Monthly Archives: Februar 2015

Imaš tajnu?

Muslimanka treba da ima svoje tajne.

Tajna koju nikad nikom ne bi smjela odati je tajni ibadet. Posebna je tajnovitost tog skrivenog dobra, jer smo u startu svjesne da nije baš u potpunosti skriven. Allah Uzvišeni ga vidi, zna za njega, i kod Njega je čuvan. Kod Njega će, iako svjedoka tom djelu nema među ljudima, biti “isplaćena” nagrada za njega. Meleki plemeniti bi željeli takve nagrade. Oni nemaju mogućnost da griješe. A ti, ženo, imaš mogućnost da griješiš, i sve na ovom Dunjaluku te zove tome. Ipak, odabireš djelo koje činiš samo zbog Ljubavi i želje da budeš voljena. Samo iz zahvalnosti, iz želje da budeš među zahvalne upisana. Čak ne smatraš da je to tvoja vrijednost i dobrota, nego da se podrazumijeva da treba da zahvaljuješ i da sakriješ svoju “otplatu” najminimalnije “rate” koju možeš dati za sve blagodati. Upravo zbog ove svijesti, tebe je stid da makar  spomeneš “iznos” koji si spremna ili voljna dati.

Tajni grijeh…

Ima li ikakva dobra u grijehu, upitali su Omera ibn El-Hattaba. Odgovorio je da ima i da se ogleda u traženju oprosta za njega.

Ko od nas nema neki tajni grijeh? Nešto što nas udaljava ne samo od pokornosti Gospodaru, nego i od nas samih. Ono, kad nas niko ne vidi. Ili mislimo da nas niko ne čuje.

Taj grijeh koji krijemo, kajući se i prezirući svoju slabost zbog koje nas nadjačava poriv da griješimo, u nama gradi posebnu poniznost. Osjećaj nevrijednosti, ali istovremeno i osjećaj stida zbog nezaslužene “vrijednosti” nas, kao nebitnih i sitnih, ukazane u Allahovom pokrivanju naših mahana i grijeha. On ih, Uzvišeni, nije ni previdio, niti ih je zaboravio. Tu su, skriveni, naši tereti. Pokajanje koje prati svaki počinjeni grijeh nas istog trena ohrabri da budemo bolji. Svijest da imamo Gospodara Koji prašta i voli opraštati, još više nas vezuje za Uzvišenog Stvoritelja, i istovremeno nam izoštrava svijest o ljudima kao bićima. Posebno u ovom vremenu komocije da budemo neograničeno sebični i bezobzirni, pa stoga jedni drugima ne prelazimo ni preko “seen” na fejsbuku, odrasta u nama imansko divljenje prema Onome Koji u svakom trenu može da nas kazni i da nam naplati našu bahatost. I dalje Ga molimo, od Njega tražimo, ovisimo u potpunosti za svaki dah kojim dišemo. I opet, griješimo. Uporno. Na neodređeno vrijeme.

Svaki put kada se sjetimo:

Allahov Poslanik alejhi selam je uzjahao jahalicu, proučio putnu dovu, a zatim rekao:

„Allahu moj, oprosti mi grijehe, jer moje grijehe ne može niko drugi oprostiti.“

Zatim se nasmijao, a ashabi ga upitaše:

„Allahov Poslaniče, zašto si se nasmijao?“

On im ogovori:

„Vaš Gospodar se nasmije kada Njegov rob kaže:

–         Allahu moj, oprosti mi grijehe, jer moje grijehe ne može niko drugi oprostiti, i kaže:

–         Moj rob zna da grijehe ne može niko osim Mene oprostiti.“

( Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi )

Naša srca zadrhte i požele da ne griješe.

A kada se opet zaborave, utjeha nam dolazi kroz mubarek dove naših prethodnika:

“Gospodaru moj, ako me moji grijesi dovedu do beznađa, neka mi lijepo mišljenje o Tebi bude utočište! Gospodaru moj, Ti si mi pokrio sramote i grijehe na dunjaluku, ali je moja želja i potreba da mi ih pokriješ i na ahiretu jos veća! Moj Allahu, učinio si mi neizmjerno dobro što nisi otkrio moje grijehe dok sam živio na dunjaluku među određenom skupinom ljudi, molim Te, nemoj me osramotiti ni na Sudnjem danu pred svim ljudima! Gospodaru moj, nemoj nas učiniti od onih koji Te dozivaju i mole svojim jezicima, a svojim srcima bježe od Tebe!”(Jahja ibn Muaz, radijallahu anhu)

Jer, naš je Poslanik alejhisselam, ostavio u nasljeđe lijek za sve naše rane uzrokovane grijesima:

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Uzvišeni Allah kaže: ‘Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom Zemljom grijeha i susreo Me bez truna širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta!'” (Muslim,3540)
Približava li te tvoj tajni grijeh Allahu Uzvišenom kroz traženje oprosta i Milosti Njegove? E, to ti je taj grijeh u kojem ima nekog dobra, i svo njegovo dobro je u tom traženju oprosta. Nemoj ga sebi oduzeti, kada griješiš tajno, kaješ se tajno, i činiš dobra kojima ćeš svaki grijeh nastojati popratiti.
Kaže Uzvišeni Allah: “I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju rđava. To je pouka za one koji pouku žele.” (Hud, 114.) Bilježe Ahmed i Tirmizi od Ebu Zerra, radijalahu anhu, da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao:”Boj se Allaha gdje god bio, i uvijek nakon lošeg djela učini dobro čime ćeš izbrisati loše i ophodi se prema ljudima na najljepši način.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Cijelom mome ummetu biti će oprošteno osim onim koji javno obznanjuju. A javno obznanjivanje je da čovjek učini djelo po noći, pa nakon što ga je Allah pokrio, poslije sabaha otkrije, pa kaže: “O ti i ti, prošle noći sam to i to uradio.” – a prenoćio da ga je Allah pokrio a on onda osvane otkrivajući ono čime ga je Allah pokrio.” (Buharija i Muslim)
Čuvaj svoje tajne! Tajno dobro ti je svjedok da vjeruješ i djelom potvrđuješ da je je Allah Uzvišeni Onaj Koji vidi, koji zna, Kome nije skriveno ništa, i Koji je Pravedan. To je potvrda da vjeruješ da Njemu ne promiče ništa, i da ne zaboravlja, da neće nijednom trudbeniku trud ostati bez nadoknade.
Čuvaj svoje tajne! Tajni grijeh za koji se kaješ, za koji sjećaš grižu savjesti i zbog kojega se još više nadaš Allahovoj Milosti, tebi je svjedok da si živjela ubjeđenje da je Allah Milostiv, da je Kadar da te kazni, ali voli opraštati i nikad ne napušta Svoga roba, nikad ne ostavlja bez mogućnosti da se kaje i popravlja, svjedok je da vjeruješ da On obećanja i tvrdnje o Sebi Uzvišenom ne iznevjerava, i da je tvoje srce čvrsto težilo da ga neosramoćeno sretne, zbog stida pred Dobrotom Onog Koji grijehe pokriva.
Tajne su dobre samo onoliko koliko nam pojačavaju svijest da pred Allahom nema tajni.
Amamra

Ma kakav naslov…

Značiii…

Svaka nova informacija koju primim me sve više zbunjuje. A nekad su ljudi  iskustvenim i spoznajnim postajali mudriji.

Profesor Nusret Isanović je rekao na jednom predavanju: “Nekada  se čini da ljudi pričom o nekom novom svjetskom ratu misle da će se desiti masovno uništenje usljed korištenja nuklearnog naoružanja. Međutim, postoji bomba mnogo razornija od nje, i ona se već uveliko koristi. I uveliko vidimo (ali ne uviđamo) posljedice. To je informacijska bomba. Ona će uništiti svijet, ako se ovako nastavi…”

Ovo sam htjela reći: Ne zna se više ko istinu kroji, ko boji, a ko ubija. Jer nam je svejedno. Prebukirani smo toliko da nam je preostala samo površnost kao oblik procesuiranja svega oko nas.

Sve ovo nema veze sa temom kojoj je, k'o biva, uvod.

Razumjet ćete…

ludilo-kombinacija

Mi smo nekad čitali “Nove horizonte” kao vjesnik i glasnik provjerenog i ispravnog sadržaja. Onda je nestao u printanoj formi. Ne znam ko uređuje onlajn izdanje.

Neki dan, nekakav članak… ili šta već… nepotpisan. Kao, kafir si ako ovo, ako ono, i ne kažem da tu nije bilo nekih općepoznatih stavki, ali neke su me iznenadile do mjere da sam se upitala kad pomriješe baš svi vjernici.

Danas članak koji nam donosi, kako naslov kaže, riječi Alija radijallahu anhu.

Prvo: Prošle godine se ova izreka vrtila po netu kao navodni “hadis” Poslanika alejhisselam. Onda je neko ustvrdio da je to izmišljotina. Onda je neko rekao da je podvala. I svašta.

I sad to isto nalazimo na islamskim portalima kao “Hazreti Ali o pojavi crnih zastava”.

Evo te navodne izjave:

Hazreti Alija, radijallajhu anhu, je rekao:

Kad se pojave crne zastave i kad ih vidite, sjedite i ne mičite se s mjesta, nemojte mahati rukama, ni hodati nogama. Pojavit će se slabi i neugledni ljudi, koji nikome neće biti dragi zato što su im srca tvrda i osora poput gvozdene opruge. Proglasit će svoju državu, koja neće poštivati nikakve obaveze, dogovore i ugovore. Ugonit će ljude u istinu, ali oni sami neće biti ni istina, niti će se držati istine. Davat će sebi razne nadimke (npr. Ebu Hamza, Ebu Džihad), a prezimena će im biti po mjestima njihovog rođenja (npr. al-Bagdadi, al-Masri). Imat će opuštene i duge kose kao kod žena. Tako će biti sve dok se oni međusobno ne zavade i podijele te razbježe kud koji… nakon toga Allah će dati istinu onome kome hoće!

Ovo pretskazanje Hazreti Alije treba da nas ponuka na razmišljanje i da učimo dovu da nas Allah sačava od fitneluka i iskušenja s kojima se ne možemo nositi…
Bože Milosni,
Čuvaj nas od svakog belaja, onog kojeg vidimo i onog kojeg ne vidimo… Amin! (kaže se u komentaru u okviru članka)

WHAAAATTTT??  What, what, what?

1.) Ko bilježi? Ili su to muslimani prestali navoditi izvore? A ako ne znaš odakle voda izvire, hoćeš li je piti? Možda je odakle ne treba?

2.) Otkad je to Ali radijallahu anhu označen ili “kvalifikovan” za proročanstva, ko to zna gajb (skriveno)?

3.) Jok, eto, nije izvor šiitski, i nisu vazda haridžije i šiije služile jedni drugima za argumentiranje i potkivanje stavova.

4.) Otkačite više svi redom!

Na početku života ummeta bez Resulullaha alejhisselam, i bez Objave, pojavile su se šiije i haridžije (profesionalni lažljivci i stručnjaci za tekfirenje zraka koji dišemo). Vazda ummet kuburi s njima, nekad glasnije, nekad nejasnije, ali kuburi. Evo ih sad opet, ovladaše svijetom! Informaciju više haman ne možeš dobiti ni na islamskim portalima, a da nije haridžijska  horor-prezentacija, ili šiitski “glupi smo koliko i lažemo” podatak. Neću više čitat ništa  osim Trnoružice… na netu.

 

p.s./ ako nekog ipak zanima ovo o crnim zastavama, ovdje je vjerodostojan tekst

Strah očiju nema

 

Moj dragi rođak, kad je bio mali, imao je jednu posebnu tehniku za prevladavanje neugodnih stanja. Prirodnu, jer samo takvu bebe i imaju. Instinkt, dok ne prijeđe u svjesno procesuiranje.

Kada bi ga neko ili nešto prepalo, on bi pobjegao u neki ćošak, i izgovarao rafalnu afirmaciju: ” Ne bo’ će, ne bo’ će…”

Tako bi preživljavao strah.

Tako nekako ovih dana strah preživljavaju “zapadne sile” i njihovi narodi. U sili analitičkih tekstova, toliko kontradiktornih da je već smiješno, nađe se svašta; od teorija zavjere, do teorija manipulacije umovima,”osvješćujuće” priče o komercijalizaciji smrti, pa preko “pokušajmo razumjeti da smo možda i sami doprinijeli ovome…” i do nezaobilaznog bošnjačkog, kao nigdje i kod nikog, lizanja tla koje zapadnjaci zapišaju. U svrhu odanosti struci, nauci, i “naprednom razmišljanju”, dakako.

Jadni ljudi…

Neki dan čitam kod efendije Muhameda Velića priču o čovjeku koji je pazio da ne povrijedi pauka i njegovu kućicu, tj. mrežu. Sve zbog ljubavi prema Resulullahu, alejhisselam. Naime, kada se skrivao u pećini sa Ebu Bekrom, radijallahu anhu, od istih ovih čarlija, abdoa, buševa i šarona, pauk je na ulazu u pećinu ispleo svoju mrežu i zakamuflirao privremene stanovnike.
Volimo te, pauče, jer si bio u službi našeg Resulullaha, našeg Dina, naših ashaba! Volimo te, grlice, jer si tu, na tom ulazu, snijela svoje jaje! Volimo te, devo Kaswera, i sve tvoje rođake, jer si na leđima nosila najbolje stvorenje ikada, i njegove ashabe! Volimo te, palmo, jer si plodovima svojim ponekad obradovala mubarek usta Muhammedova, alejhisselam! Volimo te, oblače, jer si ga sjenom svojom od vreline zaklanjao! Volimo te, prašino pustinjska, jer si pod mubarek stopalima počašćena bila! Volimo te, panju, jer si nosio najljepšeg govornika! Volimo te, Kudsu, jer si mesdžid bio i prva kibla mubarek očima! Volimo te, Kabo, jer si počašćena tavafom najmilijega srca! Volimo te, Medino, jer je mubarek duša u tebi disala, i u tebi izdahla! U tebi leži mubarek tijelo njegovo, kraj svoja dva ashaba, a i mnogi od drugova najboljeg od najboljih među ljudima! Volimo mi zrak, jer ga je on disao. Volimo hasuru na kojoj je ležao. Volimo Zemzem iz kojega se napio. Jednostavno, eto, volimo nebo pod kojim se rodio!

I kako sad da to analitičari, blogeri, novinari, političari, zbunjeni “ne bo’ će” narodi shvate?? Nikako. Jer ovo se ne razumijeva. Ovo se osjeća.

Bez obzira koliko smo slabi, i bez obzira koliko smo nedosljedni… Mi volimo Muhammeda alejhisselam. I to više nego sebe. Više nego svoju djecu. Više nego bilo šta na Dunjaluku. Ova se ljubav ne može kupiti! Naime, mi ne volimo sami sebe, kad god ne slijedimo Kur'an i Sunnet Muhammeda alejhisselam. Ali čak i u takvom stanju, ako neko „barne“ u zjenicu oka, u našeg Poslanika alejhisselam, naša srca se uznemire. Diraj mene, njega ne spominji prljavim ustima! Spodobe koje sebe ponižavaju pljujući na sunce, spašava na Dunjaluku jedino to što mi znamo da to sunce niko, baš niko, ne može ugasiti. I to što znamo da ni on, alejhisselam, sam sebe nije branio, niti je dozvoljavao da bilo ko zbog njega strada. Samo je živio onakav kakav je bio, i kakav spomen je na njega ostao. Samo je bio ono što jeste. Ima li boljeg protuargumenta bestidnicima, beskičmenim ljigavcima? On je donio islam. On je donio ISLAM! On je donio ono što osvaja srca, pred čim su bedemi obični pijesak. Bedemi ne padaju od sablji, nego od ljubavi. Jer… džaba je porušiti zidove oko tijela, ako ostanu bedemi oko srca! Ako ne dopremo do ljudskih srca, nećemo, sigurno, ni do ljudskih ponašanja. Sami sebi smo najbolji dokaz za to. Ako ne dopremo do ponašanja, nećemo ni izvojevati pobjedu istine i dobra. Istine i dobra za SVE ljude, jer baš SVIM ljudima je poslan Muhammed alejhisselam. Za razliku od svih drugih poslanika, alehimusselam.
Pazite, treba razumijeti bjelosvjetsku histeriju. Činjenica je, a ne imaginacija:
Najbrojniji smo na svijetu. (Preostali broj ljudi je rastrojen i u sebi, i oko sebe, i među sobom.) Svaki dan smo jači i ujedinjeniji. Čak ni sprdnjom, sramotom i podvalom zvanom „IDIŠ“, nisu uspjeli baciti ljagu na islam. Svaka spletka koju su ispleli, njih je uhvatila i zarobila, a ne islam i muslimane; zbog gadosti i “holivudnosti” IDIŠa,  ljudi čitaju, traže, izučavaju tu „mržnju i teror koje islam donosi“. I nalaze da toga nema u islamu. Upoznaju muslimane, ali pri njima ne nalaze ono za što su optuženi i kako predrasude oslikavaju lik muslimana. I onda primaju islam. I vole Muhammeda alejhisselam, više od samih sebe. Onog istog, kojega su silno željeli omrznuti, i kojega su silno željeli prikazati kao prijetnju i nekoga koga se treba plašiti. Još da je samo da muslimani shvate da pobjeda i sretan kraj pripadaju islamu i muslimanima… i da se prestanu ponašati po programu Din-dušmana. I da počnu razumijevati suštinu Sunneta. Radi poštovanja časti Poslanika alejhisselam.

 

 

 

Psihološki profil: (samo)UBICE

 

 

samoubice1

Jesu, muslimani su (samo)ubice, ako računamo da je duša ono što je život.

Mi smo ti, a ne neki drugi, koji su se okrenuli od Kur'ana i Sunneta. Mi smo ti koji su odabrali da žive po aršinima nekih drugih standarda. Ne neko drugi.
Mi smo dozvolili da nam šaka zaljubljenika u vlastitu misao pomuti svijest o tome da je baš svaki musliman daija. Misionar koji poziva. A pozivati možeš samo u ono što jesi.
Mi smo se zabavili stražarenjem na granicama kojekakvih šejhova, i njihovih tumačenja kur'anske poruke. Istinski učenjaci niti očekuju, niti su ikad očekivali da njihova riječ bude neprikosnovena. Oni su svoj život posvetili izučavanju Kur'ana i Sunneta, i donošenju istina i znanja onima manje posvećenima. Ne zato da bismo ih slijepo slijedili, nego zato da bi nas naveli da tražimo, propitujemo, da razmišljamo, baš kako nas i sam Kur'an poziva. Mi smo ti kojima su potrebni lažni, sapunjavi „selebriti“, jer… imaju ih i drugi ljudi, zar ne? To se danas „mora imati“. Inače… Inače bismo morali biti svjesni da je čovjek samo čovjek, i da nepogrešivoga nema.
Da smo mi svjesni da je svako od nas, ponaosob, daija… Prenijeli bi od Poslanika alejhisselam makar jedan ajet. U svom domu, komšijama, zajednici u kojoj živimo. Mi bismo bili dosljedni Istini, a Istina je ono što je trajno i sjajno, što rastjeruje mrak i sve što tami pripada.
Mi bismo živjeli islam tako da se na nama, sretnima, smirenima, nasmijanima, uvijek dostupnima za pomoć svim ljudima, dobročiniteljima, moralnima, obrazovanima, hrabrima, ponosnima, uvijek vidi slika islama, kakva bi svako poželio da bude. Laž bi pred nama umirala. Potvore bi se pred nama topile od stida.
Mi bismo, umjesto da nam je važno kojem taboru kojeg „šejha“ pripadamo, brinuli o tome da se nikim i ničim ne zasjeni hator islama. Bilo bi nam preče šta je korisno za islam, a ne za naše „ja“. Ovako… ni islama, ni našeg „ja“ više nema pri nama, osim u tragovima.
Besmisleno življenje nekakvog našeg „sunneta“ nikad se ne bi pretpostavilo slijeđenju Sunneta koji se zove Muhammedov, alejhisselam. Ne bi mi, da smo ikad shvatili pouke iz Taifa, imali brige ni potrebe za slamanja misli u nama, trebamo li ili ne, uništtiti pola svijeta u ime odbrane ličnosti Muhammeda, alejhisselam, kojoj smo mi prvi okrenuli leđa onog trena kad nas nije bilo briga za njegove prioritete, i njegov način dostavljanja istine. Njemu je, alejhisselam, bilo važnije da do jednog dopre poziv, nego to što ga stotina zlostavlja. Njemu je bilo ponuđeno da melek brda sruči Allahovom dozvolom brda na mušrike koji su ga progonili, udarali, kamenovali, potvarali, vrijeđali, i to u trenutku kada je bio jako ranjen. Na njegove oči su od gladi umirali sljedbenici islama, bojkotirani i prognani samo zbog te činjenice. Tri duge godine. U tom periodu umrla mu je voljena Hatidža, njegov unutarnji mehlem, i njegov amidža Ebu Talib, njegov vanjski štit među ljudima. Ipak, on izgovara princip po kojemu se redaju njegovi prioriteti: „Ne, nego se ja nadam da će Uzvišeni Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će slaviti Jednog Boga, Jedinog Gospodara, Allaha Uzvišenog.“ Bitnije mu je bilo da poruka dopre do potomaka, nego da zbog njega budu ubijeni prije nego se rode. Ima li išta jasnije od ovoga?
Naravno, „revnosni internet-ratnici“ će kazati da ovakvom razmišljanju nedostaje podatak da je Muhammed alejhisselam sudjelovao u bitkama. Istina, jeste. Tamo gdje je bila ugrožena misija dostavljanja istine. A ko to nama brani, u Europi, Amrerici, na Grenlandu, da govorimo i živimo islam? Mi sebi branimo. Jer ga ne govorimo i ne živimo. Bar ne dosljedno. I svako od nas, ponaosob, zna koliko i kada sami sebe lažemo. A najbolji su grješnici oni koji se kaju. Da'wu pokušavaju suubiti uz nas i veliki svjetski igrači i prodavači duše za dunjalučki šićar. Ali, ne bi oni mogli, da im nije postalo “dokazljivo” kako bilo kome od muslimana mogu pripisati glupost i karakterno dno. Pogledajte samo naše profile na društvenim mrežama. Činjenica, većina tih profila u životu ne postoji. Problem je što slični njima – postoje.

Mi smo ubili da'wu! Mi smo ti koji, umjesto da širimo selam koji bi trebao reći drugima o nama, širimo međusobna mahalanja i netrepeljivosti. Nama ni ne treba vanjski neprijatelj, previše ih je u nama, među nama, a da ni svjesni nismo.
Da ja nisam muslimanka (ne dao Allah takvog iskušenja!), sigurno se ne bih poželjela uključiti u mnoge „halke“ muslimanki. Ali isto tako, u mnoge bih. I zato vidim razliku između njih. Sebe kroz njih tražim, i kroz jedne, i kroz druge. U jednima vidim svoje greške i slabosti, vlastitu nedosljednost i samoobmanu, a u drugima vidim da sam (Allahovom Milošću) ipak još živa srcem. Jer mi smeta izigravanje sa islamom koje se naziva „islamom“. Kod mene mi smeta. I kod vas mi smeta. Hvala Allahu pa je On od Milostivih Najmilostiviji!
Mi smo narod koji se odrekao pozivanja u dobro, jer nekom u saffu do nas smeta što se ‘pravimo pametni’. Mi smo narod koji je odustao od ukazivanja na zlo, jer nas bomba „pometi ispred svojih vrata“ ili „ko si ti da me osuđuješ“ plaši da bi eksplozijom mogla probuditi istine o nama. Znamo mi da su ovakve fraze samo zatvaranje usta, kako bi se održala komocija nebrige o sebi. Zakratko komocija. Zadugo – ovo što imamo. Ljudski hator nam je težak. Teži od Allahovog, da nam Gospodar oprosti. Nema u nama iskrene ljubavi, jer ona ne poznaje strah od toga da će biti krivo shvaćena, ili krivo interpretirana. Ona se bezuvjetno daje. Pravdom se, bezuvjetno, na pravdu ili nepravdu odgovara. Pravda je zalima spriječiti u zulumu. Pravda je zaštititi mazluma. No, mi smo narod koji se ljuti na nemuslimane što ih nije briga za djecu Sirije i ostalih okupiranih zemalja. A oni su u takvom stanju jer NAS nije briga. Koliko ste izvještaja o njihovom stanju pročitali u zadnjih sedam dana? Znate li koliko ih je ubijeno, koliko protjerano, koliko ih se smrzlo? Znate li da ih ubija i dušman, i onaj koji im se prikazuje kao dost? Jer… kao što rekoh, hator šejha je preči od hatora „la ilahe illallah“ koje treba da odraste u njihovim srcima. Jedni ih zaboravljaju, a drugi odgajaju kao oružje u borbi za prevlast vlastite ideologije.
Uopće me ne boli etiketiranje Zapada. Boli me što smo im dali za pravo. Međusobnim etiketiranjem. Oholost ukorijenjena u srcima nam ne dozvoljava da pročitamo različito mišljenje bez da popljujemo „brata“ ili „sestru“ od glave do pete. Šta ima veze ako misli drugačije? Nije te puškom prisilio da se složiš. Natjeraj svoje dijete da se u potpunosti slaže s tobom, ili i njega smatraj dušmanom po difoltu. Nećeš. Jer ga voliš.
Ne postoje riječi kojima bih opravdala islam. Jednostavno zato što islamu opravdanje ne treba. Ali meni treba. I vama. Zbog svega što ne činimo, a što je od islama. I baš time smo ubili sami sebe, i ubili smo priliku da istina ne bude ubijana. Zato kažem, jesu muslimani ubice – svoga vremena i prilike da pronesemo islam, onakakv kakav jeste, neovisan o našim karakternim, duševnim, odgojnim željama. Dovoljno ga je živjeti među ljudima. I oni bi ga poželjeli. Kao što već jesu, kada je od jednog čovjeka, zalijevana najboljim primjerom, nastala najbolja generacija ljudi koja je Zemljom hodala. Ona, koja je u drugima budila poštovanje. Čak i kod zakletih neprijatelja. Ona, koja je primjer nama, bar bi trebala biti. Do tada, upitajmo se: jesu li baš oni naši uzori? Ili bi nas se postidjeli?