Monthly Archives: Septembar 2015

Kad umreš živ u prolaznosti, da bi se živjelo u vječnosti, znaj – Allah te voli!

raskid_1352460711_672x0

Neki dunjalučki rastanci su, ustvari, vjesnici sastanka na Ahiretu. Na boljem mjestu. Onda, kada će nam biti drago da se ne zastidimo ustrajavanja na nečemu što u datim okolnostima postaje štetno.

U hadisi kudsijju, Gospodar je zagarantirao Svoju ljubav onima koji se s Njegovim Imenom vole, na tome se sastanu, i na tome se rastanu.

Vjernici se povezuju Allahovim Nurom. On nas pronađe jedne za druge. Sastanemo se da bismo i tom vezom, kao i svojim srcima, posvjedočili šehadet.

Svakako je šejtanu najprimamljiviji plijen upravo ono što se rađa, gradi, razvija, i održava na takvom temelju. Upravo zato su takvi odnosi najviše pogođeni udarima raznih šejtana u obliku kakav mi ne možemo vidjeti, ili u liku ljudi.

Olujama se odolijeva bereketom Allahovog Sveznanja zbog čega smo, uopće, povezani. Šta je to što nas drži zajedno čak i u trenucima kada smo jedni drugima kamen spoticanja, ili bar tako mislimo. Rekoh, šejtan ne miruje u ovom ringu.

Nekad se desi da veze započete i proživljavane s Imenom Allaha dožive svoj maksimum, i ne znaju kako dalje da budu mostovi. Pretvore se u okove. Tada počinjemo rušiti sve što je u dobru izgrađeno. Riječima, postupcima, šutnjom, pogledima bez imalo svijesti da je nasuprot nas insan koji je Allahov dar iz vremena kada nam je bilo potrebno da letimo prema Džennetu sa još jednim parom krila koja bi nas podupirala pri umoru.

To je trenutak kada treba da zapečatimo iskrenost u tvrdnji da smo se povezali i držali jedni uz druge zbog svijesti da to Allah voli. I zbog zajedničke ljubavi prema istom Voljenom. Zapečatiti treba zadnjim dijelom hadisa. Da i rastanak bude kao i sastanak – iz želje da učinimo dobro makar time što nećemo činiti zlo.

Ja ne znam nikoga na svijetu kome bih mogla reći da ZNAM da nemam boljeg prijatelja od njega. Osim jednog insana. Dvadeset godina života u kojemu smo puhali na hladno, pa grijali vrelo, smijali se, svađali se, razumjeli ili ne, složili se ili ne, a sve uz svijest da to činimo na temelju želje da budemo bolji ljudi. Iako to može svima, pa i nama, izgledati jako čudno i poremećeno, zbog sile sudara svih naših halova. Oboje jesmo, ali i nismo krivci. Bilo je tu toliko dušmana, vidljivih i nevidljivih, otvorenih i licemjernih, da ih stotinu naših mora na čijem smo kamenu stasali, ne bi progutalo. Nikad se nisu umarali. Ali smo se mi umorili. Od ljubavi. Ona najbolje umori. I neka, i to je ibadet! Kad se boriš da pobijediš svoj nagon da na prvu skočiš kroz iglene uši, samo da dokažeš da je tvoja trpnja veća i teža na vagi. A nije. Sve su trpnje iste. Mučne.

Rađamo se onakvi kakvi jesmo. Po mom mišljenju, ljubav na najvišem stepenu je kad prihvatiš da je trpnja drugih veća, jer nije tvoja. Ti ne znaš kako je biti iskušan slabošću koju neko bismillom pretvara u pobjede nad sobom. Blagom insanu ne treba trud da bude blag. I on ne zna kako je grubom karakteru da pokaže fleksibilnost. Ali, sigurno to čini iz ljubavi! Ljudske. Insanske. Bratske.  I ne zna snažno tijelo kako je malehnom i slabom da ne bude umorno od vlastitog propinjanja da vidi preko zida svoje nemoći…Ali osjeća, kad god srcem dokuči titraje damara koji kazuju: “Da, to sam ja. Ona ista osoba… iz dana koji života vrijede.”

Trenutak kad nema ljutnje. Nema ni gorčine, ni žaljenja, ni bilo čega što ukazuje na to da ne bismo opet, ponovo, rodili divnih četvero djece, kakvu samo Allah Milosni daje. A On zna kome. Ali, život se ne odvija unazad. Zato, unaprijed šaljemo budućnosti nas dvoje ujedinjene u četiri duše koje svjedoče da samo zahvalnošću Allahu možemo oslikati divljenje zbog Sveznanja kojim nas je spojio. I onog kojim nas je razdvojio u trenu kad smo dobili na zadatak da ponesemo svako u sebi, na svoju stranu, sve što nije lijepo i dobro. Ili jeste, ali ne kad je jedno uz drugo. Zato što smo mi već posijali najbolje iz oboje, pa ono sada ne smije biti skrnavljeno.  Naše najbolje, zauvijek ujedinjeno dvoje, razdijeljeno na četiri cvijeta naše životne bašče, cvjetat će mirisom korijena iz kojeg su nikli. Ljubav s Imenom Allaha. Ona, koju nismo htjeli uprljati svojim slabostima, i zato smo je pustili da leti, nesputana okovima naših slabosti. Hvala Allahu. Voljela sam, i zauvijek ću voljeti ljudinu čiji mi je prijekor bio i ostao slađi od svih dunjalučkih komplimenata. Jer, Dunjaluk me ne zna. Ne kao on. A i on me znao samo koliko je trebalo da me može prestati prepoznavati onda kad je tako za nas iskrenije i bolje. Baš kao i ja njega. Kao nikom na svijetu, njemu želim orost grijeha, osmijeh, sreću, i Džennet Firdews. Sigurna sam, i on to želi meni, kao niko na svijetu.

Hvala Allahu na rastanku, kao i na sastanku iz ljubavi koja se ne smije narušiti biologijom, matematikom,  i kemijom. Duša je nemjerljiva. Ona nadvladava, da bi svjedočila da je živjela ono što je govorila da voli.

 

Ammara