Monthly Archives: Juli 2015

Oluja

 

oluja

Imala sam ja nekih štajaznam tinejdžerskih godina. Tu negdje. Nebitno. Vele, “Oluja”.

Meni je odnijela planove. Ne ona, nego vjetrovi koji su je dozvali. Oluju. Do nje sam imala neku drugu sliku sebe u budućnosti. Nejse…

“Čulo se kako se dere kilometrima daleko. Ne znam je li to zato što je urlao baš toliko, ili je to bilo zbog noći u nama, ili od užasa oko nas… Sjećaš ga se?”

“Sjećam…”

“Atos. Uvijek mi je bilo bezveze to njegovo ime A sad mi je drago da sam ga znao.”

“Atos. Bio mi je susjed. U školi sam mislila da će me spucat šakom kad god naiđe, ali me uvijek ugodno iznenađivao. Zadnji put sam ga vidjela kad smo igrali pikado. Dug, ljetni, primorski dan… Nema ničeg osim vrelih isparavanja sa ono malo ičega što nije kamen… Pobijedio me. Nije ni mislio da neće. On je uvijek pobjeđivao. Dok ga nije odnijeo jedan “Bljesak”. Samo jedan, i zamračio je sve njegove munje. A izgledao je kao munja, zar ne? Atos…”

“Katana je ostao bez noge. Jesi znala?”

“Nisam. Plače mi se. Kao, bio je glavni frajer. Je li Vesna još s njim?”

“Nije. Ne znam šta da kažem. Agresivan je. Onoliki mladić, onako osakaćen…”

“Zašto su naši dečki sa Kvarnera i iz Istre išli u rat? Mislim, kod nas se nije pucalo…”

“Hrvatska je “kod nas”, čovječe!”

“I Stipe je poginuo…”

“Je. I stari od Ljiljane.”

“Moji su bez posla. Puna kuća izbjeglica.”

“Misliš, prognanika? Tko bi od svoje kuće bježao??”

“Da. Imala sam te cure iz Vukovara u razredu. Smjestili su ih po hotelima u Opatiji… I iz Iloka. Joj,, kako su imale čudan naglasak kad su mi izgovarale ime! Ahaha… Valjda nisu nikad čule. Šta ja znam… Ma bez veze. Totalno. Kako je glupo poginuo Atos!”

“Zavezali su ga za drvo i gulili mu kožu. Nije poginuo, on je crk'o. Čovječe… Crk'o je.”

“Srbi iz mog razreda su se pravili žrtve, a svi su pobjegli prije nego je itko shvatio šta se sprema!”

“Bilo je žrtava. Znaš kako je, svugdje ima budala, dešava se svašta… Ali, bilo ih je i u redovima Hrvatske Vojske. Bilo je i građana koji su voljeli svoje, a poštovali tuđe. I onih koji su smatrali da je Hrvatska sve, samo ne “tuđa”, ali nije ni samo njihova. Rat je to, čovječe!”

“Ma, tko ga je izmislio!?!… Užas!”

“Baus je obolio od PTSP-a. Svi smo se raspali kao dvorac od pijeska. Nikad više neće biti isto. Ali, morali smo se braniti! Sjećaš se kad su silazili ovi iz JNA sa Katarine, preko Kozale i Potoka? Misliš da su se ti dečki bojali, ili su onako buljili iz vozila jer nisu htjeli biti u njima? Žao mi ih je bilo. Pljuvali smo ih. Možda nisu krivi ni za što osim što nisu pobjegli iz legla zla. A možda nisu mogli.”

“Ne znam. Baš me briga. Ja znam da je gore bio dečko od jedne moje frendice, i zvao se Zoran. Sjećam se da joj je jednom rekao da sam ja, kao njena prijateljica, nepodobna da to budem. Kao, ja sam “balijka”. Tada sam prvi puta čula taj izraz, i nisam znala što znači. Sad znam. Sada, nakon što smo sve to smeće ispratili iz Hrvatske u Bosnu. Tamo su si dali oduška za sve isprašene, ubilačke tureve. Stoka. Vele da ih ima dobrih… Ne znam. Ove budale iz mog razreda su se odjednom povampirile, pretvorili su se u druge osobe! Kao, ugroženi su. Ma, nitko im ništa nije govorio! Nitko! Ništa! Ali, njima je smetala hrvatska zastava. Smatrali su je ustaškom i ratnom, huškačkom. Bolesnici…”

“Pobjegla je Danijela, znaš li? I Aleksandar i njegova Vesna. Šteta.”

“Gdje su pobjegli od svog naroda i kuće??”

“Ne misle oni da smo isti narod. Dobro, Vesnin brat je imao probleme. Na poslu. Bio je policajac, to znaš? Ostao je bez posla…”

“Marčeta? A čovječe… Pa baš su oni bili kul. Uvijek. Zašto njih tjerati? Ili nisu otjerani, mislim, i moji su ostali bez posla, i toliko ljudi, Hrvata, dobilo je otkaze…”

“Ma ne, on je izletio kao Srbin, sto posto. Vrijeme je takvo. A i meni je žao. Voljela bih da su ostali. Čovječe, to su naši ljudi!”

“Da. Ni ja nisam katolkinja, ali se osjećam svim bićem kao pripadajuća ovoj grudi. Totalno… Baš me briga šta vi mislite, nitko me neće iz moje kolijevke tjerati!”

“Kao da te netko tjera…”

“Pa, nije lako nikom. Nije ni nama. Ali nas ne zanima. Doći će nakakvo “sutra”, mora doći. Ili ćemo svi pomrijeti.”

“Oluja nas je sve zamela. Ali ne “Oluja”, nego zbir vjetrova koji su nam odnijeli ljudskost, pamet, osmijehe…”

“Poludili su ovi Srbi, totalno! U njima je problem. Zašto su tako poremećeno zaluđeni lažima svojih pomahnitalih vođa? Zar ne vide istinu pred očima? Nemoguće…”

“Moguće. Prepali su se, ljudi su to. Ali, ovi Srbi iz Srbije nisu takvi. Većina njih. Sto posto. Samo su medijski dezinformirani. To je problem. Vidjet ćeš da će vrijeme pokazati da nisu isti ovi odavde, i oni od tamo. Kao što ni katolici iz Bosne i Hercegovine nikakve sličnosti osim vjere nemaju sa nama, a zovu se Hrvatima. Glupost…cccc… tipični Bosanci! Nemoj se ljutiti, to kažem kao mentalitetnu značajku, ne kao pogrdu!”

“Ma baš me briga. Znam da nisi mislila na Bošnjake. Uostalom, mi smo isto i tu i tamo, ali ne pijemo vam mozak time kako smo jedinstveni u svojoj divnoći i kako smo svi isti. Nismo isti. Dva sela jedno do drugoga, a različito pričaju i imaju različite običaje. A ne mi ovdašnji, i moji iz Bosne, recimo. Stvarno teško razumijemo jedni druge. Oni su nekako ljudskiji. Ja sam valjda… otkačena, šta ja znam… Nebitno.”

“Voljela bih da nije bilo rata.”

“A tko ne bi?”

“Mrtvi.Oni bi možda voljeli da je sve imalo smisla. Sad im je smrt na tom putu jedino čime su obilježili svoje živote. Ne vjerujem da bi si to uzeli.”

“Pojma nemam. Atos je bio faca, čovječe. Žao mi ga je!”

“I meni. I njegove mame. I sestre.”

“Odvratni kradljivac života. Rat. Muški rod. Jednina. Žene plaču. Množina. Djeca sirota. Većina. Stoka pocrkala. Ratni zločin. Ljudi su samo meso, ali su to imali priliku odlučiti biti.”

Čim pomisliš da si bolja – gora si!

 

perfect

Ma šta o sebi znamo, uopće? Šta znaš o sebi?? Šta??

Interesantno mi je to da su određeni “kalupi” nas, insana, baš u milimetar isti. Kao da smo izlijevani poput čelika, a ne rađani. Tobe jaa Rabbi.

Kratko:

1.) “Ma, ja nisam glupa, samo sam dobrrrraaa, ko kruh! Može me gaziti ko god hoće. Džaba, ja ne znam za sebe, svi su mi preči od mene. Iskrena duša, šta bi sad… Nikom zla ne mislim, svakom želim bolje nego sebi. Ma, dala bih zadnji komad kruha, ispred svoje djece bih dala. Zato me svi i koriste. Svi me gaze. Ali neka, neka misle da sam glupa, rađe nego da budem trn u oku. Kad vidim kako neko ne da na sebe… a ja jadna, dobrena, skromna… iskrena…”

Najviše od svega je skromna. I samozatajna. I nije glupa.

2.) “Opeklo me, pa sad i na hladno pušem. Neeeećeš meni više prodavat loj pod maslo! A-a! Nema. Što ste jahali, jahali ste, moja grbača više nije za sedla! Sikter svima, koliko vas ima! Samo nek neko proba da mi se približi, prisjest će mu i djed i djedovina! Nisam agresivna, ali nisam ničija budala. Ne dam na sebe, a neću ni na druge. Ko meni jednu, ja ću njemu deset, pa da vidimo kom’ obojci, kom’ opanci!”

Nije agresivna. I nije ogorčena. I njoj obojci. A vi kako hoćete.

3.)

“Ne zanima me ničiji život. Ja sebe i svoju djecu… to ja gledam. Šta će ona, do jučer hodala po sekndhendu, iskala od pijačara gebiru na veresiju, a sad se potkovala kundurama i tu meni nešto… Kao, djeca joj znala pisati i računati prije škole.. Jašta su, a i neka su, vidi im se na faci da su zatucani. Jadna djeca, nisu kriva. Od onakve kalašture, dobro su ikakvi. Još kad mi neko sjedne pričati kakav su uzor.. Ma, voooz, bolan! Šta me briga, meni je do mene i moje djece, šta me se interesira ona?!”

Niko nju ne zanima, ona o sebi, po sebi. Pa ja!

4.)

“Isto da je iz Pariza! Hoda ko da je pala sa Ajfunovog tornja, kakosezove… Vidi joj nosa, nebo para! A ja sam prošla pola svijeta, i nikom nisam to na nos naticala. I dalje hodam ko da gazim po močvari, nije mene stid mog porijekla! Hoćeš slike da vidiš? Išla sam s njom u školu, nije se znala potpisat. Sad sve nešto- naučila jezik, naučila kompjuter, pa isto da je careva kćerka, jarrrane. Koga briga? Hoćeš slike da vidiš? Vidjela si na fejsbuku? Pa da, zato sam ja i turila da vidi koga zanima, mada ja ne volim da ikom pod nos turam. Jedino ako hoćeš slike da vidiš.”

Najbitnije da ništa ne nauči, nije ona došla da se folira. Ili tura. Osim nazor.

5.)

“Nikom ja nikad nisam ništa učinila. Nikad. Nikom. Apsolutno. Ni dobro, ni zlo. Od mene dosta. Pa jel’? Valja i to moć’.”

Ona ne radi samo zato da ne pogriješi. Ništa. Pa makar.

6.)

“Ja ne mislim da sam bolja, ali kad vidim kakvi su drugi, ja sam zlato!”

Ne misli ona.

*******

Bitno da sebe poznamo. Sami svojim riječima svjedočimo, a djela nam apsolutno odmah potvrde… sve istine o nama.

 

Ammara