Psihološki profil: (samo)UBICE

 

 

samoubice1

Jesu, muslimani su (samo)ubice, ako računamo da je duša ono što je život.

Mi smo ti, a ne neki drugi, koji su se okrenuli od Kur'ana i Sunneta. Mi smo ti koji su odabrali da žive po aršinima nekih drugih standarda. Ne neko drugi.
Mi smo dozvolili da nam šaka zaljubljenika u vlastitu misao pomuti svijest o tome da je baš svaki musliman daija. Misionar koji poziva. A pozivati možeš samo u ono što jesi.
Mi smo se zabavili stražarenjem na granicama kojekakvih šejhova, i njihovih tumačenja kur'anske poruke. Istinski učenjaci niti očekuju, niti su ikad očekivali da njihova riječ bude neprikosnovena. Oni su svoj život posvetili izučavanju Kur'ana i Sunneta, i donošenju istina i znanja onima manje posvećenima. Ne zato da bismo ih slijepo slijedili, nego zato da bi nas naveli da tražimo, propitujemo, da razmišljamo, baš kako nas i sam Kur'an poziva. Mi smo ti kojima su potrebni lažni, sapunjavi „selebriti“, jer… imaju ih i drugi ljudi, zar ne? To se danas „mora imati“. Inače… Inače bismo morali biti svjesni da je čovjek samo čovjek, i da nepogrešivoga nema.
Da smo mi svjesni da je svako od nas, ponaosob, daija… Prenijeli bi od Poslanika alejhisselam makar jedan ajet. U svom domu, komšijama, zajednici u kojoj živimo. Mi bismo bili dosljedni Istini, a Istina je ono što je trajno i sjajno, što rastjeruje mrak i sve što tami pripada.
Mi bismo živjeli islam tako da se na nama, sretnima, smirenima, nasmijanima, uvijek dostupnima za pomoć svim ljudima, dobročiniteljima, moralnima, obrazovanima, hrabrima, ponosnima, uvijek vidi slika islama, kakva bi svako poželio da bude. Laž bi pred nama umirala. Potvore bi se pred nama topile od stida.
Mi bismo, umjesto da nam je važno kojem taboru kojeg „šejha“ pripadamo, brinuli o tome da se nikim i ničim ne zasjeni hator islama. Bilo bi nam preče šta je korisno za islam, a ne za naše „ja“. Ovako… ni islama, ni našeg „ja“ više nema pri nama, osim u tragovima.
Besmisleno življenje nekakvog našeg „sunneta“ nikad se ne bi pretpostavilo slijeđenju Sunneta koji se zove Muhammedov, alejhisselam. Ne bi mi, da smo ikad shvatili pouke iz Taifa, imali brige ni potrebe za slamanja misli u nama, trebamo li ili ne, uništtiti pola svijeta u ime odbrane ličnosti Muhammeda, alejhisselam, kojoj smo mi prvi okrenuli leđa onog trena kad nas nije bilo briga za njegove prioritete, i njegov način dostavljanja istine. Njemu je, alejhisselam, bilo važnije da do jednog dopre poziv, nego to što ga stotina zlostavlja. Njemu je bilo ponuđeno da melek brda sruči Allahovom dozvolom brda na mušrike koji su ga progonili, udarali, kamenovali, potvarali, vrijeđali, i to u trenutku kada je bio jako ranjen. Na njegove oči su od gladi umirali sljedbenici islama, bojkotirani i prognani samo zbog te činjenice. Tri duge godine. U tom periodu umrla mu je voljena Hatidža, njegov unutarnji mehlem, i njegov amidža Ebu Talib, njegov vanjski štit među ljudima. Ipak, on izgovara princip po kojemu se redaju njegovi prioriteti: „Ne, nego se ja nadam da će Uzvišeni Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će slaviti Jednog Boga, Jedinog Gospodara, Allaha Uzvišenog.“ Bitnije mu je bilo da poruka dopre do potomaka, nego da zbog njega budu ubijeni prije nego se rode. Ima li išta jasnije od ovoga?
Naravno, „revnosni internet-ratnici“ će kazati da ovakvom razmišljanju nedostaje podatak da je Muhammed alejhisselam sudjelovao u bitkama. Istina, jeste. Tamo gdje je bila ugrožena misija dostavljanja istine. A ko to nama brani, u Europi, Amrerici, na Grenlandu, da govorimo i živimo islam? Mi sebi branimo. Jer ga ne govorimo i ne živimo. Bar ne dosljedno. I svako od nas, ponaosob, zna koliko i kada sami sebe lažemo. A najbolji su grješnici oni koji se kaju. Da'wu pokušavaju suubiti uz nas i veliki svjetski igrači i prodavači duše za dunjalučki šićar. Ali, ne bi oni mogli, da im nije postalo “dokazljivo” kako bilo kome od muslimana mogu pripisati glupost i karakterno dno. Pogledajte samo naše profile na društvenim mrežama. Činjenica, većina tih profila u životu ne postoji. Problem je što slični njima – postoje.

Mi smo ubili da'wu! Mi smo ti koji, umjesto da širimo selam koji bi trebao reći drugima o nama, širimo međusobna mahalanja i netrepeljivosti. Nama ni ne treba vanjski neprijatelj, previše ih je u nama, među nama, a da ni svjesni nismo.
Da ja nisam muslimanka (ne dao Allah takvog iskušenja!), sigurno se ne bih poželjela uključiti u mnoge „halke“ muslimanki. Ali isto tako, u mnoge bih. I zato vidim razliku između njih. Sebe kroz njih tražim, i kroz jedne, i kroz druge. U jednima vidim svoje greške i slabosti, vlastitu nedosljednost i samoobmanu, a u drugima vidim da sam (Allahovom Milošću) ipak još živa srcem. Jer mi smeta izigravanje sa islamom koje se naziva „islamom“. Kod mene mi smeta. I kod vas mi smeta. Hvala Allahu pa je On od Milostivih Najmilostiviji!
Mi smo narod koji se odrekao pozivanja u dobro, jer nekom u saffu do nas smeta što se ‘pravimo pametni’. Mi smo narod koji je odustao od ukazivanja na zlo, jer nas bomba „pometi ispred svojih vrata“ ili „ko si ti da me osuđuješ“ plaši da bi eksplozijom mogla probuditi istine o nama. Znamo mi da su ovakve fraze samo zatvaranje usta, kako bi se održala komocija nebrige o sebi. Zakratko komocija. Zadugo – ovo što imamo. Ljudski hator nam je težak. Teži od Allahovog, da nam Gospodar oprosti. Nema u nama iskrene ljubavi, jer ona ne poznaje strah od toga da će biti krivo shvaćena, ili krivo interpretirana. Ona se bezuvjetno daje. Pravdom se, bezuvjetno, na pravdu ili nepravdu odgovara. Pravda je zalima spriječiti u zulumu. Pravda je zaštititi mazluma. No, mi smo narod koji se ljuti na nemuslimane što ih nije briga za djecu Sirije i ostalih okupiranih zemalja. A oni su u takvom stanju jer NAS nije briga. Koliko ste izvještaja o njihovom stanju pročitali u zadnjih sedam dana? Znate li koliko ih je ubijeno, koliko protjerano, koliko ih se smrzlo? Znate li da ih ubija i dušman, i onaj koji im se prikazuje kao dost? Jer… kao što rekoh, hator šejha je preči od hatora „la ilahe illallah“ koje treba da odraste u njihovim srcima. Jedni ih zaboravljaju, a drugi odgajaju kao oružje u borbi za prevlast vlastite ideologije.
Uopće me ne boli etiketiranje Zapada. Boli me što smo im dali za pravo. Međusobnim etiketiranjem. Oholost ukorijenjena u srcima nam ne dozvoljava da pročitamo različito mišljenje bez da popljujemo „brata“ ili „sestru“ od glave do pete. Šta ima veze ako misli drugačije? Nije te puškom prisilio da se složiš. Natjeraj svoje dijete da se u potpunosti slaže s tobom, ili i njega smatraj dušmanom po difoltu. Nećeš. Jer ga voliš.
Ne postoje riječi kojima bih opravdala islam. Jednostavno zato što islamu opravdanje ne treba. Ali meni treba. I vama. Zbog svega što ne činimo, a što je od islama. I baš time smo ubili sami sebe, i ubili smo priliku da istina ne bude ubijana. Zato kažem, jesu muslimani ubice – svoga vremena i prilike da pronesemo islam, onakakv kakav jeste, neovisan o našim karakternim, duševnim, odgojnim željama. Dovoljno ga je živjeti među ljudima. I oni bi ga poželjeli. Kao što već jesu, kada je od jednog čovjeka, zalijevana najboljim primjerom, nastala najbolja generacija ljudi koja je Zemljom hodala. Ona, koja je u drugima budila poštovanje. Čak i kod zakletih neprijatelja. Ona, koja je primjer nama, bar bi trebala biti. Do tada, upitajmo se: jesu li baš oni naši uzori? Ili bi nas se postidjeli?

2 Responses to Psihološki profil: (samo)UBICE

Odgovori na ammara Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *