Malo je sretnika poput mene. Imam dvije domovine. Kolijevku u kojoj sam rođena, i koju svim srcem volim. Miriše mi zrak s Kvarnera, kad god pomislim na dom. I to nije iluzija. Miris djetinjstva nosiš u nozdrvama. Korijen mu je u duši. Miris mladosti, kad god vidim sliku mora. Iako, nije svako more – moje. Samo onaj kutak u kojem sam se gradila od minerala, od soli moje obale. Moja Rijeka. Moja Hrvatska.

Druga moja domovina je Bosna i Hercegovina. Zemlja predaka. U njoj nisam rođena, nisam u njoj rasla, nisam živjela u njoj prvih tridesetak ili malo manje godina. Ali sam ju voljela. Na neki način sam je proživljavala. Odgajana sam s prizvukom njene pjesme, čak i kada se šutilo o svemu što nas za nju veže. Korijen je duboooko u zemlji. Posiječeš li stablo, žile će još dugo crpiti život za sebe – iz korijena. Došla sam u zemlju predaka, ne da bih se vratila korijenju, jer ja nisam stablo. Ja sam insan. Lakše mi je bilo hodati tamo gdje sam to i naučila. I draže… Osim zbog jednog zvuka, koji nas je dozvao Bosni u zagrljaj. Ezan! Njega nismo imali u kolijevci. Zvuk života. I nije mi žao što smo došli, moja djeca i ja smo ovdje sretni. A sretni smo i u Rijeci. U Hrvatskoj smo uvijek lijepo dočekani, lijepo nam je svake minute dok ju udišemo, da je ponesemo, da je imamo, do sljedećeg dolaska. Onda njome dišemo u zemlji gdje ezan odjekuje žilama svih ljudi kojima je on bioritam. Dnevni sahat organizma koji je svjestan da je netrajan. Da sve što ima početak, ima i kraj.

U Hrvatskoj je islam priznata religija, bez problema imamo svoje džamije, imamo dokumente sa slikama pod hidžabima, šerijatski sklopljeni brakovi su uvaženi kao legalni, za naše institucije, udruge i kulturna društva se izdvaja iz proračuna, u bolnicama, vojsci, zatvorima, ljudi imaju pravo na ishranu po vjerskim propisima, i NIKAD NIKO me nije krivo pogledao, a kamoli uvrijedio zbog mog hidžaba. Ako nisu bili ljubazni, nisu bili ni neljubazni. Nikad nisam osjetila da sam građanin drugog reda. Prilikom jednog boravka u bolnici, medicinske sestre su mi, i bez da sam pitala, u sobu donijele “lancune”. Čiste plahte, da imam na čemu klanjati! Ako bi ušli u sobu dok klanjam, tiho su se povlačili “da ne ometaju molitvu”. Napomenut ću još da sam ja hidžab odjenula pred kraj rata, kada su se dešavali sukobi između Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Imala sam 21 godinu, i bila sam “cura iz susjedstva”, koju su svi podržali. Barem prešutno. Prije toga nisam ni znala da je farz da nosim hidžab, ali to zadire u drugu temu.

U Bosni se diše punim plućima. Plućima punim islama. Ili, ako neko diše drugačije, širok mu bio dah. Tako je ovdje. Ima mjesta za sve. Osim, ponegdje, u dijelu države nazvanom po jednom narodu. Kao, njihov je to stan. A wallahi, i moj je! Bosna je. Majka je.Ako nije srce njeno, jesu njedra. Jeste oko, jeste ruka. Hafifna kakva jesam, ili samo razmažena, ne znam, i ovdje sam se zatekla u bolnici. “De, bona!” je bio odgovor na traženje plahte da klanjam. Imala sam postekiju, sreća. A bilo je tu, sa druge strane, i odobravajućih pogleda osoblja, onih koje nije stid što nisu sve osim onoga što jesu. Ostvarila sam svoja prava za  legalno nastanjene strance. Elhamdulillah. I počela redovno ne imati prava koja nemaju ni sami državljani. Ili ih imaju, ali na nekom papiru. Ne žalim se, ko god se u Allaha pouzda, On mu je, sigurno Dovoljan! A pouzdati se mogu samo oni kojima se On smiluje. Hvala Allahu.

Djevojčica mi je mogla u školu ići sa hidžabom. Istina, ni u Hrvatskoj joj ne bi zabranili, ali ne bi bila toliko uobičajena slika kao ovdje. Postala je sve uobičajenija, svakog dana. Hvala svim prosvjetnim radnicima i pedagozima na visokom stupnju uvažavanja različitosti pristupa u odgoju! Nemam zamjerke. Nemam. Laže ko kaže da ne može. Neće se. MI nećemo. Dječaci nisu mogli dobiti dopuštenje da odu klanjati džumu namaz. Kao ni namaze koji ih zateknu i prolaze dok su u školi. Djevojka je to za sebe u srednjoj školi ostvarila. I jedan sin, koji ide u medresu, svakako obavlja namaz u njegovom vremenu. Dvojica sinova to ne mogu. I sad se pitam; ne mogu li, ili nisu ni tražili? Kažu da jesu… a ne znam baš. Život me naučio da vjernik UVIJEK nađe ono što traži, ukoliko je dobro i lijepo. Korisno, a ne štetno. Uvijek.

Sad u zemlji ezana pričaju o zabrani nošenja hidžaba u pravosudnim institucijama. To je početak, osluškivanje damara. Nije problem u narodu, narod je samo umoran. Umoran, toliko da nije u stanju napraviti nekoliko koraka, kako bi izbjegao još jednu giljotinu u nizu. Ako ne fizičku, onda duhovnu. (Ne)moralna je već mnoge glave potkratila za mozak. Šta gledate na TV-u? Srpske i hrvatske programe. Tri kašike američko-židovskih, i prstohvat eurosporta. Niko nam nije zabranio da se aktivnije uključimo u kreiranje medijskog prostora u BiH. Ne može zabraniti. Kao ni nošenje hidžaba. Može pokušavati, i kraj nas, indolentnih, vazda im uspijeva lagahno provući svoje nakane.  U Hrvatskoj ne može proći ćirilica na mjestu klanja ovjerenog tim pismom. Zakon kaže da može. Karakter kaže da ne može. Poneki. Dovoljno. Možda će moći kad dovoljno vode protekne kroz rane presvježe krvave. Valjda se naša krv prebrzo suši.

Svjetski dan hidžaba se obilježava 1. februara. Na taj datum, pozvana sam da govorim o hidžabu, i  iz prve ruke približim nepoznanice stanovnicama Hrvatske, u gradu Sisku. Gradu u kojem se gradi islamski centar. Gradu koji ima svoj medžlis, svoj džemat.

Istovremeno sam trebala biti u Zenici, na mirnoj protestnoj šetnji u znak protivljenja stavljanju na snagu tog bezumnog osporavanja prava muslimankama pod hidžabom na rad i ulazak u  institucije. U zemlji ezana…akademski obrazovanih žena, domaćica, majki, radnica, supruga, djevojaka, starica i djevojčica – pod hidžabima!

Hrvatska je ugovorena prije. Obilježiti dostojanstveno ono što treba da bude upoznato, i integrirano u društvo. Postojanje se ne može negirati. Ignoriranje vodi u sljepilo kojim se korak spotiče.

Bosna je iskrsnula da i ona obilježi taj dan, dajući hidžabu mjesto kakvo je zanegirano u cijelom svijetu. Mjesto “nema te iako te ima, i sigurno biti te neće”.

Ne smeta mi ništa nečije. Smeta mi fašističko svačije. Čupanje hidžaba sa glava kćerki onih koji su za slobodu Bosne poginuli. Slobodu prekrivenu dječijim smijehom. Blagim pogledom starica. Hidžabom naših nana, žena, djevojaka  i djevojčica. Kada biste dirnuli u rubac bake Marije, ja bih vam u lice pljunula. Kada biste dirnuli u hidžab muslimanke, ja bih… ja bih svoje srce uvakufila. Zato, Mir neka je svima koji mirom žive i drugima mir ne uznemiravaju. Bolje nam je.

Ammara