Priča jedne mlade žene (šalim se, moja generacija 😉 ):

Željela bi, kao i svaki insan, da ima svoju kuću. Neka je mala i skromna, ali njena. Međutim, prilike su takve kakve jesu. Ako pošteno radiš, ne daješ mito, ne dižeš kamatne kredite, zaista je teško sa prosječnim primanjem jednog BeHa-građanina. Pošto je vjernica, i najpreče joj je da se ne izgriješi, a “želju ne može da pobijedi”, pitala je za iskustva drugih. Kako su drugi uspjeli?

 

Evo, ja ću ti reći, mila moja:

Bila sam ovisna o raspoloženju ljudi kojima sam bila okružena. Nisam željela neovisnost zato da bih bila “svoja na svome” i tako se ponašala, nego samo zato da ne bih bila kurban, ili onaj koji druge za sebe žrtvuje. Teško je to objasniti nekome ko je u svom domu rahat… I uvijek mi je bilo glupo ovo “svoj na svome”, pošto se ja uopće ne osjećam kao “svoja”. Ja sam u Vlasti Allahovoj. Udahnuti ne mogu bez dozvole Njegove. A dišem. Pa, hvala Njemu Uzvišenom! Već sam u plusu. Ovo “Na svome”… hmmm… kakvo moje, grdna rano… Šta sam ja to na Dunjaluk donijela, pa od toga uzela da investiram u još nešto novo? Ništa. Nema “moje”. Osim mog prava koje mi je Allah dao, da ne budem uhuđena pored svih mogućnosti da mi niko ne stješnjava Dunjaluk koji je prostran za Allahovog roba kada traži put do Njega. Problem kod materijalnog nije što ga nema, već što se slabost u tom smislu koristi da bi se duhovno, psihički, emocionalno, manipuliralo tuđim životima. E, pa, ja ne dam, jer je moj život Allahovo “vlasništvo”. Nije moje. Nisam ga sebi kupila, ni dala, niti ga mogu bez Volje Njegove oduzeti.

Nisam imala “ni marke”. Ništa. Ali sam, a sretna li sam, počašćena da budem uvjerena da Allah sve ima. I da daje kome hoće, kad hoće, kako hoće, koliko hoće… i to je Njegovo pravo. On kaže, subhanehu we te'ala, da sve s mjerom stvara i određuje. Da nekome daje, nekome uskraćuje. On zna, mi ne znamo… Tako sam jednog dana odlučila da činim dovu. I gle! Allah daje da doslovno dobijem kuću 🙂 Hvala Allahu. Vjeruj, lažu kad kažu da “ništa ne pada s neba”. Ja tvrdim da ništa ne kaplje iz “deset prsta”, jer mnogi bez ruku imaju ono što im je određeno. Sve, naravno, traži trud i određene korake. Moja je kuća tražila da molim Onoga Koji iz riznica Svojih raspodjeljuje.  Kuća u koju ulažem godinama, i čini se da to neće prestati, jer .. haman insan nema šta da uloži. Ono, pošteno, da se dobro vidi. A i onaj koji ima dvorac – troši. I misliš da nekad “da je još samo…” prestaje? A-a… Dok se ne prestane biti ljudsko biće. Ali, čovjek se sjeti, pa se uhaviza i dozove.

Oboljela sam, pa je cvijeće o kojem sam maštala podivljalo. Ove godine se skroz i osušilo. A baš je bilo lijepo! Mislila sa da će trajati bar koliko ja. Da mi se pogled na njemu odmara. A, u biti, vrijedno je to što se čovjeku pogled umori, jer to znači da gleda. Da vidi. Jedno vrijeme zbog bolesti nisam vidjela. Tada sam željeda samo to da mogu vidjeti lica moje djece kad odrastu. Hvala Allahu, vidim ih. Zaista, niko osim Njega vid ne daje i ne uskraćuje. Zar baš moram gledati u cvijeće da odmorim? Preče je da čuvam pogled od onoga što smara.

Koliko god sam dotjerivala, s druge se strane rušilo. Ali, moja jutra u neovisnosti od ljudi, u svijesti o tome za šta sam stvorena su ipak skuplja od toga. Nekad su dolazili trenuci da sekiram djecu zbog travnjaka, zbog ionako oronulih zidova, ili da tugujem što moj muž nema ni želje, ni volje, da se vrti ukrug kućnih i okokućnih poslova. Ima prečih zadataka. Ima li išta preče?? Ima! To što prošeta sa djecom po planini da bi se malko istrčala. To je važno. Da ne bi bilo tijesno.

Pa, je li TO posao blagodati koju tražim? Da se ljutim i da tugujem, jer nije sve pod konac? Ali, kad dobiješ nešto, istog trena kad to primiš kao poklon kojemu se i nisi realno mogla nadati, počinje tvoja briga. Hoće li ostati, kako će opstati, dokle će trajati… Aman, izgubit ću, pa šta ću?!  Ne radimo li tako sa svime što nam je dato? Od života, zdravlja, braka, djece, pa i vjere? Ljudi smo. Slabi smo. A samo jaki to priznaju, pa nakon toga jačaju. Eto, meni je pomoglo što sam znala da zasigurno imam djelo. Čak ni ćefin nemam zasigurno. I ništa više. Hvala Allahu što mi je dozvolio da to znam.

Sakrili su zidovi sve priče iz kojih sam naučila da kuća i dom nisu isto. I neka su! Zato insan i gradi zidove…

Šta da ti kažem… Dovom se kupuje sve što nam je za put do zadnje dekike potrebno. Nikako drugačije. Znaš, ima ljudi koji nisu ni dovili, i koji nisu kredite dizali, i koji nisu čak ni nešto mnogo ulagali. A imaju kuću. To se zove nafaka. Tako je, i iz toga treba da shvatimo da imati novac i nafaku – nije isto. Novac se troši, od nafake se živi. I nje ne može za života nestat. Zašto neko ima, a neko nema, to Allah zna. Možda bi nekoga imanje upropastilo, pa zato nema. I možda bi nekoga nemanje uništilo, pa mu je dato. Kako god se nama činilo, pravo je onako kako je Allah dao. I nikako drugačije. Nikada vrijednost nije u onome što se može kupiti. Vjera, zdravlje, život, ljubav, mir… Nema pijace koja to prodaje.

Jednog dana, muž mi je rekao: “Pomiri se sa svakim stanjem. Sigurno baš tako treba. Ti ne možeš ništa, osim onoliko kolike su ti mogućnosti. A i one bi bile veće, da treba tako. Vidi! Zemlja se vrti oko svoje osi, i malo je ustranu “naherena”. Mi bismo, da se našu pamet pita, tu os ispravili. Neka je “pod konac”.  Nama nije logično i onako kako mi mislimo da treba, to što je naša planeta samo iskrivljana – ispravna.  Mi bi malo popravili. Ispravili. I tim ispravljanjem bismo izazvali katastrofu. Allah zna, mi ne znamo.”

Još uvijek dovim da me Allah pozove na hadždž. Mislim da mi je tamo dom. Jer… insan stanuje tamo gdje je ono za što je stvoren da bude…

Dom nisu zidovi, već naša obitelj. To je neplativo. Ne možeš kupiti dijete. I ako ga nekako “nabaviš”, ma kako ga zvala, znaš da nije tvoje. Ali možeš ga odgojiti, pa da bude tvoja trajna sadaka. I onda jeste dio tebe. Mnogi ljudi rode djecu, ali ih nemaju. Osim da čekaju da umru i podijele imetak. Zato, nauči prepoznati priliku i u onome što mi vidimo kao nepriliku. To je kapital bez valute.

Još ću ti ovo reći: Prije tri sedmice, džemati u Bosni i Hercegovini činili su dovu za kišu. I spustila se kiša. Jedna je žena kazala: “Pa, i bilo je na prognozi.”

Danas su u džematima širom Bosne i Hercegovine činili dovu za kišu. I spustila se kiša. Nije bilo na prognozi. Ni izbliza. Allah daje i uzima, a sigurno je da nas time iskušava. Nit’ može biti vode iz oblaka, dok On ne da. Na prognozi vide oblake, a ne kapi.  Nit’ se može svanut’ prije nego nestane mraka. A noć je najcrnja pred zoru. Poslanik alejhisselam je davao dokle god je imao, a onda jednom od tražilaca napomenuo: “Nikom nije dat bolji dar od sabura!” Niko ne zna šta se iza brda valja. Lijek za svako čekanje je u – elhamdulillah.

Bernard Shaw je rekao da čovjek ne smije prestati težiti za onim što želi, jer bi ga to dovelo do toga da bude zadovoljan sa onim kako jeste. Hvala ti, Berni, ja znam da je ovo recept za trajno nezadovoljstvo. Želja ne može nestati, a moj Gospodar, Koji želje ispunjava, uči nas da čovjek ne može imati sve što poželi. Nešto mislim; i kad bi imao, poželio bi da želi. Ljudi smo.

 

Ammara