Muslimanka treba da ima svoje tajne.

Tajna koju nikad nikom ne bi smjela odati je tajni ibadet. Posebna je tajnovitost tog skrivenog dobra, jer smo u startu svjesne da nije baš u potpunosti skriven. Allah Uzvišeni ga vidi, zna za njega, i kod Njega je čuvan. Kod Njega će, iako svjedoka tom djelu nema među ljudima, biti “isplaćena” nagrada za njega. Meleki plemeniti bi željeli takve nagrade. Oni nemaju mogućnost da griješe. A ti, ženo, imaš mogućnost da griješiš, i sve na ovom Dunjaluku te zove tome. Ipak, odabireš djelo koje činiš samo zbog Ljubavi i želje da budeš voljena. Samo iz zahvalnosti, iz želje da budeš među zahvalne upisana. Čak ne smatraš da je to tvoja vrijednost i dobrota, nego da se podrazumijeva da treba da zahvaljuješ i da sakriješ svoju “otplatu” najminimalnije “rate” koju možeš dati za sve blagodati. Upravo zbog ove svijesti, tebe je stid da makar  spomeneš “iznos” koji si spremna ili voljna dati.

Tajni grijeh…

Ima li ikakva dobra u grijehu, upitali su Omera ibn El-Hattaba. Odgovorio je da ima i da se ogleda u traženju oprosta za njega.

Ko od nas nema neki tajni grijeh? Nešto što nas udaljava ne samo od pokornosti Gospodaru, nego i od nas samih. Ono, kad nas niko ne vidi. Ili mislimo da nas niko ne čuje.

Taj grijeh koji krijemo, kajući se i prezirući svoju slabost zbog koje nas nadjačava poriv da griješimo, u nama gradi posebnu poniznost. Osjećaj nevrijednosti, ali istovremeno i osjećaj stida zbog nezaslužene “vrijednosti” nas, kao nebitnih i sitnih, ukazane u Allahovom pokrivanju naših mahana i grijeha. On ih, Uzvišeni, nije ni previdio, niti ih je zaboravio. Tu su, skriveni, naši tereti. Pokajanje koje prati svaki počinjeni grijeh nas istog trena ohrabri da budemo bolji. Svijest da imamo Gospodara Koji prašta i voli opraštati, još više nas vezuje za Uzvišenog Stvoritelja, i istovremeno nam izoštrava svijest o ljudima kao bićima. Posebno u ovom vremenu komocije da budemo neograničeno sebični i bezobzirni, pa stoga jedni drugima ne prelazimo ni preko “seen” na fejsbuku, odrasta u nama imansko divljenje prema Onome Koji u svakom trenu može da nas kazni i da nam naplati našu bahatost. I dalje Ga molimo, od Njega tražimo, ovisimo u potpunosti za svaki dah kojim dišemo. I opet, griješimo. Uporno. Na neodređeno vrijeme.

Svaki put kada se sjetimo:

Allahov Poslanik alejhi selam je uzjahao jahalicu, proučio putnu dovu, a zatim rekao:

„Allahu moj, oprosti mi grijehe, jer moje grijehe ne može niko drugi oprostiti.“

Zatim se nasmijao, a ashabi ga upitaše:

„Allahov Poslaniče, zašto si se nasmijao?“

On im ogovori:

„Vaš Gospodar se nasmije kada Njegov rob kaže:

–         Allahu moj, oprosti mi grijehe, jer moje grijehe ne može niko drugi oprostiti, i kaže:

–         Moj rob zna da grijehe ne može niko osim Mene oprostiti.“

( Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi )

Naša srca zadrhte i požele da ne griješe.

A kada se opet zaborave, utjeha nam dolazi kroz mubarek dove naših prethodnika:

“Gospodaru moj, ako me moji grijesi dovedu do beznađa, neka mi lijepo mišljenje o Tebi bude utočište! Gospodaru moj, Ti si mi pokrio sramote i grijehe na dunjaluku, ali je moja želja i potreba da mi ih pokriješ i na ahiretu jos veća! Moj Allahu, učinio si mi neizmjerno dobro što nisi otkrio moje grijehe dok sam živio na dunjaluku među određenom skupinom ljudi, molim Te, nemoj me osramotiti ni na Sudnjem danu pred svim ljudima! Gospodaru moj, nemoj nas učiniti od onih koji Te dozivaju i mole svojim jezicima, a svojim srcima bježe od Tebe!”(Jahja ibn Muaz, radijallahu anhu)

Jer, naš je Poslanik alejhisselam, ostavio u nasljeđe lijek za sve naše rane uzrokovane grijesima: