarali. Na mreži se bez stida možemo prezentirati kao zaslužni za sve što ne bi imali da nam nije dato.

Lijepo je imati puno godina.

1.) Istina ti nije prijetnja, jer iza sebe imaš tonu padova i letova. I znaš da je sve to ljudski. I da se podrazumijeva. I da je sutra nova prilika. I da je stvar samo toga šta biraš. To je odraz tvoga stanja.

2.) Znaš da te sve ionako prošlo, pa kad te raščereče na društvenim mrežama, klepiš desktop od laptopa, i vratiš se onome  što ti izmiče, a ti si svaki dan pri većoj svijesti o tome. Ono što je prošlo, već je umrlo, I svaki dan umire dio tebe. Tako se lakše vratiš u stvarnost, izgrliš djecu, nasmiješiš bračnom drugu, halališ komšijama, obraduješ majku… i živiš. Dok te ima. A ti si ono što samo Allah o tebi zna. Sve laži i iluzije, bile lijepe ili ružne, ostaju u ljudskim mišljenjima i očima.

Ammara