Djeca su vrlo dobri učitelji u sferi apstraktnog razmišljanja. Povezuju činjenice sa imaginarnim. Nekako. Onako, kako je njima logično. Nisu omeđena nametnutim kalupima za “budi prihvaćen kao dio mase”.

Jednog dana, u zamahu naših svakodnevnih “šovova”, jedan od sinova zalijepi nekakvu naljepnicu na rame. Kao, to mu je tetovaža. Drugi ga pita, otkud mu to, nije ranije vidio.

Prvi odgovara:
“Iz džahilijjeta.”

“Šta ti je to?”

“To ti je “šop”, zove se “Džahilijjet”, imaš ga na svakom ćošku.”

“Šta se tamo još prodaje?”

“Nema šta nema. Uvijek svježa roba. Kad god ti zatreba neko opravdanje, uzmeš sebi. Poslije, kad te neko pita odakle ti, samo kažeš da je iz džahilijjeta. Ne'š slagat.”

Jes’ da ovi moji omladinci nisu baš djeca. Već su uplovili u vode kanala “prihvatljivih” ili “poželjnih” razmišljanja.  Ipak im nismo uspjeli prodati (ja, porodica, uži i širi džemat) foru o tome da je sav naš sadašnji, i uvijek svjež džahilijjet, iz nekog dalekog “šopa”. Znaju čiste duše da džahilijjet saznanjima nestaje. Da bi trebao. Upornom primjenom znanja i lijepog odgoja duše, nestaje neznanje i neodgoj islamom. Kada se džahilijjet “ustoji” u nekom ćošku, tako zapostavljen se ubuđa od neprovjetravanja i nekorištenja, pa tada više ni sam sebe ne želi iznijeti na vidjelo. Džahilijjet. Neznanje. Kad ga zamijeni znanje i terbijat, lijep ahlak, moral i odgovornost, pravednost i čestitost, čak i ako su neke tetovaže i slični trajni pečati “kupljene” u njemu, svjetlost (pozitivno) rastjera ili potisne tamu (negativno). I to se vidi. Na licima. Na životima. Osim ako počesto navraćamo u “šop”, pa se uključimo u  preprodaju  magle, i pomislimo da ćemo lakše uz nju svježe strpati u policu za proizvode kojima je istekao rok. Djeca znaju. Sve prate. Imitiraju. Blago dobrim modelima i uzorima među roditeljima!

Ammara