Kad narastem, jest ću serviranu misao

Nema veze.

“Emir Hadzihafizbegović… Ovih dana budi svijest i samosvijest uspavanih Bošnjaka. Je li to onaj isti čovjek, koji je prije godinu dana, ili mozda dvije, upriličio ministarsku tv-emisiju u kojoj je rasvjetljavao bošnjacki primitivizam po pitanju Lepe Brene i njenog glamuroznog povratka u BiH, kako bi nam zatamburala po ranama ljutim? Samo pitam…”

Upitah onako, razmišljajući, kroz “status” na društvenoj mreži. Meni je “društvena mreža” upravo to – mjesto gdje razmišljamo i pitamo se o društvu. Nije mi, i ne može mi biti mjesto gdje se družim. Iako, 90% nas je palo u tu zamku spretnog imenovanja u svrhu  manipuliranja našim vremenom. I razumom.
No, to sad nije tema…

Upita me jedan vrli Bošnjak: “Šta ima veze?”

Nema veze.

Naime, gospodin Emir je napisao divan tekst. I ja podržavam glavninu ispisanog. Pogotovo što to on umije, zaista, onako bošnjački, sa sevdahom da iznese.
Ipak, zaradi moje djece koju odgajam u ovom ludom svijetu, ja se vazda pitam i razmišljam; gdje je početak bezumlja? Ako postoji bolest, lijek bi se trebao odnositi na uzročnike, a ne na simptome, zar ne? U suprotnom, “lijekovi” su čisto prodavanje magle.

Veza je, vrli Bošnjaci i Bošnjakinje, po mom skromnom i (priznajem) potpuno neutjecajnom mišljenju (osim za moju nadležnost, što odgoj moje djece svakako jeste), u sljedećem:

Odgajani smo vrlo jugoslavenski. Lepobrenovski. Onda nas je strefila spoznaja da, ma koliko mi bili bratskijedinstveni, za druge to nismo bili. Tada smo klani kao pilići, majke nam silovane, kćeri kasapljene, a za svo to vrijeme Brena je titrala i pirila pod krila našim dželatima. Njena stvar. Čekali smo mi sa mnogih strana da nam se dost ukaže, da dušman ne bude, pa smo i dočekali gdjekad gdjekog da nam pruži ljudsku ruku i prizna da se desio genocid nakon što je postao baš preočit.
Poslije smo se pitali gdje je greška.
Pa smo onda nasumice mrzili sve nemuslimansko, jer su nas zbog islama, i samo zbog toga, klali.
I uvidjeli smo da to nema ni smisla, niti nam priliči, jer mi nismo mrzitelji po defaultu.
Nastavili smo nekako umjereno. I opet se strmoglavili u neumjereno nepovjerenje prema dobru i povjerenje prema besmislu, ljenosti, javašluku, u neumjerenu nebrigu o sebi i svome.

To što smo u jednom trenutku shvatili da je za opstanak važno razlikovati prijatelja od neprijatelja,moral od nemorala, vrijedno od nevrijednoga… odjednom je postalo prijetnja suživotu. Trebalo nas je sada podučiti kako da ne budemo krkani koji pamte pjevanje i opjevavanje djecoklanja u našoj avliji. Krkani koji su svojim očima vidjeli uniformiranje “lepotice” u uniformu istih tih koljača. Ako oblačenje kože vuka nije identificiranje sa zvjerstvom, onda je moda postala ratni zločinac.
Veliki doprinos odkrkanjivanju žrtvi zvjerstava uniformiranih u “Brena-stil” dao je i gospodin Emir. Narod se bunio i protestirao protiv iživljavanja nad smrti ne samo ubijenih tijela, već i pameti u Bošnjaka,oličenog u koncertiranju i uzimanju novca u državi za koju je i Brena smatrala da ne treba da postoji. Nismo željeli da nam dođe u Sarajevo soliti rane. Osim onih koji nemaju svojih, i ne zanimaju ih komšijski amputirani dijelovi tijela. Gospodin Emir je tada imao tv-emisiju, kao Ministar kulture i sporta KS. Doveo je Brenu da obnove prijateljstvo, i da razotkrije sve zablude o njoj. Tako nas je obavijestio i dao zločinki priliku da razjasni, kako uniforma arkanovaca na ovoj svehloj ljepojki, nije bila to što smo svi vidjeli. Nije. Jednostavno – NIJE. I gotovo. Nije ona nedošla u Bosnu tokom rata, i nije ona nerekla da je to njena domovina koju sada njen narod po izboru ubija i zlostavlja. Nije. Ona je naša dobra građanka, prijateljica Bosne i Hercegovine, promotorka mira, promotorka suživota, ona je jednostavno – Emirov jaran. Ok, ja nemam ništa protiv toga, osim kad me neko ubjeđuje da treba biti i moj jaran, i da sam zatucana mrziteljka nedužnih ako ne volim Brenu u smislu onoga što predstavlja. Eto, taman da nema nikakve veze sa ratnim dešavanjima, taman da je bila “neutralna”, jer i neutralnost je debel stav, ja bih opet upitala: Kome i šta to od bilo kakvih vrijednosti donose brenasti brendovi, trendovi, programi,… ono, bar ministarski odgojno i sportski gledano? Tada bar, kad se moglo odgojno i obrazovno, sportski djelovati?

Da pojasnim:
Ko je od muslimana (i ja sam među ovima što ih pitam) pozvao omladinu iz svoje mahale da se druže kod njega, u kući, ili u džamiji, uz jednu dobru knjigu, zvanu “Sira Allahovog Poslanika alejhisselam”? Ko je tu omladinu okupio oko nekog plemenitog programa koji promoviše vrijednosti? Ko ih je animirao da se angažiraju u humanitarnim projektima i akcijama? Ko je uložio dio svog imetka da ih povede na neki izlet u posjetu omladini iz susjednih gradova, u neki od džemata koji također okuplja omladinu? Gdje su takvi džemati? Imamo li spisak aktivnih džemata koji rade sa omladinom? Imamo li spisak ŠTA rade?
NEMAMO. Mi imamo statuse o Novoj godini onda kada su haljine i odijela za proslave i kafančenje već kupljeni. Vidite, ZMBT im promoviše “vrijednosti” i pred nos instalira perspektivu “realizacije” tokom cijele godine. Ne dva dana pred nastup.

Kakve to veze ima?

Ne možeš odgajati generacije na  “hajde da se volimo”, pa onda na “zaboravi da te ne voli”, i na kraju ih  buditi iz duboke nesvijesti o tome da neće biti voljeni dok sami sebe ne zavole. I još im kažeš: “Ja više neću šutjeti”. Kao što nisam šutio ni u prošlom trendu.
Ipak, ostaje nam da priznamo da se svi mi jednog dana možemo probuditi kao svjesniji i bolji. Od grijeha okajani.
Toga dana, red bi bio da kažemo: “Ono što sam rekla jučer nije bilo uredu. Ovo što sad kažem je istina koju nisam htjela vidjeti.” I onda nam ispričati tu istinu. Vjerovala bih. Ja bih.

Ne vjeruje nam omladina jer nas nije briga za njih tokom cijele godine. Ne vjeruje nam kad im kažemo “nemojte tako”, jer im nismo pokazali kako, nismo ih naučili i navikli da razmišljaju i rade dugoročno. Sjeme se sije u proljeće, da bi niklo u kasno ljeto ili jesen. A i to ako Bog da.

Rad i zalaganje tokom cijele godine i godinaa košta komocije. I vremena statusiranja na fejsbuku. Ako ne razjasnimo uzroke, i ne riješimo haos u korijenu, nemamo mi poslije šta “ne moći šutjeti” i “ne moći vjerovati”.

Odgovor na “Šta ima veze”: Nema veze, ukliko smo u mašini. Nakon pretpranja i pranja, centrifuga je logičan slijed. Moj mozak se gužva. Zato izlazim stanicu prije. U moru pustinje bošnjačke svijesti, i ono jedno dodatno  zrno pijeska je teret kao da je planina. Zato, sa mnom ima veze.

46 Responses to Kad narastem, jest ću serviranu misao

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *