Kažeš, ne sumnjaš  u Allahovu Milost, ali sumnjaš u sebe. Plašiš se da ne znaš dovoljno ispravno, ili dovoljno kvalitetno, dovoljno lijepo uputiti dovu. Osjećaš  da su tvoji grijesi toliki, da ti se kao najveći tovar svale na u dovi podignute dlanove, zlurado se smijući direkt u lice, pa ih otežaju dok ih  očajne ne sruše prema zemlji. Zar imaš pravo pored toliko zla koje si uprtila  za “onaj svijet” tražiti još nešto? Bilo šta?

Ono, kad si trebala zrak, a nisi znala ni šta je zrak, ni šta je dah…
Ono, kad si trebala hranu, a nisi znala šta je hrana, ni šta je glad…
Onda kad si dobila život, a nisi ga tražila. Niti si ga zaslužila. Zar si mogla zaslužiti bilo šta svojim nepostojanjem? E, tada, kad si sve dobila. Sve. Od tog trena si sama sebi svjedok da nema pretplate na blagodati. Nema rezervacije. Ne trebaš posebnu kvalifikaciju. Svi smo mi Allahovi robovi. Ali, svjedok si i tome da možeš postići još bolje i više, ako samo shvatiš da nije do tebe nijedan uspjeh. Do tebe je samo da činiš dobro koliko možeš. Sebi i drugima. Možeš iskoristiti život da živiš, ili da nestaneš u trci za nečim što te konstantno uznemirava, ali misliš da će ti u konačnici donijeti rahatluk u prsa. Neće. Do mira se ne dolazi nemirom.

Traži od Gospodara. Ako si se nasekirala, traži “apaurin” bez kemije. Smiraj će ti doći. Ako ne znaš kuda da “upraviš”, traži mapu, naći ćeš put. Smeta ti nečiji bezobrazluk? Traži od Gospodara oprosta i zaštitu. Vidjet ćeš kako se zrak raščišćava. Nemaš novca? Traži od Onoga Koji bez računa opskrbljuje koga hoće, kako hoće, i čime hoće. Dat će ti. Kako god ne možeš nikad biti dovoljno dobra da zaslužiš život i sve u njemu, tako isto ne možeš biti dovoljno loša da ne zaslužuješ priliku. Jer, ne daju je stvorenja. Stvorenja imaju granice. Stvoritelj nema. On čini šta hoće i kako hoće sa onim što je stvorio. A sve je stvorio. Sve!

Traži…

Ammara