Mini-“kijamet”

Kur'an se, u prvom redu, tumači Kur'anom. Hadis se istinski i  potpuno razumijeva tek primjenom. Život se uči životom.

Istinski život ima smisla samo ukoliko je sve što u njega ulažemo, i što u njemu ubiremo – trajno. Inače, čemu sve? Kroz život se nižu slike onoga što nas uistinu čeka kad budemo počeli živjeti  ostvarenje u koje investiramo dunjaluk . Ono što je trajno. Vječno.
***

Ono, kad insan dođe na Sudnji dan, pa upita oca i majku da mu poklone makar jedno dobro djelo, a oni se okrenu, zabrinuti za sebe. Džaba, valja svakom u njegovoj koži opstat. Baš kao i ovdje. Život se MORA živjeti.

Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali! (El-Ankebut, 65.)

Kada upitaš, sestro, svoje dijete, da ti podari samo trun dobroga djela. A ono ti kaže da i njemu treba. Podsjetiš ga da si za njega živjela, sebe se odrekla, ne spavala, ne jela, ostavila planove i snove, zaboravila želje i potrebe, podredila mu svoj dunjaluk… i da ti ništa nije bilo teško. A plod srca tvoga, mnogima i smisao života, odgovori: “Znam, ali…”

Ne podsjeća li te ovo na nešto? Nije li tako već ovdje, samo odbijamo da vidimo? Ma koliko nam djeca bila dobri insani, ma koliko rekli “znam” za sve naše žrtve, to znanje i svijest iščezava pred najsitnijim njihovim životnim željama i potrebama. Možda je neki sin (ili kćer) probdio noć kraj umirućeg roditelja. Možda i kraj bolesnog. Nekad, kad su već i sami postali roditelji… (ukoliko se u isto vrijeme ne potrefi da trebaju bdjeti kraj bolesnog djeteta, jer… ono ima srčanu prednost, zar ne? (Iskreno? Ono, nekako srce više boli?) Možda. Ne znam za takve slučajeve. Iako su iste majke bdjele nad njima dok su odrastali. Noćima. Zna dijete žrtvu roditelja, pogotovo kad je i samo već roditelj. Aliiii… Ali!

U trenu, svedoci smo, raspadne se naš svijet ljubavi, malih beba, prvačića, utegnute kože, blistavog tena, prijateljstva koje blijedi od vremena, ili jednostavno biva rastavljeno daljinom, smrću, hatorima… Već se raspao čitav naš svijet od jučer. Nema ga. I nikad se vratit’ neće. Tihi, gotovo neprimjetan “kijamet”, koji ponekad… samo ponekad u sjećanjima odjekne kroz emocije. Kao, bilo je, postojalo je… i nestalo. Baz tragova onih istih osjećaja za koje smo nekad mislili da su bit života u našim venama. Pogonsko gorivo. Iscuri, a mi nastavljamo. Bez da sami sebi kažemo “vid’, možeš disati bez svega, sem’ bez zraka, a on nije u tvojim rukama!”

Život nas uči, pripremajući nas za život,  ali mi ga ne slušamo. Baš kao ni starije dok savjetuju, niti mlađe dok vape za našim pogledom prikovanim za displeje mobitela i monitora. Uvijek ima “preče”. I, naravno, “slađe”. Tako mi Allaha, džehennemska vatra se ne gasi ćejfovima. Žeđ duše se ne gasi prohtjevima. Ali… Ali! Ko će nama dokazat, kad nas ni život ne može životu podučiti, iako je (još uvijek) naš najbliži i nerazdvojni pratilac. Do smrti.

Ammara