Monthly Archives: Oktobar 2014

Psihološki profil: Mazohista iz nehata

logo

 

A šta je s njim? Pitaju se cure/žene, kad sretnu dobrog insana. Ono, kao, “đe muško pri muškom stvoru?”. Fin je on, aman, ahlakli. Aliii, fali mu “ono nešto”.

Ne smrdi dovoljno na sebičnost i bezobzirnost. Ah, da, to mu je ime i prezime: Bolimebriga Kadbisavsvijetcrko.

Da je curi da nađe momka koji će ju poštovati, voljeti, znati naći kompromis, biti romantičan, biti nesebičan, biti nježan, “tu” kad treba, … Ehhh, kako bi ona s njim imala lijep islamski brak!

“Eno jednog, baš je takav!”, rekoh jednoj od djevojaka. Sumorno je odmahnula rukom: “Nemam leptiriće…”

“Vidi, ovaj je pametan, odgovoran, obrazovan, a što je najvažnije, ide na svaki vakat u džamiju, uči vjeru, voli Kur'an…”  “Jest’ sve to, znam ja, raspitala sam se. Ali, nekako… šta ja znaaaammmm… nekako mi je mlakonja…

“Ako vam dođe čovjek lijepe vjere i ahlaka, oženite ga!” (Tirmizi).

“Možda ima neki takav da je malo privlačniji.”

“Šta je privlačno?”

“Ono, kad te pogleda, da se smrzneš… i da dobiješ temperaturu. I sve ture po redu koje postoje…”

Nađe ona takvog. Prve sedmice je ubio duh, a sljedeće kruh u njoj. Avaj, kako je bila blesava! Naumpade joj i onaj “mlakonja”, i onaj “sramonja”. Da je, bar, bila pametna, ili slušala!

Da je hoće bar nekad upitati kako je. Ili, treba li joj nešto. Ne bi ona trebala, samo da ne otjera njegova pitanja zahtjevima za malo vode i hljeba…

Šta bi mu falilo da je nekad umilno pogleda? Da je ikako pogleda? Da je, kad su u gostima (a više nisu nikad u gostima, jer se nejmu s njom ne mili…) upita da li je spremna da krenu kući? On se samo obrecne: “Ustaj!” Bude je stid, ima osjećaj da i pudlica ima viši rang od nje.

Imala je temperaturu prošli mjesec… ni upitao je nije treba li joj kakav lijek. Kad mu je rekla da bi bilo lijepo da je upita, on joj je rekao: “Šta hoo'š, limun?!” Mogla bi i limun, ali neće da mu bude na trošku…

Nekoliko godina duginih boja bez mejkapa na licu, i rješenje o razvodu braka. On se izvukao, jer je bio zarobljen sa glupačom.

Pročistila se ona čistom havom, malo prodisala, malo se rahat vode napila, i odlučila da se nakon testnog odlaganja i probavanja, uda za “mlakonju”.

Nigdje ona više nije prispjela! Kad se pojave negdje, svi ga gledaju kao primjer finoće. A ona gleda onog komšiju, kraj kojega je žena tačno da joj se pozavidi… isti njen bivši! Ufff, šta to priča!? Ali… možda je i sramota, no ipak, mora priznati, djeluje kao lav! Samo reži i slini. Zvjer od čo'eka! A ne ovaj njen jado… sav se on oko nje obavio, pa hoćeš li sokić, pa hoćeš li cmokić… Hajd’, otkači više, neeeću ništa! Šta me stalno daviš, ako mi nešto treba, reći ću ti! Isto puzvica! Isto hobotnica! Samo bleji u nju onim svojim janjećim pogledom… Neće više nikad jesti janjetinu! Imala bi osjećaj da je i iz utrobe gleda ovaj… uffff! Šta joj bi da se za njega uda? Nije ružan, možda je čak i lijep, ali ona bi da reži. Kakvo je muško koje ne reži? Maca mala… A ona hoće da ONA bude mala i da bude maca, i da bude u sjeni tigra. Dosadan je. Kad se izdere na njega, on je pita šta je pogriješio. Koji papak! Ma daaaj, budi muško, izderi se, otresi me, nešto.. samo budi!

Obukla ona haljinu, a on joj se smješka, govori da je lijepa. Isto da bi za nešto rekao da nije! Unaprijed sto godina zna da će joj reći da je najljepša. Šta će se onda i dotjerivat! nema smisla…

Ne, njeni hormoni to nisu mogli podnijeti! Otišla je jednog dana, i nije joj žao…

***

Sjedi žena na klupi, ispred Centra za socijalni rad, gužva maramicu nervozno, drhti od hladnoće, uplašeno pogleda, ponekad, u nadi da napokon dolazi nadležni gospodin. Ta “Sigurna kuća” je baš sigurna! Nema je ni u aplikacijama za android. Došla je čim je izašla sa psihijatrije. Pukla k'o daska, slomljena joj duša, čak  i antidepresivi joj se smiju u lice. Voljeni ju je uništio i duhovno i fizički. Neka je, sama je to tražila! Nije mogla podnijeti dobrog čovjeka. Džaba, i sad kad pomisli, po treći put bi se vratila svom prvom mužu. Ne zna šta je to u njemu, ali… eto, nekako… nešto. Da hoće samo malo biti pažljiviji, samo malo manje sebičan, samo na sekundu dnevno da je primijeti, bar nekad pogleda… Jahhhh…

***

Ima nešto u ženama. Nešto čudno. Jednom, kad sam pročitala objašnjenje dr. Mustafe Mahmuda, u knjizi “Dijalog s prijateljem nemuslimanom”, po pitanju dozvole udarca u islamu, ostala sam zgrožena. Kao, ja sam kritična masa 😀 I kao, šta će Mustafa… Euzubillah! Uglavnom, doktor je, parafraziram, naveo da je to dozvola samo u krajnjoj nuždi, onako kako ne ozljeđuje, i da je u tome uzeta u obzir prirodna sklonost žene ka grubljim muškarcima. To jest, napisao je da je to “kazna” kojom se ne kažnjava, nego se, kao fol kažnjava, ali je u biti stimulans ženama koje su po prirodi mazohistički nastrojene 😀 😀 😀 Halali mi, Mustafa, jer tada sam se ljutila. Sada se smijem, jer nerado priznajem da si znao o čemu pričaš. Iako, ne slažem se da se kaznom nagrađuje, jer onda to više nije kazna.  No, možda i na to “nadođem”…  Uostalom, nisam kockica da se slažem! Bar ne bitna u mozaiku znanja…

Da, ima žena koje se “pale” na grubijane. Šta'š im, sinne, hajd’ im zamjeri, a gorivo skupo.

PITANJE: Zašto muškarci, koji su potpuno normalni, potpuno regularni, potpuno “tako treba”, pristaju na etiketu “mlakonje”? Zašto pristaju na to da “nisu privlačni”? Taman i da nisu ovima iz Mustafine teorije, zar će zbog toga postati suprotnost hadisu koji opisuje one koje ne treba odbiti kada prose?

Sve na svijetu ima svoj “istok” i “zapad”. Ovi muškarci pomalo liče na spomenutu frajericu koja ne bi da voli, ali voli “zvijeri”. Samo što za njih nema sigurnih kuća. I nema savjetovališta. Zar da nekom priča da je “papak”?? Jeste, svjestan je da on samo slijedi Sunnet, ali… u društvu bi ga ismijali. Mislili bi da mu fali nešto drugo. Nešto što zabludjeli muškarci misle da je “muškost”, a kad tamo… radi se o mužjaštvu tipa “zvEr”.

Kad će neko osnovati Klub normalnih, prije nego ih nestane i iz knjiga??

Dobri ljudi, onaj ko se povodi za  “dobar i budala – dva brata”, je  zlobni kompleksaš, koji baš kao i šejtan, ne može podnijeti da drugi budu ono što on nije. Dobri. I neiskompleksirani. Držite se vi i dalje najboljeg uzora, i ponosite se snagom duha koja vam to omogućava. To je “biti muško”. Ne brinite za kriterije mazohistica. Snaći će se one. Na svijetu vazda ima neko ko dobro ponižava.

Gledaj, možda i (ne) vidiš

hypnosis

 

ZAMISLITE, ima jedan Židov… Ne slaže se baš sa svim postupcima antisemitista, ali zna da su dobri ljudi. Imaju i dobrih djela. Zato ih, bez obzira na njihov antisemitizam, poštuje. Čak ih i voli.
Ima jedan Srbin. Ne slaže se sa idejama ustaštva, ali poštuje i voli sljedbenike te ideologije.
Ima jedan Hrvat, on nikako ne smatra da u četništvu ima išta dobro, ali mu nikako ne smetaju sljedbenici četničkih ideja. Dapače, on ih voli. Zna da imaju i dobrih djela.

A onda se probudiš iz sna, i posvjedočiš stvarnost:

Ima jedan musliman sa Balkana. Jedan, kojem je otet identitet u vrijeme komunista. Jedan, kojemu su majku natjerali da se otkrije, oca odveli na Goli otok, jer nije htio biti član KP, rođake poubijali kao Mlade muslimane, nekoliko ih i zatvorili, poslije ‘90. se preimenovali, ali nastavili po istom programu. Priznavajući nedužnost nekih 6 Alžiraca, priznavajući da su regularni stanovnici zemlje u koju su došli kao humanitarni radnici onda kad su je i vlastita djeca napuštala, isporučila ih je preimenovana Partija za ćeif Americi u Gwantanamo. Kao, priznanje da su znali, i da nisu trebali, malko im je umila obraz…
Ima Bošnjaka koji komuniste smatraju ok ljudima sa “drugačijim mišljenjima”. To ono, šta fali, voljeti Karadžića ili Mladića  ne znači da se s njim slažemo i da ih podupiremo? Nadajte se da ne znači.

NE MOŽE meni biti prijatelj neko ko Sissiju iznalazi opravdanje za masakre vlastitog naroda. NE MOŽE mi biti prijatelj onaj ko prijateljem smatra onoga ko je, eto, bio i ostao uz politiku Džorđa Buša. Ne može. Prijatelj prijatelja mog neprijatelja je – moj neprijatelj! Iz sitnog razloga nekom: meni ne čini ništa, ali  radi protiv islama i muslimana, ili je uz one koji to čine. Halas.

Ima jedan, zaboravih, koji kaže da su super ovi što kolju humanitarce i novinare kao na snimanju krimi-serije. Kaže, dobri su to momci. Neki od njih klanjaju i poste (mada ne zna se ko su, i ko ih je vidio da klanjaju). Neki znaju Kur'an. Baš kao i ubice hazreti Alije, radijallahu anhu. Kažu, nije Alija sudio po Kur'anu i Sunnetu. Eto, to su ti potomci zul Huvejsira, koji je najpravednijem insanu koji je kročio Zemljom, Muhammedu alejhisselam, rekao: “Boj se Allaha i budi pravedan!”, raskolačujuću oči prema ratnom plijenu.
Isti kao komunisti. Isti. I jedni i drugi sljedbenici ideologije. A kažu, vjera im ne smeta. Samo ona koja je njima ok. Njihova.

Neimenovano nešto

 

dimije

 

Skontala sam da ovi svi što kukaju oko “propasti” zbog “glupana koji su glasali pogrešno”, nikako ne kukaju što Dodikčina osta’ predvodnik krda. Ni zato što Dragan, onaj što mu sudiše i presudiše za hapanje tuđeg mala, posta ono što je i bio – faca u Hrvata. Ne smeta snsd. Ni hdz. Smetaju NEpromjene, jer je ostala sda.

Glupani su glasali, kažu oni koji .su glasali.

Koja sprdnja…

Ženska koja je očekivala da pobijedi u svom selu, nakon što nije ni u mahali, kaže da su izbori falš. Da je barem tri sata prije rezultata to saznala, možda bi rezultat bio u njenu korist, i ispravan.

Valjam se od smijeha, u TK pobijedila sda. Koja fora! Sad kad pofrcaju oči komunista, iskežene u GinisoNOVU  knjigu rekorda, da vide kako su nekad sreĆni bili, kad su se mahom, ko cuke, masovno po trgovima ljubili.

Uglavnom, u Bihaću su njeke trebe igrale kolo i nosile Titinu sliku, ali su dimijama i šamijama htjele dokazati da su posafane. Neđe. Kao, dimije su dokaz, makar bile crvene.

Koja sprdnja…

LipovRača Hamdo njekakvu razgleDNcu turio na internet, biva, klanja čojk… Ne ometajte ga, samo glasajte za njega. Kad se na sliki digne sa sedžde…

Čime se ljudi sve ne služe…

Jedna podmahramljena cura je, hvaleći svoje vjerničko porijeklo, pretke i potomke, time i sebe, jaaaako željno glasnogovorila u svrhu ukidanja vjeronauke u školama.

Poslije se, kao bezzaposlena, kandidirala ispred sdp-a.  Kako naći sebe, pita se i danas, čežnjivo gledajući prema odajama u kojima se već vidjela dok je prijetila pučanstvu da su, ako za nju ne budu glasali, sami sebi krivi što im neće sutra pomoći u nečem.  Ona zna da treba svijetu, i da svijet ne treba njoj, jer svijet je bezze, a ona je kul.

 

U zemlji apsurda, jučer sam voljela one koji su danas blijeda slika insana koje sam sebi izmislila. Iako sam vidjela da su samo zamišalj 😀 , nisam htjela vidjet. A ‘nolki  se kese sa bilborda… hajd’ ih zaobiđi. Ako ne možeš njih, onda bar istinu o njima, samo glasUj!

U zemlji apsurda, ljudima ne smeta Dodik četničina, ni Dragan lopina. Smeta im Bakir mlakonja. Onaj što se poziva na babu. E, taj. On smeta onima koji se pozivaju na djedove.

Seljaci su rekli da su samo seljačine glasale za sda, i da će zato vazda pobjeđivat sda. A zašto i oni, onda, ne odsele na selo, pa sa sela da glasaju i oni…za sda?

Bezze mi je sve ovo. Sad sam sigurna da sam pametna što baš nikad nisam glasala. Između neizbora izabrati da ne biram je stvarno dobar izbor.

Psihološki profil: Skrivač/ica

Kad pomislim da sam najbolja, znam da je to znak da nisam baš dobra. Prvi simptom samozadovoljnosti jeste da insanu ne smeta sve što treba da mu smeta. Kao, šta prašina može vjetru? Kao, šta će oblak  Suncu?  Ono, kad nam golemo nešto “i nije baš nešto”, jer je pri nama. Kao, otopit će se led sa vrela srca…

Imati nadzor nad sobom je najteže. Nad voljom srca. Odlučno kažemo “ne” postupku. Odlučno kažemo “ne” približavanju onome što vodi postupku. Ali, želji srca nikako da stanemo ukraj. Kao da ona nije sjeme iz kojeg niče svaka grana stabla težnji čovjeka…

Jednom sam slušala neku pripovijest: Navodno, neki je mladić, koji je bio muzičar, doš'o tobe. Pokajao se od grješnog života, i krenuoPutem Istine. Tu on osjeti da ga u srcu zagolica da oćejfi kao nekad, kad god bi čuo muziku. Ono, da oćejfi kako se ćejfi uz tu muziku. Tada je odlučio da ode na hadždž, da pokuša očistiti srce od grijeha. Kaže, otišao je 7 puta na hadždž (jamda neki parajlija bio)- Kaže, tek nakon sedmog puta mogao je proći pored kafane u kojoj trešti, a da ne poželi malko zagrliti harmoniku. I ostala grljenja.

Bezbeli je pisac htio reći da je potrebno da zagađena voda proteče određeno vrijeme preko kamenja od izvora do ušća, kako bi postala pitka.

Koliko godina islama je meni potrebno da mi prestane u srcu škakljanje raznih “hajd’ šta fali malo”? A tebi?

Koliko vremena treba uz namaz, post, zikr, Kur'an, da nam prestane biti lak za nokte vrhunac duhovnog ispunjenja, da prestanemo, jer nam smeta abdestu, izmišljati fetve i razne pripravke? Koliko vremena nam treba da shvatimo da nije sporno to što griješimo, i da smo svi u tome gotovo isti, već je belaj to što naša srca imaju potrebu da haram bude halal? Kada ćemo  izviriti ispod pokrivača svih naših istina, i pogledati u oči sami sebi, onako, ljudski, spremno da kažemo: “Da, islam je potpun, ali ja nisam. Moja nepotpunost ne skrnavi potpunost islama. Niti potpunost islama umanjuje moju nepotpunost. Ja nisam islam, samo sam sljedbenik u onome u čemu slijedim, onoliko koliko slijedim.”??

Je li toliko teško priznati da je svojstveno čovjeku da se bori sa svojim nefsom, da pokušava istome da ugodi, ali da je totalno neljudski nefsanske “fetve” zvati islamskim? Valjda želimo sebi biti bolji nego što jesmo. Sakriveni u skrivene čežnje srca, otkrivamo stanja našeg imana. Iman je da svjedočiš da je Istina – Istina, pa i kad nismo ogledalo iste. Čovječanstvo može bez nas. Bez islama ne može. Zato je i spuštena Objava, koju bi mi, da se nas pita, nekako malo drugačije, makar u skraćenoj verziji ukoričili. Neuzubillah. Mada, na jeziku to ne zvuči tako. Slabost duše je od insanluka. Varanje sebe je od lopovluka. Nesretni smo jer i onda kad uspijemo prevariti druge, ne uspijevamo prevariti sebe. Mi znamo ko smo, jer… u sebi se krijemo.

Reci: To je pogrešno!

Reci, pa makar to radio.

Ako ne budemo, bit će nam kako jeste; sve u laž sakriveno.

 

truth-lies