Šta da joj poklonim za 18. rođendan?


 

auto torta

Kao roditelji muslimani, često nailazimo na taj blesavi “problem” sa rođendanima. Nije od islama i islamske tradicije da se takvo što obilježava. “Slavljenje” se, tim povodom, upućuje… kome? Slavimo što smo živi? Tome služi, kod muslimana, zahvalnost Allahu. Tako se “slavi” život. Zahvalnost nije sadržana u riječima, nego u postupanju prema “El-hamdu li-llah”. Veselimo li se to rođenju kojim smo kvalificirani za smrt? Jer to jeste to. Ono između rođenja i smrti postaje potpuno drugačije pojmljivo, ukoliko smo svjesni ove činjenice. Zato kažu, kada se neko pati umirući od teške bolesti, recimo, da mu je došla “lijepa smrt”. A ako je život koji pojedinac živi lijep, on sviješću o tome da je sve dunjalučko trajno koliko i sam Dunjaluk za svakog pojedinačno, balansira tu svoju sreću i radost, i ne dozvoljava da ga zanese i “ponese” dalje od optimalnog poimanja i postupanja. Za svakog od nas, Dunjaluk i sve dunjalučko traje do smrti.

Datumi služe za omeđavanje vremena prema našim dimenzijama. Ta dimenzija je vrlo relativna, baš kao i prostor. Bolesnom i zdravom dan ne traje jednako dugo, kao ni mladom i starom. Imamo 24 sata da omeđimo ono što smatramo “realnim” trajanjem.

Vratimo se rođendanu. Pomodni li smo, aman! Ali, neka djeca su rođena i odrasla u Europi ili Americi.  Tamo je to bitno. Druga kultura, drugi svjetonazor. Rekla bih, “životonazor”. Sad ta djeca vide da njihovi vršnjaci imaju jedan dan u godini, kada su najbitniji, imaju privilegiju da se rahat kofrče, dobijaju poklone, imaju torte i svijeće… I oni požele doživjeti to i tako. To nam je prvi znak putem kojega  možemo vidjeti kuda nam se djeca usmjeravaju. Naravno da žele biti kao drugi vršnjaci. To je svojstveno djeci i omladini svugdje u svijetu. A mi, kao roditelji, NIŠTA nismo poduzeli da im organiziramo sadržaje za kvalitetan društveni život u kojemu se poštuju ograde Allahovih zabrana. Nemaju ništa takvo… Ima li? Na primjer, u Sarajevu jednom ili dva puta godišnje održavaju se svojevrsni kampovi za djevojke u trajanju od nekoliko dana. Jaaaako lijepo organizirani, i kvalitetno se realiziraju već nekoliko godina zaredom u organizaciji Škole Kur'ana “Bistri izvor”, ili Edukativnog centra za žene i djevojke “Tesnim”. Aferim, drage radnice na putu dobra, blago vama zbog ovakvih djela! Edukativni seminari, kreativne radionice, poučna predavanja, psihološke tribine, izleti u prirodu sa osmišljenim programom, uključivanje u humanitarne volonterske akcije… Prelijepo! Ali, jednom ili dva puta godišnje. Znate li koliko je vremena između dva takva susreta ako gledate tinejdžerskim očima? Čitava “vječnost”…

Za dječake i momke nema takvih sadržaja. Toliko o tome ko više radi na implementaciji teorije u životnu praksu po pitanju omladine i alternativa svakom zlu koje im se nudi na svakom koraku. Žene su definitivni šampioni. Pardon, šampionke.

Moramo se vježbati da zaboravimo na ponuđene gluposti koje nam nanose neki zapadni vjetrovi. Tek kad istreniramo sebe, moći ćemo i djecu učiti ispravnim navikama. Ispravno je da je dijete svaki dan svog djetinjstva najvažnije, da je prema islamskom učenju i tradiciji osoba za sebe, vrijedna poštovanja i ulaganja vremena i sredstava. Poklone bi trebali dobiti svaki put kad nauče novu suru, trebali bi im napraviti kolač, dozvoliti da pozovu prijatelje, da im serviramo neki ukusan obrok koji nije ni skup ni zahmetli, ali je njima drag samim tim što je neko za njih izdvojio vrijeme. To se zove pažnja, koja mladima doslovno znači – “zaslužujem da postojim”. Trebali bi dobiti poklone, trebali bismo im organizirati izlet sa prijateljima, odvesti ih u prirodu, pustiti im na volju da se igraju, nekoliko dana prije ih okupiti da osmisle program kakav bi htjeli imati… da ONI budu bitni. Trebali bi ih slušati, a ne preslušavati. Trebali bi ih čuti, a ne prečuti. Svaki dan. Svaki čas. Trebali bismo ih voljeti dovoljno da ih naučimo da u životu postoji “ne”. Da im ukažemo na to da nekim stvarima zaista nisu vični, ali da zato imaju neke druge talente koje smo kod njih prepoznali. Trebamo ih usmjeravati, a to iziskuje ljubav. Nedavno mi priča jedna prijateljica kako je vidjela u jednom džematu da su majke nakon predavanja po svom izboru sjele piti kahvu i jesti kolače, uz neizbježno opuštanje kroz razgovor. Djeci su “uvalile” mobitele, tablete, ajfone, i tako to u ruke, “da se djeca zabave”. Kada ih je upitala zašto to rade, čemu to vodi, rekle su: “Da ne smetaju.” Aferim! Misle li da djeca ne osjećaju da smetaju, umjesto što su najvažniji resurs ummeta?  Ipak, na drugoj strani sam čula pozitivan primjer. Kaže mi druga prijateljica da je vidjela u jednom Islamskom centru usred Europe kako uvijek imaju posebno određenu odgajateljicu, koja osmisli igre za manju djecu, i neki program za stariju dob. Tako su i mame “na odmoru”, jer im zaista treba. A i djeca su kvalitetno zbrinuta i upošljena. Kaže ta moja prijateljica: “Često sam svjedočila čudnim situacijama; dovedu djecu na predavanja, i onda ona  “skaču svima po glavi”. Jašta će, djeca su! Neko odvojio dragocjeno vrijeme i jedva uspije doći da čuje nešto korisno, da pita šta je potrebno, a djeca ne daju mira. Normalno da neće dati, to su djeca, nisu penzioneri! Starijim ljudima je dovoljno da sjede i slušaju, da ponešto ispričaju, i tako upotpune svoje vrijeme. A ne djeci, tobe yaa Rabbi!”

Djeca su najvažnija! To su sutrašnji ljudi, i kako reče neko pametan, “žive poruke koje šaljemo u budućnost”. O čemu će svjedočiti naše poruke? U ovakvoj našoj situaciji i realnosti, naravno da ćemo im popuštati u rođendanskim šarenim lažama, jer nečim se mora uveseliti dijete. A i saprati griža savjesti. Da nam Allah oprosti. Vjerujem da ćemo već sutra nastojati postupiti drugačije, jer dok mi ne promijenimo sebe, neće se promijeniti ni stanje koje nas nervira, zbog kojega prigovaramo i na koju adresu kačimo svoja opravdavanja vlastitog nemara. Nemoć je jedno, a nemar je drugo. Mi smo to strpali pod jedno.

“Svako se okreće prema svojoj Kibli, a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati – Allah, zaista, sve može.
I iz svakog mjesta u kome budeš, ti lice svoje Časnom hramu okreni, istina doista od Gospodara tvoga dolazi – Allah motri na no što radite.
I iz svakoga mjesta u koje dođeš, ti lice svoje Svetom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim inadžija između njih – njih se ne bojte, Mene se bojte! – A da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na Pravome putu bili.” (El-Beqare, 148-150.)

Sad će neko reći da ovaj citat nema veze s temom… IMA! Pročitaj ponovo! U namazu, i mimo namaza… okreni se svojoj Kibli, jer ona je putokaz! Ona te podsjeća na tvoje vrijednosti, pa neka se svako okreće svojim vrijednostima!

Tako, pošto je u islamu bitno:

-činiti dobro (“Pa ko uradi koliko trun dobra, vidjet će ga…” – Kur'an, El-Zilzal) ,

-bitno je koristiti društvu („Ko bude dobra djela činio, bio on muško ili žensko, a vjernik je – daćemo mu da proživi dobar (lijep,sretan) život!“, Kur'an, En-Nahl) ,

-bitno je olakšati ljudima (“Allah je na pomoći Svome robu, sve dok je on na pomoći svome bratu u vjeri.” – hadis, Muslim)

-i poslije smrti nam teku djela koja smo uvakufili u trajnu sadaku, to jest, od koje ljudi nakon nas imaju koristi…

Predlažem svim roditeljima da sakupljaju novac za vozački ispit svoga djeteta. Nemojte reći da se nema, jer toliko nemanje ne “slavi rođendane”. One poklončiće i zabave, kad preračunate, ostavite novac sastrane za hajr.  I recite djetetu da vi njemu sakupljate za najbolji poklon, kada bude najviše želio da dobije takvo nešto. Da ne misli da mu ne date od huje ili ćeifa. Vozački ispit…  Čim postane punoljetno, može ga polagati. Dok god koristi i olakšava svoj život, imat ćemo olakšicu i sevap. Posebno ženskom djetetu! Sad imamo i ženske instruktorice gotovo u svakom gradu!  Ona je sutra, inša-Allah, upravo aktivna članica zajednice. Ona će voziti djecu u školu, ići na informacije, u nabavku za domaćinstvo, voziti djecu doktoru na kontrole… Sve će to ona raditi i bit će joj puno lakše Allahovom Voljom. Plus, neće se gurati sa strancima u javnom prijevozu, jer muž ne može ostaviti svoj posao i dužnost da traži opskrbu. Ona je pastirica u kući svoga muža. Zamislite koliko bi olakšali i njoj, a bome i zetu  da mu ne “ronda” s punim pravom  jer jedva na sve stiže, pogotovo sa malom djecom. Muškom djetetu ne moram ni govoriti koliko će mu značiti. Od posla  nadalje. Ako Allah da. I eto, sigurno će biti svjesniji da za njih počinje etapa života u kojoj se u ovom svijetu računaju kao punoljetni. Uostalom, dobra je motivacija za poštošta. Jer, osamnaesti rođendan, kao i svi drugi, nije ništa osim datuma. Lijepim djelima, korisnim aktivnostima, izgradnjom svoje ličnosti… zahvaljujemo Allahu na blagodatima. E, TO je “slavlje”! Sve ostalo su samo svjetlucavi papirići ispod kojih se počesto krije razočarenje (jer se uvijek očekuje mnogo i drugo), i koji su poslije jedne upotrebe dobri samo za potpalu.

 

p.s./ Rodbina i prijatelji kojima ne možete objasniti da vaša djeca ne “slave” rođendane, i da to nije zato jer je vama mrsko da ih počastite, prihvatili bi da je dijete vanbračno, neuzubillah, da se sa 11 godina šminka, da se muški oblači kao balerina u helanke, i tome slično. Ovakvo nešto pokazuje svakodnevna praksa. Šejtan prilazi sa raznih strana. Često se djevojke ne odlučuju na hidžab iz opreza prema tome “šta će roditelji reći”, dok se istovremeno mnogi nesretni omladinci nikad ne ustručavaju početi pušiti, ili drogirati, zbog straha od toga šta će im roditelji reći! Nije li ovo očita podvala? Ne treba biti grub, ali ni vi njima niste određivali način odgoja. Lijepo, ali dosljedno – ostanite svoji! U svemu. Bismillah. “Ko ostavi nešto radi Allaha, Allah će mu nadoknaditi bolje od onoga što je ostavio” (Ahmed, sahih)

Ammara

 


7 komentara na “Šta da joj poklonim za 18. rođendan?”

  1. prenio mi je brat keno da je čuo iz usta šejha Arifija a i drugi imaju isti stav, da nije zabranjeno obilježavati i slaviti rođendane ukoliko se u tom slavlju ne čini neki haram , npr. širk, alkohol etc. tako da ovo može biti samo jedno od mišljenja po kom se ulema razilazi a nikako konačan stav a Allah najbolje zna

    • ok, ali je ulema slozna na tome da je haram oponasati nevjernike u njihovim obicajima, i da slavljenje rodjendana opcenito nije nikad bila praksa muslimana. I na tome da ga nikad nije slavio Muhammed Alejhisselam, ni iko od ashaba radijallahu anhum. Obiljeziti se moze i razgovorom, tekst je o zurkama i manifestacijama kakve (identicne) vidimo kod “njih”

  2. upravo je tako i šejh Arifi objasnio, da je ulema složna da se ne smiju slijediti običaju nevjernika koji se odnose, vežu i petljaju u akidi i ibadetima, a ne u ostalim stvarima, on smatra da ovo ne ulazi u to ukoliko se čuva ostalih harama, tako da onaj ko uzme ovakav stav i objašnjenje, slavljenje rođendana mu je muamelat kao iii npr. pisanje bloga, običaj i ponašanje nemuslimana koje nema veze sa akidom i ibadetom, a koje nisu radili ni Poslanik a.s. ni ashabi r.a. ( naravno sve se može zloupotrijebiti i izokrenuti) , zato dok god ima legitimno drugo mišljenje koje drugi učenjaci i muslimani slijede, nije od adaba da se to mišljenje napada i njegovi sljedbenici optužuju a ono drugo pokazuje kao jedino ispravno..posljedica isključivosti smo svi svjesni i svjedoci..nažalost

    • Napisao si: “… zato dok god ima legitimno drugo mišljenje koje drugi učenjaci i muslimani slijede, nije od adaba da se to mišljenje napada i njegovi sljedbenici optužuju a ono drugo pokazuje kao jedino ispravno..posljedica isključivosti smo svi svjesni i svjedoci..nažalost”, pa se toga i drzi. Ne vidjeh da je iko ikog napao, osim iznio svoje drugo i drugacije, na osnovu legitimnog, a ti to proglasi needebom. 🙂

  3. Esselamu alejkum draga Ammara!
    Hvala ti i da te Allah nagradi za ovaj predivni text!
    Potpuno se slažem s tobom i podvlačim svaku tvoju ovdje napisanu riječ.
    Selam od srca.

Odgovori na ammara Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *