Monthly Archives: Januar 2015

Židov u službi islama

Pita mene židov, primam li ga u kuću. I to onako, baš kako se prima neko blizak. Neko kome vjeruješ, koga voliš.

I pustim ja njega. Pitala muža, on veli, i on ga je već pustio, pa ne smeta da i ja odobrim.

Kad tamo, pita Žiki da mu otvorim sve svoje ladice, sve pretince, svaki prozor, vrata, sve sehare, sve albume, da mu dam adresu, sve kontakte, i da  mu dozvolim da me prati baš svugdje. Da me vidi i u šumi gustoj, da mu šta ne promakne.

Hajde, dobro, pomislih. Kad je već tu, neka i razuvidi malo. Nema ne znam ti ja šta ni vidjet. A možda će, ako naleti na kakvu pukotinu, i zakrpit k'o čovjek. Mislim, može mu se, hoće mu se… Ima se. Zna se.

Na sve ovo, traži mi potpis. Ok, i to pridefterim.

I tako je počelo naše druženje. Stari je to lisac…  Vidi on da sam ja pala za slobodu k'o muha od “Pipsa”, pa mi i sa druge strane avlije pokuca. Isto smeće, samo drugo pakovanje. Uuupppsss… Mislim, isti špijun, samo druga uniforma. Hajd’, rekoh. Kud’ sva gamad, tud’ i brat im smrad. (Da se razumijemo, ja se inače ne izražavam ovako, ali me obuzela neka sloboda izražavanja, šta ja znam…)

Bujrum, rekoh u sebi, i narugah mu se u po’ face nosate. Ono, u smislu “gura nos u svaštO”

Eh, pomislih, kad su se već dobrovoljno javili na družbu, da im ja k'o dobra domaćica dodijelim i kakvu čestitu službu:

Prvog, zvanog “Viber”, zaposlih kao prenosioca hadisa. (Grupa žena se tu nastanila kao pošiljateljke hadisa, a on  sve leti da prenese i prileti, da nam vrijeme ne proleti.)

Drugog, zvanog “Whatsapp”, zaposlih kao bilježnika tefsira.(Grupa žena se tu nastanila, pa raspalile po zikru, po poukama, po porukama, po sahifama elehtronskih verzija Kur'ana, i najzad, tefsiri se svaka riječ. Whatsapp grca u megabajtima, ali šuti i sluša. Ja šta će?!)

Ne znam kako se osjećaju, ali što su tražili, to su i našli.

I tako, kad musliman hoće, zaposli Žiku  da bude na diku svima koji traže hajr. I obrnuto.

U slučaju “obrnuto”, Žiki je radostan, sigurno. Tako je to postalo dokaz da najveći neprijatelji postaju najbolji prijatelji kad jedan drugog pokrivaju i pomažu u zlu.

I postalo je dokaz da neprijatelj ostaje neprijatelj, ali ga je moguće razoružati. Ne dajte mu hrane. Pregorit će, tamo odakle je, i gdje ide, jaaako je vruće.

 

Android-apps1

Deset pogleda na stanje u svijetu

 

 

Šta misliš o stanju u svijetu?

Syrian Refugees Migrate To Beirut To Escape Violence

Šta misliš, voli li svijet dobre curice?

pogled1

Šta želiš biti kad porasteš?

 

pogled2

Šta želiš dobiti u bajramskom paketiću?

 

pogled3

Gdje ćeš provesti ljetni raspust?

 

pogled4

Na kojem igralištu se najviše voliš igrati?

 

pogled5

Kako ti se zove kućni ljubimac?

pogled6

Znaš li ko je dobitnik Nobelove nagrade za mir?

 

pogled7

Želiš li da ti mama rodi brata, ili seku?

pogled8

Za koji fudbalski tim navijaš?

pogled9

Šta više voliš jesti, hamburger, ili…?

pogled10

(samo)UBICE

samoubice

Jeste li vi normalni??
Šta vam je više, ljudi?
Pa zar mislite da je tako jednostavno ušetati negdje, u tuđoj zemlji, i pobiti desetine ljudi?
Mislite da je ok da svoj svjetonazor pretpostavite općoj pravdi i redu na Zemlji?
Mislite da je ljudski tek tako odlučiti da se ubije čovjek, od Boga stvoren, po vlastitom sudu „kriv“?
Pa, nije li Bogu lakše da se obračuna s njim?
Jednim „BUDI“ se rješava sve, ali, eto, izostaje, jer… Jedini zna, mi ne znamo, i ko ima problem s tim?
Zar je tako lahko i jednostavno ušetati u tuđi grad, i umjesto mesti otpad, pomesti red i mir?
Zašto to radite?
Zašto, i u ime koga, nanosite štetu vlastitom narodu, ubijajući dio po dio tuđeg tijela koji ostatak istog svojim zove?
Zar mislite da ubijajući drugog, niste ubili čovjeka u sebi?
Kako ćete Svevišnjem opravdati suze oca kojem danas ubiste sina?
Kako ćete Svevišnjem opravdati ubistvo oca djetetu koje drugog oca nema?
Kako ćete i čime, opravdati otimačinu ljubavi nekoj uplakanoj ženi, supruzi i majci?
Zašto ste, molim vas, recite mi, zašto ste…
Ubijali desetine svatova u Afganistanu…. uuupppssss… pogriješih, nije to…
Mislila sam pitati, zašto ste ubijali desetine sirijske smrznute djece… uuupppsss… nije to, šta mi je?!
Htjedoh kazati, zašto ste ubili desetine pakistanskih studenata… aman, šta ja pričam, nije to to…
Zašto ste, pitat želim, ubili milion Iračana… Ah, pa šta je meni?!?
Zašto ste saučesnici u ubijanju Bošnjaka… vidi mene! Zbunjene li žene!
Htjedoh pitat: Zašto ste ubili novinare u Parizu?
I oni su nečija djeca.
Baš kao i ovi drugi.
Nebitni.

Ili??

Kad narastem, jest ću serviranu misao

Nema veze.

“Emir Hadzihafizbegović… Ovih dana budi svijest i samosvijest uspavanih Bošnjaka. Je li to onaj isti čovjek, koji je prije godinu dana, ili mozda dvije, upriličio ministarsku tv-emisiju u kojoj je rasvjetljavao bošnjacki primitivizam po pitanju Lepe Brene i njenog glamuroznog povratka u BiH, kako bi nam zatamburala po ranama ljutim? Samo pitam…”

Upitah onako, razmišljajući, kroz “status” na društvenoj mreži. Meni je “društvena mreža” upravo to – mjesto gdje razmišljamo i pitamo se o društvu. Nije mi, i ne može mi biti mjesto gdje se družim. Iako, 90% nas je palo u tu zamku spretnog imenovanja u svrhu  manipuliranja našim vremenom. I razumom.
No, to sad nije tema…

Upita me jedan vrli Bošnjak: “Šta ima veze?”

Nema veze.

Naime, gospodin Emir je napisao divan tekst. I ja podržavam glavninu ispisanog. Pogotovo što to on umije, zaista, onako bošnjački, sa sevdahom da iznese.
Ipak, zaradi moje djece koju odgajam u ovom ludom svijetu, ja se vazda pitam i razmišljam; gdje je početak bezumlja? Ako postoji bolest, lijek bi se trebao odnositi na uzročnike, a ne na simptome, zar ne? U suprotnom, “lijekovi” su čisto prodavanje magle.

Veza je, vrli Bošnjaci i Bošnjakinje, po mom skromnom i (priznajem) potpuno neutjecajnom mišljenju (osim za moju nadležnost, što odgoj moje djece svakako jeste), u sljedećem:

Odgajani smo vrlo jugoslavenski. Lepobrenovski. Onda nas je strefila spoznaja da, ma koliko mi bili bratskijedinstveni, za druge to nismo bili. Tada smo klani kao pilići, majke nam silovane, kćeri kasapljene, a za svo to vrijeme Brena je titrala i pirila pod krila našim dželatima. Njena stvar. Čekali smo mi sa mnogih strana da nam se dost ukaže, da dušman ne bude, pa smo i dočekali gdjekad gdjekog da nam pruži ljudsku ruku i prizna da se desio genocid nakon što je postao baš preočit.
Poslije smo se pitali gdje je greška.
Pa smo onda nasumice mrzili sve nemuslimansko, jer su nas zbog islama, i samo zbog toga, klali.
I uvidjeli smo da to nema ni smisla, niti nam priliči, jer mi nismo mrzitelji po defaultu.
Nastavili smo nekako umjereno. I opet se strmoglavili u neumjereno nepovjerenje prema dobru i povjerenje prema besmislu, ljenosti, javašluku, u neumjerenu nebrigu o sebi i svome.

To što smo u jednom trenutku shvatili da je za opstanak važno razlikovati prijatelja od neprijatelja,moral od nemorala, vrijedno od nevrijednoga… odjednom je postalo prijetnja suživotu. Trebalo nas je sada podučiti kako da ne budemo krkani koji pamte pjevanje i opjevavanje djecoklanja u našoj avliji. Krkani koji su svojim očima vidjeli uniformiranje “lepotice” u uniformu istih tih koljača. Ako oblačenje kože vuka nije identificiranje sa zvjerstvom, onda je moda postala ratni zločinac.
Veliki doprinos odkrkanjivanju žrtvi zvjerstava uniformiranih u “Brena-stil” dao je i gospodin Emir. Narod se bunio i protestirao protiv iživljavanja nad smrti ne samo ubijenih tijela, već i pameti u Bošnjaka,oličenog u koncertiranju i uzimanju novca u državi za koju je i Brena smatrala da ne treba da postoji. Nismo željeli da nam dođe u Sarajevo soliti rane. Osim onih koji nemaju svojih, i ne zanimaju ih komšijski amputirani dijelovi tijela. Gospodin Emir je tada imao tv-emisiju, kao Ministar kulture i sporta KS. Doveo je Brenu da obnove prijateljstvo, i da razotkrije sve zablude o njoj. Tako nas je obavijestio i dao zločinki priliku da razjasni, kako uniforma arkanovaca na ovoj svehloj ljepojki, nije bila to što smo svi vidjeli. Nije. Jednostavno – NIJE. I gotovo. Nije ona nedošla u Bosnu tokom rata, i nije ona nerekla da je to njena domovina koju sada njen narod po izboru ubija i zlostavlja. Nije. Ona je naša dobra građanka, prijateljica Bosne i Hercegovine, promotorka mira, promotorka suživota, ona je jednostavno – Emirov jaran. Ok, ja nemam ništa protiv toga, osim kad me neko ubjeđuje da treba biti i moj jaran, i da sam zatucana mrziteljka nedužnih ako ne volim Brenu u smislu onoga što predstavlja. Eto, taman da nema nikakve veze sa ratnim dešavanjima, taman da je bila “neutralna”, jer i neutralnost je debel stav, ja bih opet upitala: Kome i šta to od bilo kakvih vrijednosti donose brenasti brendovi, trendovi, programi,… ono, bar ministarski odgojno i sportski gledano? Tada bar, kad se moglo odgojno i obrazovno, sportski djelovati?

Da pojasnim:
Ko je od muslimana (i ja sam među ovima što ih pitam) pozvao omladinu iz svoje mahale da se druže kod njega, u kući, ili u džamiji, uz jednu dobru knjigu, zvanu “Sira Allahovog Poslanika alejhisselam”? Ko je tu omladinu okupio oko nekog plemenitog programa koji promoviše vrijednosti? Ko ih je animirao da se angažiraju u humanitarnim projektima i akcijama? Ko je uložio dio svog imetka da ih povede na neki izlet u posjetu omladini iz susjednih gradova, u neki od džemata koji također okuplja omladinu? Gdje su takvi džemati? Imamo li spisak aktivnih džemata koji rade sa omladinom? Imamo li spisak ŠTA rade?
NEMAMO. Mi imamo statuse o Novoj godini onda kada su haljine i odijela za proslave i kafančenje već kupljeni. Vidite, ZMBT im promoviše “vrijednosti” i pred nos instalira perspektivu “realizacije” tokom cijele godine. Ne dva dana pred nastup.

Kakve to veze ima?

Ne možeš odgajati generacije na  “hajde da se volimo”, pa onda na “zaboravi da te ne voli”, i na kraju ih  buditi iz duboke nesvijesti o tome da neće biti voljeni dok sami sebe ne zavole. I još im kažeš: “Ja više neću šutjeti”. Kao što nisam šutio ni u prošlom trendu.
Ipak, ostaje nam da priznamo da se svi mi jednog dana možemo probuditi kao svjesniji i bolji. Od grijeha okajani.
Toga dana, red bi bio da kažemo: “Ono što sam rekla jučer nije bilo uredu. Ovo što sad kažem je istina koju nisam htjela vidjeti.” I onda nam ispričati tu istinu. Vjerovala bih. Ja bih.

Ne vjeruje nam omladina jer nas nije briga za njih tokom cijele godine. Ne vjeruje nam kad im kažemo “nemojte tako”, jer im nismo pokazali kako, nismo ih naučili i navikli da razmišljaju i rade dugoročno. Sjeme se sije u proljeće, da bi niklo u kasno ljeto ili jesen. A i to ako Bog da.

Rad i zalaganje tokom cijele godine i godinaa košta komocije. I vremena statusiranja na fejsbuku. Ako ne razjasnimo uzroke, i ne riješimo haos u korijenu, nemamo mi poslije šta “ne moći šutjeti” i “ne moći vjerovati”.

Odgovor na “Šta ima veze”: Nema veze, ukliko smo u mašini. Nakon pretpranja i pranja, centrifuga je logičan slijed. Moj mozak se gužva. Zato izlazim stanicu prije. U moru pustinje bošnjačke svijesti, i ono jedno dodatno  zrno pijeska je teret kao da je planina. Zato, sa mnom ima veze.