Dragi Reise!
Poštovani Reis-efendija Kavazoviću!
Svoj si mandat počeo nečim zbog čega sam za tebe dovila kada ne čuje niko od vidljivih. Posjetio si Abu Hamzu. Allah te nagradio!
Poslije, bi’ šta bi’, pa eto… moj si brat.
Da ti kažem, malo sam „osula“ po tebi, nakon što si gostovao kod dušmana Bećiragića. Vala, imao si prečeg posla. Evo, na primjer:
Prošli petak, 8.5.2015. godine, u Hadži- Alibegovoj džamiji u Travniku, po prvi put se desilo nešto u ovom gradu, rekla bih, nezamislivo. Džematlija, redovni, fini džematlija, kako bi ga neki nazvali „tradicionalni musliman Bošnjak“, ustao je nakon pročitane tvoje poruke tokom hutbe. Ustao je, nakon poruke o Danu džamija, i šta nam je činiti da sačuvamo džamije. Upitao je:
„Je li to šta nam naš vođa poručuje dok nam hapse braću povratnike, dok nam uznemiravaju majke i djecu, dok nam prijete otcjepljenjem države…?!?!“
Čekali smo, i čekamo, poštovani brate, da budeš ono za što si izabran. Da budeš vođa. Da budeš glava. Da nam budeš babo, koji nikad ne bi gledao svoju djecu kako je zlostavljaju i obespravljuju. A ti… odazivaš se na poziv dušmanu, kojemu su danas predmet iživljavanja „vehabije“, a jučer si bio ti, i sutra i danas smo svi mi. Zašto se njemu odazivaš, a nama ne? Hutbe su tvoj medij. Mimberi su tvoj medij. A mediji islama nikad nisu smjeli, i ne smiju biti sredstvo gubljenja dostojanstva! E, vidiš… TO što je ovog džematliju natjeralo na nezamisliv čin, i mene je natjeralo na meni, inače, nesvojstvene misli i izjave. Ipak sam ja žensko, a k’ tomu još, da ‘prostiš, i poetska duša.
Možda sam ja pretjerala, jer kao anonimus i niko naspram tebe rekoh da beskičmenjake niko ne poštuje, ni dušman ni dost. Eto, promaklo mi da te povežem sa ovim beskičmenim stavom. Ako hoćeš, halali. Ako nećeš, ima Sudnji dan, kojega se ja plašim. Zato ti sada javno pišem, da ne bude, kako neki vele, Ammara rekla ovo, Ammara rekla ono, i bitna je u svojoj nebitnoći. Ja te nikad ne bih ugrozila. Zato ti i kažem: Digni glavu, čovječe! Islam je vječan, mi smo prolazni. Ne mogu nas nego ubit’. A tada život , pravi život, tek počinje.
S poštovanjem, i islamskom ljubavlju, tvoja sestra iz mase ummeta lijepe nam, jedine Bosne i Hercegovine, Amira (Ammara) Langić, od oca Muharema Šabića, jednog od osnivača Islamske zajednice u Rijeci, njenog vakifa, još dok se klanjalo po stanovima malobrojnih Bošnjaka. Sad imamo Islamski centar. On se izgradio ponosom i čašću naših ljudi, koji nikad nisu zaboravili ko su, poštovanih i od „svojih“ i od „tuđih“ sugrađana.