Srela sam ja, kroz ovih 40 i kusur godina životnog  putovanja, zaista impresivne duše. Hvala Allahu. Neke su me impresionirale snagom i tovarom vrijednosti koje neumorno nose, ma koliko u određenim okolnostima bile otežane.
Neke su me impresionirale “umijećem” da se ponašaju kao da ne znaju da su – duše. Bezdušno.
Neke su samo prošle kao vihor; ni koristi, ni štete, ni traga.
Ne znam u kojoj skupini sam ja. Neki ljudi će kazati jedno, neki drugo, neki treće, a istina me čeka tek na kraju puta. Jedina istina. Gospodar zna i ono što je  vidljivo, i nevidljivo ljudima. Zato, istinu o gore pomenutim dušama ostavljam za Ahiret, jer moje oči i um su ograničeni koliko i moje tijelo. Ne znam kakav je čiji kraj. Mogu pisati samo o onome što su kao pečat utisnuli na moje srce. Eh, srce… Koliko li oznaka može ponijeti, a da se ne raspadne?

Prvo da se sjetimo Zin-Nire. Bila je robinja u robovlasničkom, predislamskom društvu Arapa. Njeni “vlasnici” su, kao i ogromna većina tadašnjih Kurejšija, bili idolopoklonici. A to je nešto kao ovo danas, kada se prodaje ne samo obraz, već i srce, i kičma, i um, i… duša, za “šaku dolara”. Za vizu. Za radno mjesto, koje ne znači nafaku, već je rentgen karaktera. Nafaka je već određena, ne može nas promašiti, kao ni smrt, samo ima puteve koji joj vode, i koji oslikavaju ličnost. Ljudi se prodaju za priznanja ljudi, koja su često u suprotnosti i sa njihovim vlastitim, istinskim vrijednostima. Sve to, da bi nešto dobili. Ne obraćajući pažnju na gubitak sebe.
Zin-Nira…
Svjetlo upute je dotaklo njeno srce Allahovom Milošću. Prihvatila je islam, kada su “oni prvi, uvijek prvi” hrlili da se odazovu pozivu u Istinu o Jednom, Jedinom Bogu – Allahu subhanehu we te'ala. Gospodar iskušava Svoje robove, kako bi im se dodatno razbistrila iskrenost, učvrstilo uvjerenje,  i kako bi im se dodatno povećali stepeni. Tako je i Zin-Niru iskušao gubitkom svjetla očiju. Oslijepila je. Tadašnji “vlasnici” su joj se smijali, i govorili joj da ju je to zadesilo zbog toga što je okrenula leđa njihovim idolima, pristupivši u saffove prvih muslimana. Nagovarali su je da se vrati idolopoklonstvu, kako bi joj “bogovi” pomogli  da ozdravi. Zin-Nira je željela pravo i vječno svjetlo, a ne sliku u očima koja vrlo često vara. Toliko da, čak i pisci i pjesnici opjevaše narodnu izreku kako ne treba ni vlastitim očima vjerovati. Ustrajala je u svom islamu, njegujući svoj iman. Vlasnik svega stvorenoga, Allah subhanehu we te'ala, ne samo da ju je obradovao oslobađanjem iz ropstva nakon što ju je otkupio i oslobodio plemeniti Ebu Bekr, radijallahu anhu, nego joj je On, Jedini Koji to može, vratio vid. Zin-Nira. Tada je dobila ovaj nadimak, koji znači “vlasnica dva svjetla”. Svjetla upute, i svjetla vida. Svjetla srca, i svjetla očiju. Njemu, uistinu, ništa nije nemoguće ili teško.

Dženana… Družile smo se na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Pričale smo o istinama naše svakodnevnice, o tome zašto i po čemu je muslimanka, vjernica, posebna i odabrana. Dženana je plakala. I smijala se. Njeno srce je slalo signale, kao da su bili mapa za navigaciju. Hvala Allahu na tome. Na kraju druženja, poklonila sam tri mahrame koje sestre daruju da bih proslijedila  onima koje žele da stave hidžab, ne bi li imale udio u nagradi. Jednu od mahrama sam dala Dženani. Elhamdulillah. Da Allah nagradi sestre koje su poklonile ove mahrame.

Sutradan sam dobila poruku od Dženane. Bilo je mnogo sličnih događaja proteklih godina, Slavljen neka je Uzvišeni Allah. Nikad nisam objavljivala njihova imena, ili cijeli sadržaj poruka.  Ponekad, samo ponekad, njihove izraze radosti zbog pokornosti, zahvale Gospodaru, i osjećaje nakon što su stavile hidžab. Za ovaj puta, za ovu odluku, imam poseban razlog, i poseban nijjet, ujedinjen sa Dženaninim. Pročitat ćete ga inšallah, na kraju teksta.

Nisam joj ja dala snagu, nego Vlasnik Snage. Elhamdulillah. Njegova je odredba da hoćemo ono što hoćemo od hajra. On zna šta nam je u srcima, On raspodjeljuje i časti koga On hoće. Hvala Gospodaru kad me počastio da budem kamenčić na Dženaninom putu pokornosti.

Kasnije, na kraju dana, nova poruka:

A nakon par dana, još jedna:

I ja se nadam da ćemo se družiti u Džennetu svijetlome i prostranome. Moja Dženana… Gospodar naša srca okreće kako On hoće, On otvara puteve, On nas pomjera kuda i kako On hoće, a On Svojim Znanjem obuhvata SVE. Hvala Gospodaru Milostivom! Hvala Njemu, što je sva naša stanja kojima smo se udaljavale od Njegovog Zadovoljstva zamijenio boljim.

Zašto baš Dženanina priča?

Dženana je slijepa. Potpuno. I potpuno vidi srcem, hvala Uzvišenom Gospodaru!

Putovala sam ovih dana, družila se sa sestrama u još tri grada,  i kao što nosim mahrame predane u emanet da budu nekome poticaj, tako sam ponijela i Dženaninu priču, jer je i samoj meni velika lekcija. Naime, u jednom periodu sam imala slično iskušenje. U bolesti sam bila izgubila vid, i iako ne potpuno (mogla sam razaznati neke siluete, dan, noć…), to mi je bilo najteže iskušenje, ali iskušenje kojim me Gospodar vratio u istinski život. Elhamdulillah. Svaki put kad bih pomislila da imam neki problem, sjetila bih se sljepoće, i problem bi nestajao kao da ga nije ni bilo. Hvala Svemoćnom Gospodaru. U tom periodu, sjećala sam se ajeta iz Kur'ana:

Reci ‘Kažite vi meni, ako bi vas Allah sluha vašeg i vida vašeg lišio i srca vaša zapečatio, koji bi vam bog, osim Allaha, to vratio?’ Pogledaj kako dokaze iznosimo, a oni opet glavu okreću.” (El-En'am, 46)

Hvala Uzvišenom, Moćnom Vlasniku svih riznica, meni je vratio vid. Samo On to i može! Molim Ga Milošću Njegovom da podari vid očima  naše Dženane, ako je to ono što će je učiniti još sretnijom na ovom svijetu. Jer, ona već vidi daleko više od mnogih koji očima gledaju, elhamdulillah.

Prenijela sam priču svima onima koji čuju i čitaju srcem, a do kojih sam mogla i mogu Allahovom Milošću doprijeti. Oni će znati  šta im sve znak na putu zvani Dženana kazuje.

Baš tako, “pročitala” je govor o Dženani jedna djevojčica iz džemaata  “Nova Maoča” Brčko, kada smo se kroz zikrullah voljele u jednoj od predivnih Allahovih kuća naše Bosne i Hercegovine. Na kraju druženja mi je prišla i darovala jednu mahramu, uz želju da je ponesem i darujem na nekom od druženja, nekoj od sestara,  koja želi da se pokrije. Hvala Allahu na srcima koja ne nose pečat sljepila!

Ammara

Stvarno ne razumijem, zašto i kako nekoga može ljutiti to što ga poznanik ili nepoznanik blokira na glupom fejsbuku.

Jesmo li mi kao vjernici zaboravili da uopće nemamo pravo bilo kome pristupiti u privatni prostor  bez njegove dozvole? Jesmo li ikad to znali? Je li nam se to (neuzubillah) ne sviđa propis Svemoćnog Gospodara? Ne smiješ ući u kuću svoga brata i sestre bez dozvole. I ako te ne primi nakon što tri puta tražiš dozvolu pristupa, nemaš pravo da se ljutiš, jer on samo koristi svoje pravo! Šta je ovo poklopilo dunjaluk… pitam se, često.

Neko ne želi da ima uvid u ono što pišeš, pa te blokira. Jednostavno, kloni se onoga što ga se ne tiče, ili ne želi da te uznemirava svojim suprotstavljanjem tvom stavu. Ima mnogo toga da napiše na tu temu, ali neće da zalazi u isprazne rasprave koje baš nikuda ne vode. Svjesna/svjestan je da slova počesto lažu, i da se bez prisustva duša, bez direktnih pogleda oči u oči, insan lahko prevari. Preleti. Neće da bude instrument šejtanove igre našim (ne)pametima. Ili šta god, ali baš ŠTA GOD, njen/njegov razlog nije tvoja stvar! Nećeš ti za to biti pitan/a.

Ono što je još gore od besmislene tegobe zbog stavljanja na glupu blok-listu na glupom fejsbuku je to, što nakon ovakvih poteza nekih vlasnika svojih profila pojedinci ospu paljbu po “oholosti i bahatosti” blokatora 😀

A šta si to ti, da te neko nema pravo izbjeći na glupom fejsbuku? Ha? Zašto bi to neko morao da čita tvoje rečenice i razmišlja o tvom mišljenju? Umjesto da osjetiš poštovanje prema osobi koja neće da se nadmeće, svađa, da raspravlja ili te ubjeđuje u svoje viđenje situacije, ti se ljutiš? “Pa, ne mora me blokirati.” A je li? Pitaš li se makar nakratko da li baš ne mora?

Jedna slikovita situacija:

Poznajem ženu (u realnom životu) koju izuzetno poštujem. Zaista je planina inteligencije. Vjernica, čestita osoba, moralna i korisna članica društva. Međutim, uporna je sa svojim stavovima o vakcinaciji. Često (dobronamjerno, i ja to znam) na malo žešći način proziva “neodgovorne roditelje koji neće da vakcinišu djecu”, maltene nazivajući ih ubicama svoje djece. Ja ZNAM da ona to radi dobronamjerno, uvjerena (i na utemeljenim istraživanjima obrazovana) da je to njena borba za zdraviji život naše djece. A ona ne zna koliko mi je noževa zakucala u srce svakom prozivkom, jer… ona ne zna, a ja znam da mi je dijete umalo umrlo od vakcine, i da ima trajne posljedice (hvala Allahu, vrlo neprimjetne okolini). Nisam neodgovorna, nego osvjedočena. Svi njeni “dokazi” i tvrdnje da tome nije uzrok vakcina su meni pljuvanje u lice tuđim životima. A ne kažem da i ona nije u pravu u mnogo slučajeva. Ima svega. E, zato što je volim, i što je poštujem, i što dajem prostor njenoj misiji da bude potpuno opravdana, zato što znam da je totalno pozitivna i dobra, ja se neću s njom uvjeravati. Neću! Niti ću trošiti dane na uvid u ono što me lično poentira kao budalu koja ne shvaća “više ciljeve”. Ona zna za sebe, ja za sebe, fejsbuk je šejtanova mahala, a ja jedva čekam da u stvarnoj bašti s njom popijem kahvu. Izbrisala sam fejsbuk profil,  i  time uštedila  mnogo  mentalnog uznemiravanja.  Nikad nisam komentirala ništa oko te teme u NJENOJ avliji. Nemam pravo. Ona ima – da u svojoj “kući” priča šta hoće. Nije mi rekla da joj moram biti gost. Možda bi me, da sam ikad iznijela svoje iskustvo i tvrdnje – blokirala. Halal bi joj bilo. A i ako ne bi, vjerovatno bih  ja nju.  Time bih se sačuvala uzurpiranja njenog prava na njeno uvjerenje, ukoliko bih “silovala” sa svojim negiranjem i uvjeravanjem u suprotno. Pa, ako imam SVOJE mišljenje, imam i SVOJ “zid”. Mislim, imala sam. Šta ću, ide mi na živce. Ne ONA, nego određena njena aktivnost na  fejsbuku.  A to NIJE ona! Nije. To je samo jedan aspekt ličnosti, koji u svijetu virtuelnog naganjanja nikada nije trodimenzionalan. A volim je, wallahi. I poštujem. I da me u realnu baštu ne primi i zaključa kapiju predamnom, njen je hakk. Gdje je meni viza za šetnju po tuđim životima? Neeemaaa. Nema niko.

A ima jedna koju sam bismillom izblokirala na svih bvuifpajbvnbjcbh profila koje je ikad imala. Bar one na kojima  nije lagala o imenu. Čovječe, tako sam ponosna na to! I mislim da je “blok” prava blagodat. Ne mrzim je, ne želim joj zlo, nikad ne bih dirala njenu čast, a “blok” mi u tome pomaže. Zato ga ja zovem – mubarek blok. Koje olakšanje je ne morati je nikad sresti u životu! Ili ne doći u situaciju da je sretnem, a ne uputim joj osmijeh od srca.

Šta je ljudima?! Kao da nam je farz sresti i prigrliti svih 2 milijarde muslimana svijeta… ncncncncncn… Farz nam je voljeti ih kao vjernike, ne činiti im nasilje, ne uznemiriti ih, ne skrnaviti njihovu čast, imetak, život… a to se sve može dušom. I gle! Ako ih fizički “grliš” a dušom ih prezireš – džaba ti. Bolje da si odmakao/la.

Fejsbuk profil nije duša vjernika. Blokiranjem se distanciraš od sadržaja i nekih djela, a ne od osobe. Ili oni od tebe. Kada bismo samo još to shvatili, bilo bi nam jasno da nas uznemiravanje tuđim klikovima na koje svaki vlasnik profila ima pravo, upozorava na žestok i debelo nahranjen ego. Naš, ne njihov.

“A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” …”

“i oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno;
i oni koji, kada budu opomenuti dokazima Gospodara svoga, ni gluhi ni slijepi ne ostanu;”

Šta kažeš na to?

Ukoliko si siguran/sigurna da nije do tebe, onda… šta te briga?? Kloniš se onoga što te se ne tiče, i tako lijepo gradiš svoj ahlak.

Tuđi “teren” nije tvoje pravo. Ako imaš problem s tim, onda je TO tvoj problem, a ne neko ko ti je uskratio “pravo” koje nemaš.

“O vjernici u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite. To vam je bolje, poučite se ! A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne: “Vratite se !” – vi se vratite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite.” (Nur – 27 i 28)

Prenosi se os Sehla b. Sada da je rekao: «Bahnu (neki) čovjek u sobu Božjeg poslanika a.s., dok je on dugim željeznim šiljkom češao svoju glavu. Na to Poslanik a.s. reče: “Da sam znao da gledaš, zabio bih ti ovaj šiljak u oko, pa traženje dopuštenja (za ulazak) je propisano zbog pogleda!”.(Fethul-bari – 28)

Pripovijedao je Seid Mekberija: «Naišao sam, a Abdullah ibn Omer razgovara s nekim čovjekom, i ja sam im pristupio, pa me je dočekao rukom u prsa govoreci: “Kada naideš na dvojicu koji razgovaraju, ne pristupaj im dok ne zatražiš njihovo dopuštenje jer sam slušao kako Poslanik a.s. kaže: `Kada dvojica razgovaraju, ne pristupajte im bez njihova dopuštenja.” (Fethul-bari – 99)

Ammara

Ok, ne želi svaka žena da se pokrije. Ali, želi da se otkrije, sigurno. Svaka.

Žene tragaju za sobom. Svaka želi da se nađe baš onakvu kakva jeste u svojoj biti. Da se više ne krije kao uplašena djevojčica pred vukovima, samo zato što ima tijelo koje vukovima nije zanimljivo ni za šta, osim da ga momački iskonzumiraju. A ona bi htjela da vuk primijeti da u tom tijelu čući duša koja ima mnogo toga da ponudi. Ona zna voljeti, zna ugoditi, zna darivati, zna tješiti, slušati, razumjeti, zna bome i potegnuti terete kakve “jači spol” ne može ni pomaknuti s mjesta. Jednostavno, takva je. Ima svoje male snove, šarenu maštu u kojoj glavnu ulogu ima jedan dostojanstven muškarac kojemu nije bitnije koliki joj je obim struka, od toga da izmjeri obim njene nesebičnosti. Da uvidi da su njeni strahovi razlog njene nesigurnosti zbog koje je ponekad tako dosadna sa pitanjima. Nije da želi gnjaviti bilo koga, ona samo želi da čuje, ako već ne razazna po djelima, da je zaista vrijedna. Da su i otac, i majka, i sestre, i braća, i ljubav njenog života – sretni što postoji. Baš takva kakva jeste. Želi da ljudi primijete seharu ljepote u njoj, koja je vrijednija od svih mahana na njoj – ako ih ima. Jer, samo tako se osjeća istinski voljenom. Sve drugo proizvodi strahove; kosa će prorijediti, osijediti. Koža će izgubiti sjaj i izborati se. Tijelo će se opustiti i umoriti, ali… to će i dalje biti ista ona djevojčica, čije kosti nose toliko vrijednosti koje ne mogu biti opisane. Mogu samo biti otkrivene i pokazane onima koji tragaju za trajnom NJOM. Pravom njom. Njenom dušom, neprolaznom. Ona se dušom smije kad očima plače. Treba joj samo jedna iskrena ruka da je zagrli. Ili čak ni to; samo jedan iskreni pogled koji kaže da je svaka njena suza neprocjenjivo vrijedna, bez obzira zašto je potekla. Eto, jer je njena. Dovoljno. Jer je i to dio nje, i ne treba da se zbog nje osjeća krivom.

Da bi došla do tog istinskog postojanja bez samookrivljavanja, i bez vaganja okoline da li je dovoljno potaman da bi se uopće zvala ličnošću, ona mora prvo otkriti sama sebe. Suočiti se sa svakim kutkom sebe. A to nikako ne može zarobljenog pogleda, koji se fokusira na formu što svakim danom iznevjerava nametnuta mjerila. Svijest o tome da joj Gospodar kaže da je najljepša, jer svakog čovjeka je u najljepšem liku stvorio, njena je neporeciva istina. Ona ZNA da je stvarno mjerilo njene vrijednosti ono što ona od sebe napravi slobodnom voljom koja joj je darovana. Sve što izgradi dušom, sve što okiti intelektom, sve što upotpuni ponašanjem. ZATO SE ŽENE POKRIVAJU. Da bi se otkrile. Stvarne sebe. A kad one otkriju sebe, i svijet će, zna ona, otkriti svu vrijednost i bogatstvo stvorenja zvanog ŽENA, odlikovanog od Gospodara ljudi nebrojenim počastima. A od stvorenja, nažalost… često samo viđena i brzo sažvakana. Progutana. I dalje znamo kako proces probave završava.

Možda je nekom čudno, ali… wallahi, žena je u svoj svojoj ljepoti i širini ličnosti vidljiva, tek kad je oku  nevidljiva. Jedino to je trajno onoliko koliko traje i ona. Samo takva nema strahove i nesigurnosti koji ponekad čine da je naporna.
Ammara