Moj dragi rođak, kad je bio mali, imao je jednu posebnu tehniku za prevladavanje neugodnih stanja. Prirodnu, jer samo takvu bebe i imaju. Instinkt, dok ne prijeđe u svjesno procesuiranje.

Kada bi ga neko ili nešto prepalo, on bi pobjegao u neki ćošak, i izgovarao rafalnu afirmaciju: ” Ne bo’ će, ne bo’ će…”

Tako bi preživljavao strah.

Tako nekako ovih dana strah preživljavaju “zapadne sile” i njihovi narodi. U sili analitičkih tekstova, toliko kontradiktornih da je već smiješno, nađe se svašta; od teorija zavjere, do teorija manipulacije umovima,”osvješćujuće” priče o komercijalizaciji smrti, pa preko “pokušajmo razumjeti da smo možda i sami doprinijeli ovome…” i do nezaobilaznog bošnjačkog, kao nigdje i kod nikog, lizanja tla koje zapadnjaci zapišaju. U svrhu odanosti struci, nauci, i “naprednom razmišljanju”, dakako.

Jadni ljudi…

Neki dan čitam kod efendije Muhameda Velića priču o čovjeku koji je pazio da ne povrijedi pauka i njegovu kućicu, tj. mrežu. Sve zbog ljubavi prema Resulullahu, alejhisselam. Naime, kada se skrivao u pećini sa Ebu Bekrom, radijallahu anhu, od istih ovih čarlija, abdoa, buševa i šarona, pauk je na ulazu u pećinu ispleo svoju mrežu i zakamuflirao privremene stanovnike.
Volimo te, pauče, jer si bio u službi našeg Resulullaha, našeg Dina, naših ashaba! Volimo te, grlice, jer si tu, na tom ulazu, snijela svoje jaje! Volimo te, devo Kaswera, i sve tvoje rođake, jer si na leđima nosila najbolje stvorenje ikada, i njegove ashabe! Volimo te, palmo, jer si plodovima svojim ponekad obradovala mubarek usta Muhammedova, alejhisselam! Volimo te, oblače, jer si ga sjenom svojom od vreline zaklanjao! Volimo te, prašino pustinjska, jer si pod mubarek stopalima počašćena bila! Volimo te, panju, jer si nosio najljepšeg govornika! Volimo te, Kudsu, jer si mesdžid bio i prva kibla mubarek očima! Volimo te, Kabo, jer si počašćena tavafom najmilijega srca! Volimo te, Medino, jer je mubarek duša u tebi disala, i u tebi izdahla! U tebi leži mubarek tijelo njegovo, kraj svoja dva ashaba, a i mnogi od drugova najboljeg od najboljih među ljudima! Volimo mi zrak, jer ga je on disao. Volimo hasuru na kojoj je ležao. Volimo Zemzem iz kojega se napio. Jednostavno, eto, volimo nebo pod kojim se rodio!

I kako sad da to analitičari, blogeri, novinari, političari, zbunjeni “ne bo’ će” narodi shvate?? Nikako. Jer ovo se ne razumijeva. Ovo se osjeća.

Bez obzira koliko smo slabi, i bez obzira koliko smo nedosljedni… Mi volimo Muhammeda alejhisselam. I to više nego sebe. Više nego svoju djecu. Više nego bilo šta na Dunjaluku. Ova se ljubav ne može kupiti! Naime, mi ne volimo sami sebe, kad god ne slijedimo Kur'an i Sunnet Muhammeda alejhisselam. Ali čak i u takvom stanju, ako neko „barne“ u zjenicu oka, u našeg Poslanika alejhisselam, naša srca se uznemire. Diraj mene, njega ne spominji prljavim ustima! Spodobe koje sebe ponižavaju pljujući na sunce, spašava na Dunjaluku jedino to što mi znamo da to sunce niko, baš niko, ne može ugasiti. I to što znamo da ni on, alejhisselam, sam sebe nije branio, niti je dozvoljavao da bilo ko zbog njega strada. Samo je živio onakav kakav je bio, i kakav spomen je na njega ostao. Samo je bio ono što jeste. Ima li boljeg protuargumenta bestidnicima, beskičmenim ljigavcima? On je donio islam. On je donio ISLAM! On je donio ono što osvaja srca, pred čim su bedemi obični pijesak. Bedemi ne padaju od sablji, nego od ljubavi. Jer… džaba je porušiti zidove oko tijela, ako ostanu bedemi oko srca! Ako ne dopremo do ljudskih srca, nećemo, sigurno, ni do ljudskih ponašanja. Sami sebi smo najbolji dokaz za to. Ako ne dopremo do ponašanja, nećemo ni izvojevati pobjedu istine i dobra. Istine i dobra za SVE ljude, jer baš SVIM ljudima je poslan Muhammed alejhisselam. Za razliku od svih drugih poslanika, alehimusselam.
Pazite, treba razumijeti bjelosvjetsku histeriju. Činjenica je, a ne imaginacija:
Najbrojniji smo na svijetu. (Preostali broj ljudi je rastrojen i u sebi, i oko sebe, i među sobom.) Svaki dan smo jači i ujedinjeniji. Čak ni sprdnjom, sramotom i podvalom zvanom „IDIŠ“, nisu uspjeli baciti ljagu na islam. Svaka spletka koju su ispleli, njih je uhvatila i zarobila, a ne islam i muslimane; zbog gadosti i “holivudnosti” IDIŠa,  ljudi čitaju, traže, izučavaju tu „mržnju i teror koje islam donosi“. I nalaze da toga nema u islamu. Upoznaju muslimane, ali pri njima ne nalaze ono za što su optuženi i kako predrasude oslikavaju lik muslimana. I onda primaju islam. I vole Muhammeda alejhisselam, više od samih sebe. Onog istog, kojega su silno željeli omrznuti, i kojega su silno željeli prikazati kao prijetnju i nekoga koga se treba plašiti. Još da je samo da muslimani shvate da pobjeda i sretan kraj pripadaju islamu i muslimanima… i da se prestanu ponašati po programu Din-dušmana. I da počnu razumijevati suštinu Sunneta. Radi poštovanja časti Poslanika alejhisselam.