Ok, ne želi svaka žena da se pokrije. Ali, želi da se otkrije, sigurno. Svaka.

Žene tragaju za sobom. Svaka želi da se nađe baš onakvu kakva jeste u svojoj biti. Da se više ne krije kao uplašena djevojčica pred vukovima, samo zato što ima tijelo koje vukovima nije zanimljivo ni za šta, osim da ga momački iskonzumiraju. A ona bi htjela da vuk primijeti da u tom tijelu čući duša koja ima mnogo toga da ponudi. Ona zna voljeti, zna ugoditi, zna darivati, zna tješiti, slušati, razumjeti, zna bome i potegnuti terete kakve “jači spol” ne može ni pomaknuti s mjesta. Jednostavno, takva je. Ima svoje male snove, šarenu maštu u kojoj glavnu ulogu ima jedan dostojanstven muškarac kojemu nije bitnije koliki joj je obim struka, od toga da izmjeri obim njene nesebičnosti. Da uvidi da su njeni strahovi razlog njene nesigurnosti zbog koje je ponekad tako dosadna sa pitanjima. Nije da želi gnjaviti bilo koga, ona samo želi da čuje, ako već ne razazna po djelima, da je zaista vrijedna. Da su i otac, i majka, i sestre, i braća, i ljubav njenog života – sretni što postoji. Baš takva kakva jeste. Želi da ljudi primijete seharu ljepote u njoj, koja je vrijednija od svih mahana na njoj – ako ih ima. Jer, samo tako se osjeća istinski voljenom. Sve drugo proizvodi strahove; kosa će prorijediti, osijediti. Koža će izgubiti sjaj i izborati se. Tijelo će se opustiti i umoriti, ali… to će i dalje biti ista ona djevojčica, čije kosti nose toliko vrijednosti koje ne mogu biti opisane. Mogu samo biti otkrivene i pokazane onima koji tragaju za trajnom NJOM. Pravom njom. Njenom dušom, neprolaznom. Ona se dušom smije kad očima plače. Treba joj samo jedna iskrena ruka da je zagrli. Ili čak ni to; samo jedan iskreni pogled koji kaže da je svaka njena suza neprocjenjivo vrijedna, bez obzira zašto je potekla. Eto, jer je njena. Dovoljno. Jer je i to dio nje, i ne treba da se zbog nje osjeća krivom.

Da bi došla do tog istinskog postojanja bez samookrivljavanja, i bez vaganja okoline da li je dovoljno potaman da bi se uopće zvala ličnošću, ona mora prvo otkriti sama sebe. Suočiti se sa svakim kutkom sebe. A to nikako ne može zarobljenog pogleda, koji se fokusira na formu što svakim danom iznevjerava nametnuta mjerila. Svijest o tome da joj Gospodar kaže da je najljepša, jer svakog čovjeka je u najljepšem liku stvorio, njena je neporeciva istina. Ona ZNA da je stvarno mjerilo njene vrijednosti ono što ona od sebe napravi slobodnom voljom koja joj je darovana. Sve što izgradi dušom, sve što okiti intelektom, sve što upotpuni ponašanjem. ZATO SE ŽENE POKRIVAJU. Da bi se otkrile. Stvarne sebe. A kad one otkriju sebe, i svijet će, zna ona, otkriti svu vrijednost i bogatstvo stvorenja zvanog ŽENA, odlikovanog od Gospodara ljudi nebrojenim počastima. A od stvorenja, nažalost… često samo viđena i brzo sažvakana. Progutana. I dalje znamo kako proces probave završava.

Možda je nekom čudno, ali… wallahi, žena je u svoj svojoj ljepoti i širini ličnosti vidljiva, tek kad je oku  nevidljiva. Jedino to je trajno onoliko koliko traje i ona. Samo takva nema strahove i nesigurnosti koji ponekad čine da je naporna.
Ammara